Revr-496/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 496/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. I. iz O., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. H. ž. d.o.o. Z., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 2004. godine, br. Gžr-2419/03., kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2003. godine, br. Pr- 132/03., u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 2004. godine, br. Gžr-2419/03. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2003. godine, br. Pr-132/03. i predmet se vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o parničnom trošku revizijske faze postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 2004. godine, br. Gžr-2419/03. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2003. godine, br. Pr-132/03. kojom je suđeno:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje odluka tuženika br. II-2- 768 od 4. ožujka 1993. godine i br. 172-1/93 od 11. lipnja 1993. godine, vraćanje na ranije poslove i radne zadatke referenta platnog prometa i druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te isplatu plaće u ukupnom iznosu od 270.442,79 kn, isplatu regresa 1.846,02 kn, naknadu za vjernost društvu 1.300,00 kn, solidarnu pomoć 2.000,00 kn, Božićnicu 1.870,96 kn, jednokratni dodatak 3.000,00 kn, trošak postupka u iznosu od 124.184,70 kn i pripadajuće kamate."

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova za sastav revizije ili da pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak, ali pred drugim sucem.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice prvostupanjski sud je dostavio, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tuženik je predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski su sudovi u ovoj pravnoj stvari ocijenili da je tuženik donio Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) sukladno čl. 24. st. 2. i 3. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92 – dalje ZRO) da isti sadrži razloge i elemente propisane čl. 25. st. 3. ZRO, te da je isti dostavljen tužiteljici sukladno odredbi čl. 26. st. 2. ZRO i da su prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba primijenjen kriterij uspješnosti u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status.

Nadalje, su nižestupanjski sudovi utvrdili da je odlukama tuženika:

1) utvrđeno da je privremeno prestala potreba za radom tužiteljice (odluka od 14. rujna 1992. godine),

2) utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljici (odluka od 4. ožujka 1993. godine), 3) odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava protiv odluke pod brojem 2 (odluka od 11. lipnja 1993. godine).

Revidentica osnovano prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova.

Člankom 25. st. 3. ZRO propisano je da se prilikom utvrđivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba uzimaju u obzir slijedeći kriteriji: uspješnost u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika.

Revidentica uporno tijekom postupka navodi da tuženik prilikom utvrđivanja viška radnika nije poštivao kriterije iz čl. 25. st. 3. ZRO uspoređujući u kojoj su mjeri navedeni kriteriji ostvareni kod jedne od radnica koja je zadržana na radu, a u kojoj su mjeri ti kriteriji ostvareni kod tužiteljice, smatrajući da u većoj mjeri ostvaruje te kriterije.

Istina je da poslodavac ima pravo odrediti od kojeg će značenja biti pojedini od zakonom propisanih kriterija kod odlučivanja o radnicima za čijim je radom prestala potreba.

Međutim, kada tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ističe sve svoje prednosti u odnosu na radnicu J. H. koja je ostala na radu tada za ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava treba utvrditi koje su to prednosti kod radnice J. H. bile odlučujuće kod donošenja odluke o tome koja će od radnica biti utvrđena kao tehnološki višak, a koja će ostati na radu.

Kada nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali navedene okolnosti pogrešno su primijenili materijalno pravo, te je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP-a revizija tužiteljice prihvaćena i pobijane presude ukinute te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi okolnosti na koje je upozoren ovim rješenjem, te će tek nakon toga moći ocijeniti da li je tužiteljici prestao radni odnos na zakonit način.

Odluka o trošku revizijske faze postupka zasnovana je na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP-a.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu, 27. siječnja 2005.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.