Rev-646/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 646/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J., B., S. R. Nj., kojeg zastupa odvjetnik J. Š. iz Odvjetničkog društva P. i Š. iz Z., protiv tuženice V. M., B., S. R. Nj., koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1047/04. od 2. studenoga 2004., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-167/01. od 9. svibnja 2002., u sjednici održanoj 24. siječnja 2008.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1047/04. od 2. studenoga 2004. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P- 167/01. od 9. svibnja 2002. (toč. I. i II. izreke) i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o parničnom trošku revizijske faze postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-167/01. od 9. svibnja 2002. odlučeno je:

"I. Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

Nalaže se tuženici da isplati tužitelju iznos od 15.216 EUR-a sa zateznim kamatama u visini kamate koja se plaća na štedne uloge oročene preko godinu dana u Z. b. d.d. u Z., kao mjestu plaćanja, te da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tužitelju J. P. da tuženoj M. V. naknadi parnični trošak u iznosu od 7.570,10 kn u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e:

III. Ne dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari povećanjem postojećeg zahtjeva za 18.000 EUR-a, jer sud smatra da to nije svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1047/04. od 2. studenoga 2004. odlučeno je:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-167/01. od 9. svibnja 2002. godine."

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj je zatražio i naknadu parničnog troška revizijske faze postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostupanjski sud je dostavio na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99. i 88/01. – dalje: ZPP) na postojanje koje bitne povrede revizijski sud pazi, na temelju čl. 386. ZPP-a, po službenoj dužnosti.

Međutim, revident osnovano tvrdi da je u postupanju nižestupanjskih sudova ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi kod ocjene primjene materijalnog prava polaze od utvrđenja da u vrijeme kada je tužiteljica realizirala odštetu više nije postojala ekonomska i bračna zajednica stranaka, da tužitelj za odštetu nije niti znao (znao je samo da tuženica vodi sudski spor s poslodavcem kod kojeg je radila) te zaključuju da odšteta koju je tužiteljica primila ne predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli za vrijeme bračne zajednice.

Pritom drugostupanjski sud još navodi da je tužiteljica u vrijeme isplate bila u životnoj dobi u kojoj je otežano njeno ostvarenje novog radnog odnosa u Njemačkoj kao strane radnice i da navedena isplata ima za cilj određeno osobno egzistencijalno zbrinjavanje tuženice kao radnice nakon otkaza radnog odnosa.

Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj sud, barem za sada, ne može prihvatiti kao pravilno.

Ovo iz razloga što je tuženica ostvarila naknadu u visini od 59.520 DEM u svezi s otkazom radnog odnosa odlukom suda u B. od 5. srpnja 1994. (sudskim poravnanjem - nagodbom) pri čemu nije utvrđeno je li ostvarena naknada pripada tuženici zato što joj je zbog otkaza od strane poslodavca iz nastalih poslovnih razloga prestao radni odnos bez obzira na to koliko dugo je tuženica bila u radnom odnosu prije prestanka radnog odnosa ili ostvarena naknada zavisi od duljine trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa.

Ako visina ostvarene naknade zavisni od duljine trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa tada bi po ocjeni ovoga suda, visina ostvarene naknade koja zavisi od duljine trajanja radnog odnosa tuženice kroz razdoblje trajanja bračne i ekonomske zajednice stranaka mogla predstavljati bračnu stečevinu.

Ovo zato što je Zakonom o braku i porodičnim odnosima (“Narodne novine”, broj 11/78., 45/89. i 59/90. – dalje: ZBPO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja prava na naknadu tuženici bilo propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice.

Tuženica nije ni tvrdila da bi isplaćena naknada bila rezultat nekog drugog pravnog odnosa između nje kao radnice i poslodavca pa bi se moglo razumjeti da je isplaćena naknada vezana uz postojanje radnog odnosa tuženice i prestanka istog.

Međutim, da bi sudovi mogli sa sigurnošću ocijeniti pravnu prirodu isplaćene naknade potrebno je ocijeniti kakvo pravno značenje ima isplaćena naknada prema propisima zemlje u kojoj je tuženica bila u radnom odnosu (Savezna Republika Njemačka), jer će se tek iz tih propisa moći zaključiti da li je isplaćena naknada pravo iz radnog odnosa da li visina naknade zavisi od trajanja radnog odnosa te ocijeniti da li je ta naknada stečena radom.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu utvrđene činjenice navedene u ovom rješenju te je revizija tužitelja na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvaćen i pobijane presude ukinute te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o parničnom trošku revizijske faze postupka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

U Zagrebu, 24. siječnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.