Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence for sexual exploitation while maintaining harsher penalty for other crimes.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted appeals by two defendants against a first-instance judgment regarding sexual offenses. The court found that while the defendant M.T. committed serious crimes including sexual exploitation of a child for pornography, the charge of sexual abuse should carry a lighter sentence than previously imposed. Consequently, the court reduced M.T.'s sentence for the specific charge of sexual exploitation to one year, while maintaining the five-year sentence for the other charge and combining them into a total of six years and three months. For defendant D.S., the court upheld the original sentence of eight months for sodomy, noting mitigating circumstances such as prior non-conviction and family responsibilities.
Legislator headnote
AI generatedArticles 387 and 390 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court may partially accept an appeal to reduce the sentence for a specific criminal charge while upholding the conviction and sentence for other charges if the new evidence or legal interpretation warrants a lighter penalty for that specific offense.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 685/12-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević Grbić, Vesne Vrbetić i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu opt. M. T. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ i dr., povodom žalbi opt. M. T. i opt. D. S. podnijetih protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 24. svibnja 2012. broj K-111/11, u nazočnosti branitelja opt. M. T. odvjetnika K. H. iz V., u sjednici održanoj 12. rujna 2013.,
p r e s u d i o j e:
I. U povodu žalbi opt. M. T. i opt. D. S. a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela:
a) u odnosu na kazneno djelo za koje je opt. M. T. proglašen krivim pod toč. 2) izreke pobijane presude i i z r i č e da je optuženik tim djelom počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta za pornografiju iz čl. 163. st. 2. KZ/11,
b) u odnosu na kazneno djelo za koje je opt. D. S. proglašen krivim pod toč. 3) izreke pobijane presude i izriče da je optuženik tim djelom počinio kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 155. st. 2. KZ/11.
II. Uslijed odluke pod toč. I. kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. M. T. i opt. D. S. p r e i n a č u j e s e pobijana presuda i u odluci o kazni te se:
- opt. M. T. za kazneno djelo iz čl. 163. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina za kazneno djelo iz čl. 188. st. 4. KZ/97 za koje je proglašen krivim
. 1) izreke, a uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci za u toč
kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ/97 čije je izvršenje određeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 31. ožujka 2011. broj K-434/07 (Kv-324/10) te se opt. M. T.
primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 o s u đ u j e na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 3 (tri) mjeseca, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme uhićenja i zadržavanja kao i vrijeme provedeno u pritvoru od 2. svibnja 2011., pa nadalje.
I Kž 685/12-7
- opt. D. S. za kazneno djelo iz čl. 155. st. 2. KZ/11 izriče se kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, time da se na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
III. U ostalom dijelu žalbe optuženika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašen je krivim opt. M. T. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ/97 (toč. 1) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina te za kazneno djelo iz čl. 197.a st. 1. KZ (toč. 2) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca a uzeta mu je kao utvrđena i kazna zatvora od 7 mjeseci čije izvršenje je određeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 31. ožujka 2011. broj K-434/07 (Kv-324/10) kojom mu je opozvana ranija uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-434/07 od 10. prosinca 2009., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ/97, pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunato vrijeme oduzimanja slobode te vrijeme provedeno u pritvoru od 2. svibnja 2011. pa nadalje.
Istom presudom pod toč. 3) izreke proglašen je krivim opt. D. S. zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97 te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci a prema njemu na temelju čl. 67. KZ primijenjena je uvjetna osuda s rokom kušnje od dvije godine.
Protiv te presude osobnu žalbu podnio je opt. M. T., kao i po branitelju odvjetniku K. H. iz V. iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni u odnosu na oba djela, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Žali se i opt. D. S. po braniteljima Zajedničkog odvjetničkog društva S. i R. iz V., a iz žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i ovog optuženika oslobodi optužbe, ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbe optuženika nije podnijet.
Na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.
Na zahtjev branitelja optuženika M. T., odvjetnika K. H. sadržan u njegovoj žalbi, o drugostupanjskoj sjednici vijeća branitelj je obaviješten te je sjednici i nazočio. Žalbe optuženika samo su djelomično osnovane, dok je po službenoj dužnosti preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kaznena djela činjenično opisana pod toč. 2) i 3) izreke pobijane presude.
I Kž 685/12-7
Na žalbu opt. M. T. u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1) izreke pobijane presude.
