Gž R-292/2015-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-292/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Randić, u pravnoj stvari tužitelja P. Š. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika B. …d.d. Z., OIB:…, radi isplate, zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9206/14 od 26. studenoga 2015. godine, dana 15. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika te p o t v r đ u j e presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9206/14 od 26. studenoga 2015. godine.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 12.882,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim na pojedine iznose i po dospijeću, sve pobliže opisano u toč. I. izreke. Odlukom o parničnom trošku u toč. II. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 6.875,00 kn.

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 335. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91 - 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP). Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika osporavajući osnovanost žalbenih navoda.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće od srpnja 2011. do veljače 2014. godine, a koju plaću odnosno razliku plaće je po tvrdnji tužitelja, tuženik nezakonito, jednostranom odlukom, umanjio tužitelju obračunom destimulacije na plaću.

Sporno je i u ovoj fazi postupka je li tuženik na zakonit način u utuženom razdoblju umanjivao plaću tužitelju po osnovi destimulacije.

Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku u bitnom je utvrdio da su stranke 15. siječnja 2008. zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme (dalje Ugovor), za radno mjesto prodajni predstavnik – regija Jug – Sjever, OJ prodaja i marketing. Odredbom čl.

6. Ugovora da je ugovoren stimulativni i destimulativni dio plaće, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora te posebne odluke uprave o vrednovanju rezultata rada u prodaji. Utvrđuje da se sukladno Pravilniku o radu plaća radnika sastoji od osnovne plaće, stimulativnog dijela i ostalih materijalnih davanja, dok da se ocjena radne uspješnosti kao mjerilo rezultata rada utvrđuje sukladno Pravilnikom o organizaciji društva. Nastavno utvrđuje da su stranke ugovorile mogućnost isplate destimulativnog dijela plaće u situaciji kada bi tužitelj svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen.

Međutim, temeljem iskaza tužitelja i svih saslušanih svjedoka, prvostupanjski je sud smatrao da se ne može smatrati utvrđenim da se tuženik prilikom određivanja destimulacije tužitelju, u spornom razdoblju rukovodio kriterijem značajno manjeg učinka od prosječnog na poslovima na koje je tužitelj bio raspoređen, a njihovi iskazi da ne upućuju da bi tuženik nekom svojom odlukom ili internim aktom uveo neke druge kriterije za određivanje destimulativnog dijela plaće. Utvrđuje i da Ugovorom o radu koji je među strankama zaključen, Kolektivnim ugovorom od 10. rujna 2003. (dalje KU), koji je za radnike tuženika u utuženom razdoblju bio na snazi, te Pravilnikom o radu, da nije određeno što predstavlja značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je radnik raspoređen, a samim time što tužitelj nije realizirao planove prodaje, da se ne može zaključiti kako je isti svojim ponašanjem ili propustom prouzročio značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen.

Citira odredbe čl.

6. Ugovora, čl. 99. 125. Kolektivnog ugovora te čl.

76. i čl.

82. Pravilnika o radu, a utvrđuje da je tuženik utvrđivao destimulaciju plaće prema utvrđenim indeksima realizacije, o čemu da nisu imali saznanja ni tužitelj ni saslušani svjedoci. Kako drži da je destimulacija na plaći tužitelju utvrđena bez ikakvih kriterija, a s obzirom da tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju, tužitelj svojim ponašanjem ili propustima prouzročio značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen, sud zaključuje da tuženik nije imao valjanu pravnu osnovu za umanjenje plaće tužitelja, sljedom čega prihvaća tužiteljev zahtjev, u zatraženom iznosu sa pripadajućom zateznom kamatom, visina kojeg zahtjeva te tijek zatezne kamate, nije bila sporna u postupku. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st.

1. i čl. 155. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći i po službenoj dužnosti na postupovne povrede, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ne nalazi da je citirana odluka zahvaćena bilo kojom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuje žalba tuženika, jer pobijana presuda nije nerazumljiva, izreka ne proturječi razlozima iste, a niti su utvrđenja prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama u protivnosti s izvedenim dokazima.

Isto tako, nije ostvarena niti bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a budući je sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, sljedom čega je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci, a za svoja utvrđenja naveo je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa se žalitelj upućuje na iste kako se oni ne bi suvišno ponavljali.

Žalbeni navodi tuženika u bitnom se svode na isticanje prigovora da je na zakonit način umanjivao plaću korektivnim faktorima donošenjem Odluka uprave društva, odnosno da je za to imao uporište u čl. 6. st. 2. Ugovora o radu i čl. 7. st. 2. i 3. Pravilnika o radu tuženika (Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta od 29. listopada 2012 – list 65-72 spisa) te sukladno Odlukama o korektivnom faktoru pojedinačno ugovorenih koeficijenata radnog doprinosa sa utvrđenim kriterijima destimulacije.

