Rev-2226/2019-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2226/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H., koju zastupaju punomoćnici P. J. i J. P., odvjetnici u S., protiv tužene P. d.d. S., koju zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-4314/05 od 15. veljače 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1740/05 od 15. rujna 2005., u sjednici održanoj 24. lipnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici 7.577,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama te troškovima parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je pobijana prvostupanjska presuda. Ujedno je tom presudom, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03,

- dalje: ZPP), drugostupanjski sud dopustio reviziju.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i pobijanu presudu preinačiti tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno, ukinuti i pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

U svom odgovoru na reviziju tužene, tužiteljica predlaže odbiti reviziju i potvrditi pobijanu presudu.

Revizija tužene nije osnovana.

Prema odredbi čl. 385.a ZPP protiv drugostupanjske presude iz čl. 385. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Budući da je u ovoj pravnoj stvari revizija dopuštena zbog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nije ovlašten ispitivati osnovanost revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 7.577,21 kn na ime manje obračunate te posljedično tome i manje isplaćene plaće za razdoblje od siječnja 1999. do rujna 2000.

U postupku je utvrđeno da je tužena u spornom razdoblju tužiteljici obračunavala i isplatila manju plaću od one koja bi joj pripadala s obzirom na ugovor o radu, te odredbe čl. 50. Pravilnika o radu koji se kod tuženice primjenjuje od 26. srpnja 1997., kao i odredbe čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine („Narodne novine“, broj 41/98 - dalje: KU), zbog čega su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu pripadajuće razlike plaća. Slijedom prednjih utvrđenja, sudovi su pravilno ocijenili da je tužena suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine („Narodne novine“, broj 41/98 - dalje: KU), tužiteljici isplatila manju plaću u ukupnom iznosu od 7.577,21 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do rujna 2000., (mjesečno kao u izreci prvostupanjske presude), i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog „neostvarenog plana“.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZR poslodavac kojeg obvezuje Kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom. Ako osnove mjerila za isplatu plaće nisu uređeni Kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi Pravilnikom o radu.

Prema čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama tog Ugovora, predstavlja najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku. St. 2. istog čl. „normalnim učinkom“ smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova, time da je odredbom čl. 70. KU utvrđeno da se odredbe citiranog Ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredbi nije potrebna odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.

Citiranim odredbama KU određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno, tj. određena je osnovna plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i „normalni učinak“. „Normalni učinak“ predstavlja doprinos radnika u radu - ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršenju preuzetih ugovornih obveza.

Stoga se „normalni učinak“ ne može dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tužena, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Naime, temeljna obveze poslodavca (čl. 7. st. 1. ZR) je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim mu u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, prema citiranom čl. 28. st. 2. KU, koji prema navedenom uređuje osnovnu plaću, tužena je bila ovlaštena općim aktom utvrditi „normalni učinak“ za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenja „normalnog učinka“, a potom ovisno od odnosa ostvarenog rezultata i rezultata koji je tražen kao „normalni učinak,“ odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tom odnosu, može biti jednak, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđene citiranim KU.

Kako prema naprijed navedenom, tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja „normalnog učinka“, pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno KU umanjivala plaće zbog „neostvarenog plana prometa na razini društva“.

Umanjena plaća po osnovi „neostvarenog plana“ odnosi se na neostvareni plan prometa na razini društva - tužene kao cjeline.

Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravilno pravno shvaćanje da je umanjenje plaće po osnovi „ostvarenja plana prometa na razini društva“ nezakonito.

Naime, ni jedan propis niti odredba naprijed citiranih Kolektivnih ugovora ne daje osnovu za takvo umanjenje plaće.

Okolnost da tužena nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbu čl. 48. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine. Naime, ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva - tužene kao poslodavca, kojeg tužena ne može prebaciti na radnika umanjujući njegovu osnovnu plaću. Naime, radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću, on ne sudjeluje u dobiti, pa nije dužan sudjelovati ni u poslovnom gubitku poslodavca.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Nije se stoga ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kojeg ističe revidentica.

Revizijski sud razmatrao je samo taj revizijski razlog, jer drugostupanjski sud kao razlog zbog kojeg je dopustio reviziju po čl. 382. st. 2. ZPP, radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, označuje pravno pitanje je li poslodavac ovlašten zbog poremećenja u poslovanju i neostvarenja planiranih poslovnih rezultata na razini trgovačkog društva jednostrano i bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću, dakle, materijalnopravno pitanje.

Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužene valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 24. lipnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.