Žaleći se iz navedene žalbene osnove žalitelj ističe da se osuđujuća presuda temelji na iskazu oštećenice zajedno s nalazom i mišljenjem sudskih vještakinja, a ne prihvaća se obrana optuženika da se radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju, te istoj takovoj spolnoj radnji, na koju okolnost upućuje Facebook komunikacija slanjem poruka erotiziranog sadržaja nakon učina djela.
Istovremeno se upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tvrdnjom da je sud prvog stupnja bezrazložno odbio dokazni prijedlog obrane za suočenjem između oštećenice i optuženika, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer bi sudionici događaja ovom procesnom radnjom mogli najbolje objasniti razloge svog zajedničkog druženja.
Uz navedeno upire se na proturječja u nalazu i mišljenju kao i dopuni mišljenja psihijatrijsko-psihologijskih vještakinja glede intelektualnih kapaciteta oštećenice s jedne strane i stupnja socijalne zrelosti, posebno s obzirom na ponašanje oštećenice konkretne prigode, te činjenice da je bila spolno aktivna, i ranije a osim toga dragovoljno je došla u stan optuženika prema kojem se ponašala slobodno i zavodljivo.
Sve su to razlozi iz kojih žalba zaključuje da je do spolnih odnošaja, te njemu izjednačene spolne radnje došlo na inicijativu oštećenice, a sve spolne radnje bile su dragovoljne, jer oštećenica nije pružala otpor, nije ni pokušala pobjeći, niti vikati, a u nastavku događaja prihvatila je usluge prijevoza koje joj je organizirao optuženik, što nije tipično za ponašanje žrtve spolnih delikata.
Svim tako naznačenim tvrdnjama žalba dodaje i podatak o nastavku Facebook komunikacije slanjem poruka erotskog sadržaja nakon učina djela, zbog čega smatra da je cjelokupno činjenično stanje pogrešno utvrđeno i predlaže ukidanje pobijane presude te vraćanja spisa predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je iznimno cjelovitu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice, suprotstavljajući je obrani optuženika, zajedno s ostalim provedenim dokazima, a prije svega materijalnim dokazima u vidu ispisanih poruka na Facebook profilu oštećenice, a vještačenih po vještaku informatičke struke mr. sc. N. T., sadržaju iskaza svjedokinje A. C., te svjedoka F. K., kao i provedenom psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju oštećenice po stručnim osobama, te provedenom psihijatrijskom vještačenju optuženika glede psihijatrijske ocjene njegove ličnosti, naznačujući pritom potpune i pravilne razloge zbog kojih ne prihvaća obranu optuženika o tome da se radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju, te isto takovoj radnji.
Pritom je potrebno naglasiti da je inkriminirani događaj iznimno svojevit i da je vremenski trajao u više odvojenih radnji, zbog čega se u interakciji odnosa stranaka ne može izdvojiti samo poruke iz Facebook komunikacije nakon učina djela, te iz njih iščitati, jednostranim zaključkom, da je postojala dragovoljnost obavljanju spolnog odnošaja i spolnom odnošaju izjednačenih spolnih radnji (kako to čini žalba), već je bilo potrebno raščlaniti događaj u svakom segmentu događanja, od upoznavanja stranaka putem Facebook profila oštećenice, njihovog međusobnog dopisivanja, razloga pozivanja oštećenice u stan
I Kž 685/12-7
optuženika, reakcija oštećenice na spolne insinuacije od strane optuženika, njeno prihvaćanje poziva da dođe u stan optuženika, ocjena prvog fizičkog kontakta te koje su spolne radnje bile poduzete i na koji način u samom događaju, kao i ponašanje oštećenice nakon inkriminiranog događaja, i tek potom dati sintezu onoga što se stvarno dogodilo, a iz čega proizlazi ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenih djela iz čl. 188. st. 4. KZ i dr. Kod pravilne ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice, zajedno s obranom optuženika, kako je to već naprijed naznačeno, sud prvog stupnja ne samo da je cijenio materijalne dokaze u vidu ispisanih Facebook poruka već se koristio i sadržajem svjedočkih iskaza svjedokinje A. C., te svjedoka F. K., ali i provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem oštećenice, uz dopunu tog vještačenja na glavnoj raspravi, kao i psihijatrijskim vještačenjem optuženika glede psihijatrijske ocjene ličnosti optuženika.
