Rev-x-163/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 163/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V. iz S., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv tuženika T. T. iz S., , radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-1455/2017-2 od 27. lipnja 2017., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj IIP-1230/07 od 15. veljače 2017., u sjednici održanoj 13. veljače 2019.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Dopušta se ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, te se ukida Presuda ovog suda poslovni broj: IIP-1230/07 od 12. rujna 2012. godine u dijelu kojim je u točci I. podtočka 1. odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik isplati tužitelju iznos od 226.359,40 kn te u podtočci I. 2 i u točci II. citirane presude.“

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana, preinačeno je prvostupanjsko rješenje pa je kao neosnovan odbijen tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka.

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju sadržajno ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijano rješenje ili ga ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Pobijano drugostupanjsko rješenje je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u vezi čl. 400. st. 3. ZPP ispitano samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U prvostupanjskom rješenju sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP budući da je nakon pravomoćnog okončanja postupka tužitelj stekao mogućnost upotrijebiti pravomoćnu presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžp-204/15 od 17. prosinca 2015. donesenu u postupku koji se vodio između njegovog brata M. V. i ovdje tuženika u kojem je utvrđeno da tuženiku na temelju Obračuna odvjetničkih usluga od 17. srpnja 2001. (dalje: Obračun) pripada iznos od 197.562,90 kn, a ne 429.771,00 kn. S obzirom da se tražbina tuženika, stavljena u prijeboj s tražbinom tužitelja koja je bila predmetom ovog postupka, temelji upravo na tom osporenom Obračunu, razvidno je da navedena nova činjenica, odnosno dokaz, može dovesti do povoljnijeg ishoda za tužitelja u ovom postupku.

Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom žalbe tuženika, preinačio prvostupanjsko rješenje i kao neosnovan odbio prijedlog za ponavljanje postupka ocijenivši da presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp-204/15 od 17. prosinca 2015. nema značaj dokaza na temelju kojeg bi za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da je bila upotrijebljena u prijašnjem postupku. Naime, iako se u oba predmeta tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, radi se dvije različite parnice između različitih stranaka, koje su neovisne jedna od druge i ne moraju imati isti tijek dokaznog postupka.

Tužitelj je u reviziji naveo kako je pravilnom primjenom odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP valjalo prihvatiti njegov prijedlog za ponavljanje postupka budući da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-204/15 od 17. prosinca 2015. utvrđeno da stvarno dugovanje njegovog brata M. V. prema tuženiku po Obračunu iznosi 197.562,90 kn, a ne 429.771,00 kn, što znači da navedeni Obračun ne može niti osnova za isplatu odnosno prijeboj tražbine tuženika prema tužitelju u ovom postupku u punom iznosu nego samo do visine od 197.562,90 kn.

Prema odredbi čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Iz navedene odredbe proizlazi da je pretpostavka ponavljanja postupka, saznanje nove činjenice ili dokaza odnosno mogućnost da se takav dokaz upotrijebi, a koji bi bili odlučni za rješenje spora između stranaka i to na način koji bi mogao dovesti do povoljnije odluke za stranku koja predlaže ponavljanje.

Suprotno shvaćanju revidenta, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da pravomoćna presuda u parničnom postupku koji je vođen između drugih parničnih stranaka, makar i u okviru iste činjenične i pravne osnove, ima drugačiji dokazni tijek, odnosno dokaznu građu te rezultate postupka i kao takav ne mora nužno rezultirati istom odlukom. U ovom predmetu osnova tuženikove tražbine stavljene u prijeboj proizlazi iz Ugovora o cesiji tražbine od 4. veljače 2002. sklopljenog između stranaka, dok se u predmetu koji se vodio pod brojem Pi-305/14 (Gžp-204/15) osnova potraživanja tuženika prema M. V. temeljila na Obračunu o pruženim odvjetničkim uslugama. Prema tome uspješno osporavanje navedenog Obračuna u drugom predmetu ne bi bilo od utjecaja na ishod ovog postupka.

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da u konkretnom predmetu nisu ostvareni razlozi za ponavljanje postupka propisani odredbom iz čl. 421. st. 1. i 2. ZPP.

Zbog navedenog je, na temelju čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 13. veljače 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.