I Kž-434/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 434/1997-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V. T. zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 27. svibnja 1997. godine br. K-6/96, u sjednici održanoj 9. travnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba opt. V.T., ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća na ponovno suđenje, time da se nova glavna rasprava ima provesti pred nadležnim općinskim sudom.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. V.T. je oglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH za vrijeme od šest mjeseci.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju B.V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama i predložio da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("NN" br. 110/97, dalje: ZKP/97), o sjednici vijeća ovoga suda uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, ali nisu pristupili, pa je ista održana samo u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba je osnovana.

U pravu je optuženik kada tvrdi da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Ta povreda se sastoji u tome što presuda ne sadrži razloge o obliku optuženikove krivnje, njegovom umišljaju, kao i razloge o uzročnoj svezi između alkoholiziranosti optuženika i nastupjele posljedice - smrti jedne osobe, a to su odlučne činjenice. Osim toga, obrazloženje pobijane presude nije dato sukladno odredbi čl. 347. st. 7. ZKP/93.

Naime, optuženik je oglašen krivim zbog krivičnog djela počinjenog sa umišljajnim oblikom krivnje, a što bi onda trebalo značiti da je umišljajno kršio određene prometne propise i tako pristao na izazivanje konkretne opasnosti za ostale učesnike u prometu. No, nije dovoljno samo na temelju pravne oznake djela stvarati pretpostavke o tako važnoj činjenici kao što je to oblik krivnje, već takav činjenični zaključak mora biti izložen u presudi. Dalje, prema sumarnom obrazloženju pobijane presde, dalo bi se zaključiti da je optuženik, zbog alkoholiziranosti i s tim u svezi sa bitno smanjenim vozačkim sposobnostima bio nekritičan i u odnosu na brzinu kojom se kretao i na prometnu situaciju koja mu nije ni omogućavala da pristupi pretjecanju kolone od tri vozila, ali on je na pojavu opasnosti, izlazak bicikliste ispred kolone vozila i dolaska do središnje linije kolovoza, reagirao kočenjem. Postavlja se pitanje je li on pravodobno reagirao ili je, pak, kasnio s reakcijom. Jer, ako je optuženik, unatoč alkoholiziranosti, promptno reagirao na pojavu bicikliste, dakako, prema objektivnoj mogućnosti da ga uoči, a po svemu sudeći nije, onda se postavlja pitanje bili prosječan, trijezan vozač, u datoj situaciji (dobra vidljivost i preglednost lijeve strane kolovoza, nikakvo vozilo nije dolazilo iz suprotnog smjera, ali i u situaciji kada vozila koja se kreću ispred, smanjuju brzinu, tj. koče, a jedno od tih vozila je putnički kombi, što onemogućava procjenu zbog čega ta vozila smanjuju brzinu) pristupio pretjecanju takve kolone vozila, bez obzira što je pretjecanje, inače, dopušteno (isprekidana središnja linija). Pobijana presuda ne daje odgovora na ta pitanja.

U stvari, sud prvog stupnja i nije utvrđivao koju koncentraciju alkohola u krvi je imao optuženik u vrijeme nezgode niti je na tu okolnost saslušao toksikološkog vještaka, a u vrijeme uzimanja uzoraka, što je uslijedilo oko tri sata nakon nezgode, imao je u krvi 1,39, a u mokraći 1,67‰ apsolutnog alkohola (l. 23). Svakako, iskusni vještaci Centra za kriminalistička vještačenja su vodili računa o proteku vremena od inkriminiranog događaja i uzimanja od optuženika uzoraka krvi i urina kada su zaključili da je on, u trenutku prometne nezgode, bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da su njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene, ali unatoč toga, zbog korektne analize i ocjene takvog zaključka vještaka, bilo je potrebno utvrditi u kojoj je to mjeri, u kojem stupnju je optuženik bio pod utjecajem alkohola, a u pobijanoj presudi se ne navodi ni ona koncentracija alkohola u organizmu optuženika u vrijeme uzimanja uzoraka. To je bilo nužno, jer se upravo na stupnju alkoholiziranosti temelji zaključak o bitno smanjenim vozačkim sposobnostima optuženika. S tim u vezi je trebalo odgovoriti i na pitanje može li se, uz ostalo, kašnjenje u reagiranju pripisati toj njegovoj nesposobnosti za sigurnu vožnju, jer se prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka ing. D.Ž. (koji je pogrešno uzeo da se nezgoda dogodila noću) zaključiti da je optuženik kasnio s reagiranjem, odnosno kočenjem za 0,7 sekundi (l. 45-51, 61-62).

Osim toga, pobijana presuda ne sadrži ni analizu ni valjanu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka B.P. (l. 42) i M.B. (l. 43) s jedne strane, i S.H. (l. 44, 62), s druge strane, a ti svjedoci ne govore istovjetno kako o položaju vozila u koloni, tako ni o načinu vožnje oštećenika, niti su razlike u njihovim iskazima otklonjene. Unatoč toga, sud prvog stupnja, između ostalog, zaključuje da se je oštećenik "kretao propisno i prema utvrđenom činjeničnom stanju pravilno označio ostalim sudionicima u prometu da namjerava promijeniti pravac kretanja, odnosno vršiti skretanje u lijevo, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka". Međutim, to ne proizlazi iz iskaza svjedoka H., već samo iz iskaza svjedoka P. i B. (saslušanih u tijeku istrage). I tako, da bi se zaključilo na temelju kojih to dokaza je sud prvog stupnja utvrdio pojedine važne činjenice, među koje ulazi i način vožnje oštećenika, treba vidjeti taj dokaz u spisu predmeta, jer pobijana presuda ne sadrži njihovu analizu, pa treba zaključiti da ona i nije obrazložena u smislu čl. 347. st. 7. ZKP/93.

I Kž 434/1997-5

Stoga je trebalo uvažiti žalbu optuženika, jer se u njoj ukazuje na nedostatke pobijane presude. U ponovljenom postupku, koji se ima provesti pred nadležnim općinskim sudom (prema čl. 17. st. 1. toč.a. ZKP/97, s obzirom da se sada radi o kaznenom djelu iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine i koji se po čl. 3. st. 2. toga zakona ima primijeniti kao blaži zakon, a jer za predmetno djelo propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina), potrebno je provesti sve do sada izvedene dokaze, po potrebi i druge, time da se i svjedoci B.P. (l. 42) i M.B. (l. 43) trebaju saslušati na glavnoj raspravi, otkloniti gore citiranu bitnu postupovnu povredu i nedostatke i manjkavosti na koje je ukazano ovim rješenjem, pa nakon što nadležni sud ispravno analizira i savjesno ocijeni kako optuženikovu obranu, tako i sve izvedene dokaze, bit će u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu presudu, koju je dužan u cijelosti obrazložiti u smislu čl. 347. st. 7. ZKP.

Iz izloženih razloga, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP/97, trebalo je riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. travnja 1998. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.