Pritom je potrebno naglasiti da su već u početnoj, prvoj komunikaciji sve psihijatrijske osobine ličnosti optuženika došle do izražaja, posebno kod odabira oštećenice kao buduće, moguće žrtve djela, prije svega zbog pokazane optuženikove manipulativnosti u ponašanju, nedostatka empatije prema bilo kome, njegove naglašene egocentričnosti, sklonosti promiskuitetnom ponašanju i seksualnom eksperimentiranju.
Okolnost da je optuženik izabrao oštećenićin Facebook profil radi buduće komunikacije nije slučajna okolnost, jer je već iz sadržaja tog profila jasno uočio da se radi o iznimno ranjivoj osobi (bila je destruktivna, pisala je tužne pjesme na engleskom) a u daljnjoj Facebook komunikaciji saznao je i postojanje iznimno složenih obiteljskih prilika oštećenice, te posebno činjenicu da se nalazi u skrbi u udomiteljskoj obitelji, kao i da je njena majka na psihijatrijskom liječenju, na kojem se prije događaja nalazila i oštećenica. Istovremeno imao je saznanja o njenim godinama života, naznačujući u istrazi i na glavnoj raspravi da je znao da ide u prvi razred srednje škole i da se dao navući na seks od jedne petnaestogodišnjakinje. U prvim kontaktima putem Facebooka optuženik poriče da se oštećenici predstavio kao profesionalni fotograf te da joj je spreman pomoći da se probije kao model, međutim, iz sadržaja tih poruka nedvojbeno proizlazi da se optuženik upravo tako predstavio, te joj predložio da će je snimati i učiniti zvijezdom.
Opisano postupanje optuženika osim pokazane manipulativnosti u ponašanju ima i elemenata prijevarnog postupka s ciljem da namami oštećenicu da dođe u njegov stan. Isto tako nema dvojbe da je optuženik prethodno znao za stav oštećenice prema takvoj vrsti seksualnog ponašanja jer to proizlazi iz međusobne Facebook komunikacije posebno one na dan prije događaja čiji sadržaj ukazuje da je oštećenica implicite uzvratila optuženiku na njegove tvrdnje o tome kako se ponašaju cure, željne uspjeha u svijetu modela, jasno mu dajući do znanja da se one ne j... za uspjeh, jer cure koje to rade su k..., a ne modeli.
Istovremeno samo postupanje optuženika prema oštećenici u odgađaju sukladno sadržaju iskaza oštećenice govori o permanentnoj primjeni fizičke sile u svakom segmentu događaja, kao i njene reakcije na tako primijenjenu silu, u vidu snažnog hvatanja za ramena, fizičkog odgurivanja na rub kauča, nasilno skidanje odjeće, uz molbu oštećenice da prestane uz njeno odmicanje glavom, te iskazivanje da je boli na koje se reakcije oštećenice, optuženik nije obazirao (na što upućuje i psihijatrijska struktura njegove ličnosti) iako je ona na i se da je ne udari, otme ili ubije. subjektivnom planu doživjela izniman strah bojeć
I Kž 685/12-7
Sve to ukazuje da je optuženik bio svjestan vlastite fizičke snage i bio svjestan da prema oštećenici primjenjuje fizičku silu, dostatnu da skrši njezin otpor i time ostvari zakonska obilježja odnosnog kaznenog djela.
Istovremeno u pogledu obavljenih spolnih radnji ono što pravilno uočava i sud prvog stupnja, nema proturječja u sadržaju iskaza oštećenice, kao i obrane optuženika, osim naravno u primjeni fizičke sile uporabljene od strane optuženika s onim ciljem za kojim je išao. Tijekom postupka (kao i u žalbi) obrana je osporavala da se radilo o nasilnim spolnim radnjama polazeći od komunikacije slanjem poruka na Facebook profil oštećenice nakon učina djela, i to vremenski gledano u prvom razdoblju od 23. do 26. ožujka, te u drugom razdoblju od 27. do 28. ožujka 2011. na koje oštećenica nije više odgovarala, te nastavne poruke samo od strane optuženika.
S obzirom na sadržaj Facebook komunikacija oštećenica je dodatno ispitana na glavnoj raspravi a u sadržaju svog iskaza naznačila je da je optuženiku poslala poruke takvog sadržaja, iz razloga što mu nije htjela pokazati niti dati do znanja koliko ju je u događaju povrijedio, a osim toga htjela je da optuženik vidi da ona može i izdržati ta poniženja, te uz to još je uvijek vjerovala da će snimljene fotografije optuženik poslati agencijama (lukrativni moment).