U odnosu na žalbene navode ističe se sljedeće:

Ugovor o radu je dvostranoobvezni ugovor građanskog prava na koji se primjenjuju i odredbe obveznog prava (čl. 6. Zakona o radu – Narodne novine br. 149/09, 61/11, 88/12, 73/13, dalje ZR).

Odredbe čl. 82. i čl. 86. ZR reguliraju određivanje plaće i pravo na povećanu plaću. Stimulativni i destimulativni dio plaće predstavljaju varijabilni dio plaće (čl. 86. ZR).

Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značaja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (čl. 319. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05, 41/08).

Iz stanja spisa, Ugovora o radu, kojeg su stranke zaključile 15. siječnja 2008. godine, proizlazi da je zaključen na neodređeno vrijeme, radi obavljanja poslova i zadataka na radnom mjestu "prodajni predstavnik – Regija Jug-Sjever, OJ Prodaja i marketing". Tim Ugovorom je u čl. 6. utvrđeno da radnik ima pravo na mjesečnu plaću prema odredbama Kolektivnog ugovora (stavak 1.), koja se plaća, za puno radno vrijeme i normalni učinak, određuje s koeficijentom složenosti 2,40 (stavak 2.). Sukladno odredbi čl. 99. st. 1., al. 2. KU i posebnoj Odluci Uprave Društva o vrednovanju rezultata rada radnika u Prodaji, radniku se utvrđuje mjesečni stimulativni, odnosno destimulativni dio plaće koji ovisi o ostvarenim rezultatima rada radnika u odnosu na njegove planirane rezultate prodaje (stavak 3.).

Nadalje, prema odredbi čl. 92. KU za radnike B. …d.d. iz rujna 2003. godine, plaća radnika za puno radno vrijeme i normalan učinak, utvrđuje se na način da se iznos osnovne plaće pomnoži s pripadajućim koeficijentom složenosti koji pripada poslovima koje radnik obavlja, te tako dobiveni iznos uveća za iznos dodataka, naknada, potpora, stimulativnog dijela i ostalim primanjima utvrđenim KU.

Sukladno odredbi čl. 93. istog KU normalni učinak utvrđuje se uzimajući u obzir tehničke mogućnosti stroja, dnevne, tjedne i mjesečne planove rada, a radnik ima pravo na plaću za izvršeni rad koja se sastoji od osnovne plaće pomnožene s koeficijentom složenosti s dodatcima, stimulativni dio (povećanje plaće temeljem ostvarenih rezultata rada u opsegu, kvaliteti koja je veća od prosječne) i ostala materijalna primanja sukladno čl. 99. KU.

Sukladno odredbi čl. 125. KU kojim je uređen stimulativni dio plaće, ocjena radne uspješnosti utvrđuje se kao mjerilo rezultata rada radnika u Društvu sukladno Pravilniku o sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta kod tuženika kojeg donosi Uprava Društva, uz suglasnost sindikata i koji čini sastavni dio KU.

Odredbama čl. 76., čl. 82. i čl. 85. Pravilnika o radu tuženika iz 2012. god, plaća radnika i ocjena radne uspješnosti regulirana je na identičan način kako je to navedeno u KU.

Odredbom čl. 7. Pravilnika o radu tuženika je propisano da direktor poslovne funkcije predlaže Upravi Društva smanjenje mjesečne plaće u visini do -30% pojedinačno ugovorenog koeficijenta radnog doprinosa za radnika koji je svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen, te Uprava Društva donosi konačnu odluku o smanjenju plaće i roku koji omogućava isplatu smanjene plaće, a na isplatnom listiću obračuna, smanjenje plaće iskazuje se zasebno.

Prema tome, Ugovorom o radu od 15. siječnja 2008. tužitelj se suglasio da se njegov mjesečni stimulativni, odnosno destimulativni dio plaće koji ovisi o ostvarenim rezultatima njegovog rada u odnosu na njegove planirane rezultate prodaje, utvrđuje sukladno odredbama članka 99. Kolektivnog ugovora i posebnoj Odluci Uprave Društva o vrednovanju rezultata rada u prodaji, odnosno Odluke o korektivnom faktoru pojedinačno ugovorenih koeficijenata radnog doprinosa s pripadajućim tablicama.

Polazeći od citiranih odredbi ZR i obveznog prava, po ocjeni ovog suda, zaključenim ugovorom o radu stranke su stimulaciju ugovorile 30% iznad osnovne plaće i koeficijenta od 2,40, a destimulaciju - 30%, ali samo do osnovne plaće s pripadajućim koeficijentom od 2,40% i toplim obrokom kao sastavnim dijelom plaće i dodatka za minuli rad. Budući je poslodavac Odlukama putem korektivnih faktura umanjivao ugovoreni koeficijent od 2,40% i plaću isplaćivao za utuženo razdoblje u iznosu nižem od osnovne plaće uvećane za koeficijent složenosti, minuli rad i dodatak za topli obrok, ne prihvaćaju se žalbeni navodi tuženika da je na zakonit način tužitelju umanjivao plaću kroz destimulaciju.

