III Kr-61/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. D., zbog kaznenog djela iz čl. 197. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Sisku od 7. lipnja 2010. broj K-866/09 i Županijskog suda u Sisku od 17. rujna 2010. broj Kžm-344/10, u sjednici održanoj dana 26. listopada 2011.,
Legislator headnote
AI generatedIII Kr-61/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je podnijela odgovor na zahtjev osuđenika, u smislu odredbe čl. 428 st. 4. ZKP/97, u kojem predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 61/11-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. D., zbog kaznenog djela iz čl. 197. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Sisku od 7. lipnja 2010. broj K-866/09 i Županijskog suda u Sisku od 17. rujna 2010. broj Kžm-344/10, u sjednici održanoj dana 26. listopada 2011.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. D. D. kao neosnovan.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom, citiranom u uvodu ove presude D. D. je zbog kaznenog djela upoznavanja djeteta s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude putem braniteljice N. Č., odvjetnice iz S., pozivajući se na odredbu čl. 429. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP/97), zbog povrede iz čl. 427. toč. 1., 2. i 3. ZKP/97, s prijedlogom da se prihvati zahtjev za izvanredno preispitivanje te da se prvostupanjska i drugostupanjska presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugog suca pojedinca.
Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je podnijela odgovor na zahtjev osuđenika, u smislu odredbe čl. 428 st. 4. ZKP/97, u kojem predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.
Zahtjev nije osnovan.
Osuđenik se u zahtjevu poziva na odredbe čl. 429. ZKP/97 u vezi čl. 423. st. 1. ZKP/97 navodeći da podnosi ovaj pravni lijek i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja
III Kr 61/11-4
jer postoji ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica bez čijeg pravilnog utvrđenja nije moguće odlučivati o ovom zahtjevu. Međutim, osuđenik potom ovu osnovu uopće ne obrazlaže i ne navodi koje su to odlučne činjenice u konkretnom slučaju pogrešno utvrđene, tako da je zahtjev za izvanredno preispitivanje u ovom dijelu evidentno neosnovan. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je sud pravomoćnom presudom povrijedio odredbu čl. 368. toč. 3. ZKP/97 navodeći da se radi o pravomoćno presuđenoj svari jer da ne postoji stjecaj između kaznenih djela spolnog odnosa s djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ-a u vezi čl. 188. st. 1. KZ-a za koje je već pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Sisku od 09. ožujka 2006., broj K-39/05 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2006., broj Kž-506/06, i kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ iz ovog kaznenog predmeta.
Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u potpunosti prihvaća kao ispravno pravno stajalište koje je istakao Županijski sud u Sisku u presudi od 17. rujna 2010., broj Kžm- 344/10, odlučujući o žalbi osuđenika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sisku broj K-866/09, u kojem je navedeno da postoji stjecaj između ova dva kaznena djela jer imaju različite individualne zaštitne objekte. Prema tome, kako je osuđenik iste razloge o postojanju prividnog stjecaja i o povredi načela ne bis in idem već isticao u žalbi na prvostupanjsku presudu, a na koje mu je već posve ispravno odgovoreno, to se, zbog nepotrebnog ponavljanja, osuđenik upućuje na argumentirano obrazloženje suda drugog stupnja (str. 360., 3.-4. pasus.).
Prema tome, zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan jer sud nije počinio povredu iz čl. 368. toč. 3. ZKP/97.
Nadalje, u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama osuđenika, nije nastupila zastara kaznenog progona.
Naime, on pogrešno polazi od toga da je u ovom kaznenom postupku relativna zastara nastupila 19. listopada 2006. ukazujući da je od počinjenja kaznenog djela, a to je 19. listopada 2004., proteklo dvije godine, koliki je bio zastarni rok iz čl. 19. st. 1. podstavak 6. KZ-a koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela i da je dana 19. listopada 2008., dakle prije donošenja presude, nastupila i apsolutna zastara kaznenog progona iz čl. 20. st. 6. KZ-a.
I na ove prigovore, koje je gotovo u identičnom obliku osuđenik već isticao u žalbi na prvostupanjsku presudu, mu je argumentirano odgovoreno naprijed već citiranom drugostupanjskom presudom (list 359-360), međutim, svemu navedenom ipak treba dodati i slijedeće.
Točno je da je početak tijeka roka zastare dan 19. listopada 2004., međutim, nije točno da je dana 19. listopada 2006. nastupila relativna zastara kaznenog progona iz čl. 19. st. 1. alineja 6. KZ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51701, 111/03 i 105/04). Naime, osuđenik gubi iz vida da je od počinjenja kaznenog djela tijek relativne zastare prekinut podnošenjem optužnog prijedloga br. KMP-153/04, dana 25 listopada 2004. i vođenjem kaznenog postupka K-474/04 pri Općinskom sudu u Sisku, sve do 18. svibnja 2005. (list 195) kada je došlo do prekida postupka i dostave predmeta Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku zbog optuženja za
III Kr 61/11-4
kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ. Nakon toga je postupak nastavljen podnošenje novog optužnog prijedloga 22. ožujka 2007. (list 222.) te je postupak nastavljen pod brojem K- 122/07 i okončan donošenjem pravomoćne presude dana 17. rujna 2010. Prema tome, nije točno da bi prije novog optuženja (22. ožujka 2007.) došlo do nastupa relativne zastare kaznenog progona.