Cijeneći iskaz oštećenice u istrazi na glavnoj raspravi zajedno sa sadržajem ovog dijela iskaza oštećenice sud je zatražio dopunu nalaza i mišljenja psihijatrijsko-psihologijskih vještakinja upravo na okolnost naknadne Facebook komunikacije i slanja poruka određenog erotiziranog sadržaja.
Pritom su vještakinje u dopuni nalaza i mišljenja, suglasno naznačile, da je to bila očekivana reakcija oštećenice kao adolescentice, kod koje postoji emocionalna potreba da ima osjećaj vladanja situacijom, odnosno potreba da se pred osobom koja ju je povrijedila ne pokaže slabom, a radi se o izrazito vulnerabilnoj osobi kao i lakovjernoj, koja nije imala dovoljan stupanj socijalne inteligencije, unatoč toga što je bila urednih intelektualnih kapaciteta, ipak je vjerovala da će joj optuženik pomoći da postane model, i izvući je iz
enica na opisani
nepovoljnog okruženja, temeljem čega su vještakinje zaključile da je ošteć način pokazala psihosocijalnu nedovoljnu zrelost, uz sugestibilnost i deprimiranost, kao i anksioznost, koja stanja imaju svoju podlogu u njenoj čežnji za ljubavlju i prihvaćanjem što je nju u konačnici činilo pogodnom žrtvom djela.
S obzirom na sve naprijed izloženo, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može se ponašanje oštećenice u inkriminiranom događaju cijeniti samo iščitavanjem Facebook komunikacije oštećenice i optuženika nakon događaja, već treba cijeniti ukupnu interakciju njihovih odnosa kako je to naprijed izloženo i zaključiti da je oštećenica nakon događaja doživjela visoki stupanj depriviranosti pri čemu je sama opisala u sadržaju svog iskaza da se nakon događaja osjećala iskorištenom, prljavom, bezvrijednom, izmanipuliranom, a tu svoju ranjivost i istraumatiziranost nije mogla ni s kim podijeliti, ponajmanje s optuženikom, jer nije htjela njemu pokazati da ju je svojim ponašanjem povrijedio, a isto tako ni u svom najbližem okruženju nije imala osobu kojoj bi se povjerila.
I Kž 685/12-7
Naime, to svakako nije bio njezin autoritativni otac, sklon podcjenjivanju i obezvrjeđivanju oštećenice kao ličnosti, a niti njena psihički bolesna majka, a prema sadržaju iskaza svjedokinje A. C. osoba njenog povjerenja nije bila ni njena udomiteljica, kao ni ostale osobe iz udomiteljske obitelji, a niti školske prijateljice, što sve upućuje na zaključak da je oštećenica od vremena događaja do pokušaja krajnje ozbiljnog suicida (tjedan dana) doista doživjela visoki stupanj depriviranosti.
Kada se s tog aspekta ocjenjuje sadržaj erotskih izričaja u Facebook komunikaciji oštećenice i optuženika nakon događaja, pravilnom ocjenom njihova sadržaja, oni očito nemaju onaj značaj koji im pridaje žalba, niti se samo zbog tih izričaja može zaključiti postojanje dragovoljnosti pri obavljanju navedenih spolnih radnji.
Stoga izložene žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane ni u tom segmentu ali ni u cjelini, još važnije, one ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je nad oštećenicom obavljen prisilni spolni odnošaj, te spolnom odnošaju izjednačena spolna radnja, niti takove tvrdnje upućuju na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja izvođenjem procesne radnje suočenja između optuženika i oštećenice.
Naime, neovisno o tome što odredba čl. 119. st. 2. propisuje način ispitivanja mlađeg maloljetnika ta je norma samo instruktivna, a ne obvezujuća u svakom slučaju. Međutim, zbog visokog stupnja depriviranosti oštećenice, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijsko-psihologijskih vještaka, a posebno stanja njenog zdravlja nakon pokušaja vrlo ozbiljnog suicida, ne bi bilo prihvatljivo njeno novo ispitivanje jer radnja suočenja uključuje u sebi i ponovno iznošenje sadržaja određenog zbivanja kako od strane optuženika, tako i od strane oštećenice.