Ujedno se ističe i da tuženik nije u pravu kada tvrdi da su ispunjene pretpostavke za destimulaciju u konkretnom slučaju.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su stranke sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o radu predvidjele mogućnost isplate destimulativnog dijela plaće, što je uređeno i aktima tuženika. Međutim, i prema stajalištu ovoga suda, niti Ugovorom o radu, a niti aktima tuženika nisu regulirani konkretni kriteriji koji bi se odnosili na smanjenje plaće po osnovu destimulacije, koja ovisi o prijedlogu direktora poslovne funkcije, ali proizlazi da nije jasno na koji način direktor poslovne funkcije određuje pripada li radniku pravo na nagradu ili na smanjenje mjesečne plaće.

Tuženik u žalbi navodi da su, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, zacrtani ciljevi prodaje, dakle planovi prodaje i njihova realizacija, kriteriji za destimulaciju. Ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanje kriterija, odnosno činjenicu da sud ne prihvaća planove prodaje kao kriterije destimulacije, uz tvrdnje da na taj način sud ulazi u odlučivanje o poslovnoj politici poslodavca, tuženika, naspram tužitelja kao radnika. Plan prodaje da predstavlja poslovnu politiku poslodavca da odredi koje ciljeve u prodaji će zadati svojim zaposlenicima. Isto tako, tuženik smatra kako nije dužan dokazivati na koji način i u kojem obujmu će primijeniti kriterij (plan i realizaciju prodaje) za destimulaciju, jer odredbama Pravilnika o radu, u svezi s odredbom čl. 6. Ugovora o radu, direktoru društva da je prepušteno da ocjeni hoće li stimulirati ili destimulirati radnika u prodaji.

Prema stajalištu ovoga suda, a vezano uz iznesene žalbene navode, plan poslovanja Društva i realizacija toga plana, predstavljaju činjenice koje uvjetuju primjenu odredbe čl. 7. st. 3. tuženikova Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta iz 2003. godine. Naime, ukoliko radnik nije realizirao plan poslovanja Društva u dijelu koji se na njega odnosi, direktor poslovne funkcije predlaže Upravi smanjenje mjesečne plaće u visini do - 30% pojedinačno ugovorenog koeficijenta radnog doprinosa za radnika koji je svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen. Međutim, značaj navoda „da je radnik svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen“ tim Pravilnikom, a niti drugim radnopravnim aktima tuženika nije propisan te stoga nedostaju kriteriji za vrednovanje uskrate od plaće po osnovu destimulacije, odnosno za primjenu odredbe čl. 7. st. 3. Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta. K tome, za destimulaciju moraju biti ispunjene obje pretpostavke i to da radnik nije ispunio planirane rezultate prodaje i da je zbog skrivljenog ponašanja i propusta radnika došlo do neostvarivanja realizacije plana.

Ujedno i prema stajalištu ovoga suda, iz Odluka uprave tuženika o korektivnom faktoru te tablica korektivnog faktora (list 73-145 spisa), proizlazi da u istima u odnosu na tužitelja nisu iskazani iznosi niti u odnosu na plan prodaji, niti u odnosu na realizaciju prodaje, pa tuženik nije dokazao da bi tužitelj ostvario manji učinak od prosječnog na poslu na kojem je raspoređen, a k tome, poslodavac ne može na radnika prebacivati ostvarivanje rezultata prodaja jer je to poslovni rizik poslodavca kao ugovorne strane.

Kako tijekom postupka ničim tuženik nije dokazao da je tužitelj svojim ponašanjem i propustom prouzročio smanjenje realizacije plana, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke žalbeni navodi da je plan i realizacija plana jedini i transparentni kriterij za obračun stimulacije odnosno destimulacije na plaću jer iz stanja spisa proizlazi da pojedini prodajni predstavnici uopće nemaju plan prodaje,a saslušani svjedoci u postupku nemaju neposrednih saznanja o uručenju planova pojedinim radnicima.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer tuženik nije imao valjanu pravnu osnovu za umanjenje plaće tužitelja budući je destimulacija tužitelju utvrđena bez ikakvih kriterija, a tuženik u tijeku postupka nije dokazao da bi u utuženom razdoblju tužitelj svojim ponašanjem ili propustima prouzročio značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen, što je također kao pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

Pravilna je i zakonita i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog, trebalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Rijeci, 15. veljače 2017. godine

SUTKINJA

Helena Randić

OPĆINSKOM RADNOM SUDU

U ZAGREBU

Vraćamo vam spis s pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.