Što se tiče nastupa apsolutne zastare kaznenog progona, unatoč ustrajnom stajalištu osuđenika prema kojemu se u konkretnom slučaju pitanje zastare ima prosuđivati po Kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i prema kojemu apsolutna zastara za predmetno kazneno djelo iz čl. 20. st. 6. KZ-a u vezi čl. 19. st. 1. al. 6. KZ-a nastupa nakon proteka četiri godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske i u ovom kaznenom predmetu ostaje kod stava koje je sadržano u pravnom mišljenju Kaznenog odjela ovoga suda od 10. studenog 2006. broj Su-IV-155/06-8. da se pitanje blažeg zakona ne postavlja u odnosu na pitanja zastarijevanja.
Dakle, kako je u konkretnom slučaju dana 01. listopada 2006. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 71/06), kojim je izmijenjena odredba čl. 19. KZ-a na način da je brisana odredba iz al. 6. i izmijenjena odredba iz al. 5. na način da rok zastare za kaznena djela za koja je zapriječena kazna zatvora od tri godine ili novčana kazna iznosi tri godine. Dakle, u konkretnom slučaju, novim je kaznenim zakonom produljen rok zastare sa dvije na tri godine, tako da bi apsolutna zastara u konkretnom slučaju za predmetno kazneno djelo nastupila tek 19. listopada 2010., dakle, nakon donošenja pravomoćne presude (17. rujna 2010.).
Prema tome, novi se zastarni rokovi imaju primijeniti neovisno o tome koje je Kazneni zakon stroži, a koji blaži, jer se u ovim pitanjima zastara cijeni kao procesnopravni institut, tako da u pravilu, dakako ukoliko se prijelaznim odredbama prethodnog zakona drugačije ne propiše, naknadni procesni zakon derogira prethodni.
Neosnovano osuđenik tvrdi da je u postupku počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97 jer da je se pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima.
Međutim, protivno tvrdnjama osuđenika sud prvog stupnja je mogao u tijeku glavne rasprave na ročištima od 10. veljače 2007., 10. veljače 2010. i 31. svibnja 2010. pročitati iskaz oštećenice L. S. jer je oštećenica kasnije pristala iskazivati, ali je i navela da ostaje kod prethodnog iskaza od 9. prosinca 2004. jer se zbog proteka vremena više ne sjeća svih okolnosti spornog događaja.
Pri tom je posve promašena tvrdnja osuđenika da je oštećenica svoj iskaz od 09. prosinca 2004. dala u posve drugom kaznenom predmetu K-474/04 koji nema istovjetnosti s ovim kaznenim predmetom jer da je on pokrenut tek optužnim prijedlogom od 22. ožujka 2007. Naime, oštećenica je prvotni iskaz dala u kaznenom postupku K-474/04 pokrenutom povodom optužnog prijedloga od 25. listopada 2004., broj KMP-153/04 koji se osuđenik, osim zbog kaznenih djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. KZ-a i zapuštanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ-a, u toč. 2. teretio i zbog kaznenog djela upoznavanje djeteta s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ, koje je doduše pogrešno pravno kvalificirano kao
III Kr 61/11-4
kazneno djelo zadovoljenjem pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom, ali je ta greška ispravljena na ročištu glavne rasprave od 25. listopada 2004. – list. 44./II.
Prema tome, nema govora da je sud pročitao iskaz od 9. prosinca 2004. koji je oštećenica dala u drugom kaznenom postupku, jer ga je dala u istom postupku, a to što su se tijekom postupka zbog duljeg prekida i ukidanja prvostupanjskih presuda mijenjali poslovni brojevi spisa predmeta, nije relevantno s aspekta procesnog jedinstva postupka.
U pogledu nezakonitosti nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece Grada Z., koji prigovor je osuđenik također u istovjetnom obliku već iznosio u žalbi podnijetoj protiv prvostupanjske presude, u potpunosti se prihvaća ispravno stajalište suda drugog stupnja kojemu se doista nema što za dodati i na koje se osuđenik upućuje (list 359, 7. pasus).
Nadalje, neosnovano osuđenik tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 427. toč. 3. ZKP/97 koja je mogla utjecati na presudu jer da se sud drugog stupnja nije očitovao na žalbeni navod o nastupanju apsolutne zastare. Naime, sud drugog stupnja se na opširan i argumentiran (list 359-360) način očitovao o prigovoru nastupa relativne zastare pri čemu je implicirao i pitanje zašto nije nakon stupanja na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 71/06) nastupila i apsolutna zastara.
Dakle, niti ovaj prigovor osuđenika nije osnovan.
Iz svih naprijed navedenih razloga, kako zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, trebalo ga je na temelju čl. 429. u vezi čl. 421. ZKP/97 kao neosnovanog odbiti.
U Zagrebu, 26. listopada 2011.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Buga Mrzljak Stenzel, v. r.
Vesna Vrbetić, v. r.