Osim toga, sama radnja suočenja predstavlja u suštini neprikladni dokazni prijedlog u smislu čl. 322. st. 4. toč. 3. ZKP/97 jer bi oštećenica zbog svoje mlađe maloljetnosti u vrijeme počinjenja djela, kao i većeg stupnja ranjivosti bila saslušavana pomoću tehničkog uređaja za prijenos slike i zvuka, u posebnoj prostoriji, a nikad u sudnici zbog čega njihovo fizičko suočavanje te onog što bi se takvim neposrednim kontaktom htjelo postići, nije moguće.
Istovremeno s obzirom na potpuno i pravilno činjenično stanje, kako je to naprijed izloženo, taj dokazni prijedlog i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja i nevažni dokazni prijedlog u smislu toč. 2. čl. 322. st. 4. ZKP/97 jer se ništa više i ništa novo provođenjem takvog dokaza ne bi dobilo.
Uz navedeno, potrebno je još reći da je kod optuženika u vrijeme počinjenja djela postojala kompletna svijest o zabranjenosti i kažnjivosti takvog ponašanja u svezi primjene fizičke sile i slamanja otpora oštećenice, jer je optuženik u svakom dijelu događaja koji se zbivao u njegovoj kući bio svjestan otpora oštećenice i načina na koji ga je pružila. Isto tako kod optuženika je tempore criminis postojala ne samo svijest o maloljetnosti žrtve, već i potpuna svijest o njenoj iznimnoj ranjivosti jer to proizlazi iz sadržaja njegove obrane, što je sve sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio te je ispravno zaključio da je optuženik
l. 188. st. 4. KZ/97.
opisanim načinom postupanja u izreci presude počinio kazneno djelo iz č
Međutim, u povodu podnijetih žalbi a po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud razmotrio je pravnu kvalifikaciju odnosnog
I Kž 685/12-7
kaznenog djela u svjetlu primjene novog kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. (KZ/11) pa je zbog obavezne primjene blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 3. KZ/11 trebalo ocijeniti postoji li pravni kontinuitet kaznenih djela, te da li je novi kazneni zakon blaži za optuženika.
Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 188. st. 4. KZ, da postoji pravni kontinuitet između tog kaznenog djela i čl. 154. st. 2. toč. 2. KZ/11, ali su kazne zatvora zapriječene za odnosna kaznena djela iste, zbog čega novi kazneni zakon u odredbi čl. 154. st. 2. KZ/11 nije blaži za optuženika.
Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U odnosu na kazneno djelo pod toč. 2) izreke pobijane presude.
Žaleći se iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba nalazi da se opt. M. T. ne može staviti na teret učin odnosnog kaznenog djela jer iz provedenog informatičkog vještačenja po mr. sc. N. T. nije se moglo utvrditi porijeklo filmova i fotografija na mobitelu a nastavno ni zaključiti da je odnosni pornografski sadržaj posjedovao za sebe. Isto tako, tvrdi žalba provedenim vještačenjem po vještakinji dr. T. O. B., specijalisti preventivne školske i sveučilišne medicine, nije na nedvojbeni način utvrđeno da su na filmovima i fotografijama prikazane maloljetne ženske osobe zbog čega žalitelj u konačnici nalazi da nisu ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 197.a st. 1. KZ/97.
Također ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnijete žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti (u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97) ovaj drugostupanjski sud je razmotrio i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz čl. 197.a st. 1. KZ koje je počinjeno u realnom stjecanju s kaznenim djelom iz čl. 188. st. 4. KZ/97, a u svjetlu odredbe novog kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. te je utvrdio da je u odnosu na to kazneno djelo nužno primijeniti KZ/11 kao zakon koji je povoljniji za počinitelja jer bi u protivnom došlo do povrede kaznenog zakona.
Naime, optuženik je prvostupanjskom presudom proglašen krivim za odnosno kazneno djelo računalne pornografije iz čl. 197.a st. 1. KZ/97 koje svoj pravni kontinuitet ima u odredbi čl. 163. st. 2. KZ/11 koji je opet s obzirom na visinu propisane kazne blaži za počinitelja.
S obzirom na isticani žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je reći da ovom inkriminacijom zapravo se sada kažnjava počinitelj koji svjesno pristupa putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija materijalima pornografskog sadržaja, pa više nije potrebno kao do sada da počinitelj spremi te podatke na svoje medije (računalo ili mobitel što je u konkretnom slučaju optuženik i učinio), kao što je to propisivala ranija inkriminacija čl. 197.a st. 1. KZ kada se radilo o posjedovanju pornografskog sadržaja, već kazneno djelo postoji kada počinitelj samo privremeno pristupa i gleda pornografske materijale.
