Supreme Court voids tenancy contract due to lack of family agreement and statutory organ designation under Housing Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appeal and overturned lower court rulings that had upheld a tenancy contract. The court found the contract void because the tenant failed to reach a family agreement on tenancy rights before signing, as required by the Housing Law, and no housing authority had designated a tenant. Consequently, the contract was deemed contrary to mandatory legal provisions and invalid.
Legislator headnote
AI generatedZakon o stambenim odnosima čl. 67. st. 2. i 3.; Zakon o obveznim odnosima čl. 103. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 395. st. 1.: A tenancy contract concluded by a family member without a prior family agreement on tenancy rights or a designation by the competent housing authority is void as it violates mandatory legal provisions.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1203/1989-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Đorđa Bjegovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.V. iz Z., koga zastupa M.G., odvjetnik u Z., protiv tuženika B.V. iz Z., koga zastupaju R.B. i D.J., odvjetnici u Z. te SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti O.N.Z., radi poništenja ugovora o korištenju stana, rješavajući reviziju tužitelja proitv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. studenog 1988. broj GŽ-5670/88-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 1988. broj Ps-241/87, u sjednici održanoj dana 6. travnja 1994.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 22. studenog 1988. broj Gž-5670/88-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 1988. broj Ps-241/87 i sudi:
Utvrđuje se da je ugovor o korištenju stana između tuženika B.V. i Samoupravne interesne zajednice stambenih i komunalnih djelatnosti O.N.Z. od 23. svibnja 1981. godine ništav i da ne proizvodi pravne učinke.
Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 11 (jedanaest) HRD u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje spornog ugovora ništavnim, te je tužitelj obvezan tužitelju B.V. naknaditi parnični trošak. Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija je osnovana.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je J.V. djed tužitelja, a otac tuženika B.V. bio stanar u stanu koji je zamijenio za dva manja stana time da je u jedan uselio on sa članovima svoje uže obitelji, a u drugi da su uselili tužitelj i tuženik B., te žena tuženika, a koji su do tada bili svi članovi porodičnog domaćinstva J.V.. Taj sud je također utvrdio da je tuženik B. kao stanar zaključio s tuženicom Samoupravnom interesnom zajednicom sporni ugovor o korištenju stana u kojem je tužitelj naveden kao korisnik stana. Dalje je utvrđeno da prije zaključenja tog ugovora sadašnji korisnici toga stana tj. tužitelj i tuženik B. nisu postigli sporazum u smislu odredbe čl. 67. st. 2. Zakona o stambenim odnosima o tome tko će biti nosilac stanarskog prava na stanu, dok u postupku nitko nije tvrdio da je stambeni organ na prijedlog člana domaćinstva, davaoca stana ili po službenoj dužnosti odredio tko će od članova domaćinstva biti stanar (čl. 67. st. 3. Zakona o stambenim odnosima).
Tužitelj smatra da je prije spomenuti sporazum bio neophodan za valjanost navedenog ugovora, a kako je ovaj izostao da je sporni ugovor protivan prinudnim propisima i zato ništav (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima), pa je zato protiv tuženika upravio zahtjev svoje tužbe zbog utvrđenja toga ugovora ništavim.
Sud prvog stupnja je zauzeo pravni stav tumačeći volju nositelja stanarskog prava na ranijem stanu J.V. da je upravo ta volja bila da tuženik B. bude stanar na stanu koji će koristiti zajedno s tužiteljem, dok je sud drugog stupnja potvrđujući presudu suda prvog stupnja izrazio mišljenje, budući da se radi o ugovoru koji je zaključen na temelju ugovora o zamjeni stana, da treba primjeniti odredbu čl. 69. do 71. Zakona o stambenim odnosima, koje odredbe ne predviđaju nužnost takvog sporazuma, a da iz prirode tužiteljevih žalbenih prigovora proizlazi da on smatra da su kod zaključenja ugovora o zamjeni postojale mane volje pa da se radi o pobojnom ugovoru, čije poništenje da se može tražiti pod pretpostavkama iz čl. 112. i 117. Zakona o obveznim odnosima.
Iz tih razloga su ti sudovi tužbeni zahtjev ocjenili neosnovanim.
Pravno stajalište sudova nižega stupnja nije pravilno.
Ovaj sud u prvom redu smatra da za valjanost spornog ugovora nije relevantna volja ranijeg stanara.
Dalje ovaj sud smatra da je situacija nastala na temelju ugovora o zamjeni stana J.V. u pogledu onog stana u koji nije uselio on sa članovima svoje uže obitelji, a koju situaciju zakonodavac nije posebno regulirao, analogna onoj predviđena u čl. 67. st. 2. Zakona o stambenim odnosima kada naime članovi porodičnog domaćinstva stanara, a tužitelj i tuženik B. su bili članovi porodičnog domaćinstva stanara J.V. prije zamjene stanova, pripada pravo da nesmetano koriste stan (st. 1. toga članka) i nakon smrti stanara ili kad on iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan. Po stavku trećem toga članka članovi porodičnog domaćinstva koji ostaju u stanu, nakon što ga je prestao koristiti stanar, sporazumno će između sebe odrediti stanara i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje.
Po stavku pak 4. toga zakonskog propisa, ako članovi porodičnog domaćinstva ne postignu sporazum, na prijedlog člana domaćinstva, davatelja stana ili po službenoj dužnosti, nadležni stambeni organ će odrediti tko će od članova domaćinstva biti stanar.
U konkretnoj situacji, po mišljenju ovoga suda, budući da spomenuti sporazum nije postignut, a ni nadležni stambeni organ nije odredio tko će od članova domaćinstva J.V. biti stanar na spornom stanu, to tuženik B.V. nije mogao s davateljem stana na korištenje odnosno tuženicom Samoupravnom interesnom zajednicom zaključiti sporni ugovor u kojem je on nastupio kao stanar tj. nositelj stanarskog prava. Kada je pak zaključio taj ugovor, a da sporazum ne postoji odnosno da stambeni organ nije odredio kao što je prije spomenuto, takav ugovor je protivan prinudnim propisima i zato ništav po odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
Iz tih razloga je tužbeni zahtjev osnovan, pa su sudovi nižega stupnja pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odlučili suprotno te je stoga reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP koji je kao zakon Republike Hrvatske).
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 6. travnja 1994.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.