I Kž-818/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-818/1991-3.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Pavišić Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Bjegović Djordja, Mikor Milivoja i Petranović Milana, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. P., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 16. listopada 1991. K- 176/91. u sjednici održanoj 3. lipnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e

I Djelomično se uvažava žalba javnog tužitelja, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, tako da se opt. M. P. za kriv. djelo iz čl. 41. st. 1. KZH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 41. st.

1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

U ovu se kaznu na temelju čl. 50. st. 1. i 4. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ, preuzet kao zakon Republike Hrvatske, uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 16.svibnja do 16. listopada 1991.

II U ostalom dijelu žalba javnog tužitelja odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu oglašen je krivim opt. M. P. zbog kriv. djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, pa je na temelju tog propisa, a uz primjenu čl.

42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 4. KZJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, u koju je kaznu uračunato vrijeme koje je on proveo u pritvoru od 16. svibnja do 16. listopada 1991.

Pored kazne optuženiku je na temelju čl. 69. st. 1. KZJ oduzet džepni nožić na sklapanje kao predmet izvršenja kriv. djela, a na temelju čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91. - ZKP) optuženiku je naloženo i da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, a u iznosima preciziranim u izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužilac zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, te je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da se optuženiku izrekne kazna u duljem trajanju.

Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, pismeno je predložio da se žalba javnog tužitelja kao osnovana usvoji.

Žalba javnog tužitelja je djelomično osnovana i to samo zbog odluke o kazni, dok žalba zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da je prvostepeni sud na osnovu nepravilne analize mišljenja sudskomedicinskog vještaka pogrešno utvrdio činjenično stanje našavši da je optuženik htio oštećenika samo teško tjelesno povrijediti, a ne našavši dokazanim da je optuženik pristao oštećenika lišiti života, za što se optužuje.

Žalitelj ne osporava točnost mišljenja sudskomedicinskog vještaka u dijelu da je zamah optuženika nožem pri zadavanju povrede oštećeniku bio nekog srednjeg intenziteta, a niti da je povreda koju je time zadao oštećeniku bila tzv. obična teška tjelesna ozljeda, no ukazuje na onaj dio mišljenja vještaka prema kojem je postojala mogućnost ozljedjivanja pluća, a tada bi povreda bila ne samo teška, već i po život opasna pod uvjetom da je optuženikov zamah bio drugačiji - snažniji ili drugog smjera ubadanja - pa žalitelj smatra da optuženik nije dozirao svoj udarac, nego da je samo slučajno nastala teška - a ne i po život opasna - ozljeda, iz čega izvodi daljnji zaključak da je optuženik bio svjestan da zadavanjem uboda nožem u tijelo oštećenika na mjestu gdje se nalaze vitalni organi može ozlijediti i te organe, te da je pristao i na nastupanje posljedice u vidu teške i po život opasne ozljede sa smrtnim ishodom.

Ovo tim više što žalitelj smatra da je trebalo prihvatiti kao točnu verziju oštećenika koji tvrdi da je optuženik nakon prepirke trčao za njim noseći u ruci nož, sustigao ga i tim nožem ubo. Utvrdjeno je i nije sporno da je optuženik nakon prepirke s oštećenikom, do koje je došlo nakon što su optuženik i oštećenik cijelu večer i noć proveli konzumirajući alkohol, ubo oštećenika džepnim nožem na rasklapanje duljine oštrice 6,5 cm u ledja, pa je za procjenu subjektivne strane optuženikovog postupka - a naime da li je on bio svjestan da tim postupkom može oštećenika teško i po život opasno tjelesno ozlijediti i čak ga lišiti života i da li je na takvu krajnju posljedicu pristao, sasvim neodlučno da li je optuženik trčao za oštećenikom, kao što to oštećenik uostalom uvjerljivo iskazuje ili je do toga došlo u situaciji kada je oštećenik nakon prepirke okrenuo ledja optuženiku, a optuženik ga ubo držeći da će ga oštećenik udariti, kako se, uostalom neuvjerljivo, brani optuženik.

Bitno je i odlučno za procjenu sadržaja svijesti i volje optuženika da je prethodna prepirka izmedju njega i oštećenika bila bez iole značajnijih povoda, da je oštećenik bio okrenut optuženiku ledjima u času ubadanja, da optuženik nije zamahnuo snažno nožem, nego tek nekim srednjim intenzitetom, da je oštrica noža svega 6,5 cm, te da ubadanjem oštećenik nije zadobio po život opasnu ozljedu, nego običnu tešku povredu, što u situaciji kada je optuženik mogao i snažno zamahnuti nožem, pa zamah i ponoviti, prema ispravnom utvrdjenju pobijane presude, ne dozvoljava zaključak da je on makar i pristao da tim jednim ubodom u ledja oštećenika njega liši života, a naprotiv opravdava kao jedino sigurno dokazan zaključak pobijane presude da je optuženik tim postupkom htio oštećenika teško tjelesno ozlijediti.

Tvrdnje iz žalbe da je postojala mogućnost zadavanja i teške i po život opasne ozljede za slučaj drugačijeg ubadanja (jačeg i s drugim smjerom) spada u sferu nagadjanja, koje je za krivično pravo neprihvatljivo, pa takve tvrdnje ne mogu dovesti do drugačijeg utvrdjenja suštinski istog činjeničnog supstrata, barem ukoliko se tiču navedenih objektivnih okolnosti djela, koje nisu ni sporne, a time niti drugačije procjene svjesnog i voljnog elementa optuženikovog postupka u smislu kako to zastupa javni tužilac u žalbi.

Kako se u žalbi ne navodi ništa drugo što bi činjenično stanje u pogledu osporavanih činjenica dovelo u sumnju valjalo je žalbu javnog tužioca zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja kao neosnovanu odbiti.

Medjutim, osnovana je žalba javnog tužioca zbog odluke o kazni.

Težina učinjenog djela kako u apstraktnom smislu, tako i u konkretnom slučaju a posebno s obzirom na upotrijebljeno sredstvo izvršenja - nož - po ocjeni je ovog suda takva da je optuženika potrebno osuditi na nešto strožu kaznu od one koju je izrekao prvostepeni sud, pa to i usprkos postojanja svih u prvostepenoj presudi utvrdjenih olakšavajućih okolnosti. Ovaj sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine adekvatna krivična sankcija i da će ona polučiti očekivanu svrhu prema čl. 33. KZJ, pa je u tom pravcu preinačio prvostepenu presudu i na temelju čl. 387. st. 1. ZKP odlučio kao u izreci, dok je žalbu javnog tužioca u ostalom dijelu odbio i nepreinačeni dio presude suda prvog stupnja na temelju čl. 384. ZKP potvrdio.

U Zagrebu, 3. lipnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r. dr. Pavišić Berislav, v.r.