I Kž 685/12-7
U odnosu na drugi isticani žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je još dodati da je provedenim vještačenjem po vještakinji dr. T. O. B. na nedvojbeni način utvrđeno da su video snimke (I. 3) C. ... snimke pornografskog sadržaja i prikazuju mlađe ženske osobe pri čemu je, sukladno navedenom mišljenju, potpuno izvjesno da su te ženske osobe mlađe od 18 godina (po onim karakteristikama koje je naznačila navedena vještakinja specijalistica preventivne školske i sveučilišne medicine). Opisanim načinom je optuženik kaznenim djelom pod toč. 2) ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 163. st. 2. KZ/11 iz razloga što je svjesno pristupio takvom pornografskom sadržaju putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, neovisno o posjedovanju pornografskog sadržaja na njegovu mediju - mobitelu. Kako je za odnosno kazneno djelo sada propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, zbog čega je novi kazneni zakon s obzirom na visinu zapriječene kazne blaži za počinitelja, ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti preinačio u pravnoj oznaci djela pobijanu presudu te je utvrdio da je optuženik počinio u realnom stjecaju i kazneno djelo iz čl. 163. st. 2. KZ/11.
Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2) izreke pobijane presude.
U odnosu na toč. 3) izreke prvostupanjske presude i opt. D. S..
U odnosu na to toč. 3) izreke pobijane presude žalbu je podnio opt. D. S. po braniteljima Odvjetničkog društva S. i R. naznačujući žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.
Pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja opt. D. S. poriče i dalje učin djela te ističe da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenice, iako su primijećene razlike u sadržaju njenog iskaza u istrazi i na glavnoj raspravi posebno s obzirom, za žalitelja važnu činjenicu, da li je prethodno nudio novac za seks, što oštećenica na glavnoj raspravi nije potvrdila, ali je ustrajala da je ovaj optuženik tražio od nje da negdje stanu radi obavljanja spolnog odnošaja, što je ona odbila.
Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te zaključio da je istinitija verzija događaja kako ga je opisala oštećenica, jer iz sadržaja tog iskaza proizlazi primjena fizičke sile kojom su počinjene spolne radnje u vidu diranja oštećenice po grudima, po nogama, hvatanje oštećenice u predjelu međunožja, kao i verbalno ustrajanje ovog optuženika da s oštećenicom obavi spolni odnošaj, ili da ga ona spolno zadovolji.
Kod takove ocjene i ovaj drugostupanjski sud ocijenio je, prije svega, onaj dio obrane opt. D. S. u kojoj je jasno naznačio da je u dogovoru s opt. M. T. preuzeo oštećenicu iz njegova stana, te ju sukladno dogovoru trebao odvesti do Autobusnog kolodvora u V..
Već u opisu prvog viđenja oštećenice, ovaj je optuženik označio da se radilo o mladoj io njeno tužno raspoloženje,
ženskoj osobi starosti 17 godina, plave kose, a posebno je uoč
bila je mirna, šutljiva i tužna. Tijekom vožnje zamolila ga da li je može povesti do mjesta gdje stanuje u N. V. P., što je on pristao.
I Kž 685/12-7
S obzirom na ovakav opis stanja u kojem se oštećenica nalazila, očito da ona nije imala nikakvih motiva da ovog optuženika lažno tereti, kad je opisala nasilne spolne radnje koje je nad njom obavio ovaj optuženik u vidu bludnih radnji. Osim toga naznačila je činjenice koje su samo njima mogle biti poznate u odnosu na učin kaznenog djela pod toč. 3) a vezane su za podatak da je ovaj optuženik, s obzirom na svoju vjeroispovijest imao obrezani spolni organ, o kojoj činjenici je tijekom događaja upoznao oštećenicu.
Slijedom izloženog suglasno terećenju oštećenice, kao i svih drugih utvrđenih okolnosti pod kojima je odnosno kazneno djelo počinjeno, ukazuju da je navedena spolna radnja u vidu bludne radnje i počinjenja na način i u vrijeme opisano u izreci prvostupanjske presude i sa sigurnošću dokazana.
Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnijete žalbe ovog optuženika a po službenoj dužnosti također je utvrđena povreda zakona na štetu optuženika s obzirom na činjenicu da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon, pa je zbog obavezne primjene blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ trebalo ocijeniti postoji li pravni kontinutet kaznenih djela te da li je novi kazneni zakon blaži za ovog optuženika. Pritom je bitno reći da u slučaju da je kazneno djelo iz st. 1. čl. 193. počinjeno prema maloljetnoj osobi, po tom kaznenom zakonu bila je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo iz čl. 155. st. 2. KZ/11 kazna zatvora do tri godine, pa je dakle novi kazneni zakon s obzirom na visinu zapriječene kazne blaži za počinitelja.
Stoga je trebalo pravno označiti odnosno kazneno djelo pod toč. 3) kao kazneno djelo iz čl. 155. st. 2. KZ/11.
Nije stoga u cjelini osnovana žalba opt. D. S. u odnosu na kazneno djelo pod toč. 3) izreke pobijane presude.
Na žalbe opt. M. T. i opt. D. S. zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP).
Žaleći se iz ove žalbene osnove opt. M. T. nalazi da su pojedinačno izrečene kazne zatvora za svako djelo previsoko odmjerene, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora a pritom prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iznimno složenu obiteljsku situaciju u kojoj je živio do svoje punoljetnosti, kako to proizlazi iz sadržaja njegove osobne žalbe kao i njegov život u lunaparku, gdje je trpio svirepa zlostavljanja od vlasnika lunaparka, zbog čega ukupnost takovih životnih okolnosti po stajalištu žalitelja mora naći utjecaja na odmjeru kazne.
Osim toga, tijekom trajanja cijelog postupka surađivao je sa sudom i time pridonio rasvjetljavanju činjenica što također ima značaj kod odmjere kazne.
Uvažavajući žalbu optuženika, kao i uslijed obavezne primjene blažeg zakona, ukupna kriminalna djelatnost optuženika na štetu oštećenice, pravno je označena kao realni stjecaj dvaju kaznenih djela od kojih je kazneno djelo iz čl. 163. st. 2. KZ/11 s blaže zapriječenom kaznom zatvora.
Posljedično tome i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni te je optuženiku za odnosno kazneno djelo iz čl. 163.
I Kž 685/12-7
st. 2. KZ/11 sada utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te je prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz čl. 188. st. 4. KZ/97 u trajanju od pet godina, a uzeta je i kao utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ/97 u trajanju od sedam mjeseci, čije izvršenje je određeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 31. ožujka 2011. broj K-434/07 (Kv-324/10) te je optuženik primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 sada osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca.
Kod utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako pojedino djelo i uzete su u obzir okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi, vezane za pokazani veći stupanj manipulativnosti i prijevarnog postupanja optuženika kroz pokazanu upornost da namami oštećenicu u svoj stan, kao i nastupjele posljedice djela u vidu težeg oštećenja psihičkog zdravlja oštećenice kod koje je sada dijagnosticiran i posttraumatski stresni poremećaj vezan za traumatizirajući događaj spolne zlostave zbog kojeg je oštećenica i pokušala ozbiljan suicid.
Isto tako, činjenica da optuženik sada odgovara za blaže kazneno djelo pod toč. 2) izreke pobijane presude iz čl. 163. st. 2. KZ/11 trebalo se odraziti na izricanje jedinstvene kazne zatvora u označenom ukupnom trajanju.
Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda odmjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i tri mjeseca u koju je uračunato i vrijeme uhićenja, zadržavanja te pritvora u trajanju od 2. svibnja 2011. pa nadalje, neophodna je da se izrazi odgovarajući prijekor društva prema ovako teškim kaznenim djelima kojima se ugrožavaju spolne slobode mladih osoba što kriminalno ponašanje optuženika čini dodatno odioznim. Stoga će se samo tako odmjerenim pojedinačnim kaznama zatvora, te jedinstveno izrečenom kaznom zatvora moći utjecati na optuženika da shvati punu neprihvatljivost vlastitog ponašanja a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.
U odnosu na opt. D. S. koji se ne žali izričito zbog ove žalbene osnove, ali njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbenu osnovu odluke o kazni, te je u tom smislu i ovaj drugostupanjski sud preispitao odluku o izrečenoj kaznenoj sankciji pri čemu su pravilno utvrđene sve olakotne okolnosti u vidu ranije neosuđivanosti ovog optuženika, kao i njegova obiteljska situacija a posebno podatak da skrbi o maloljetnom djetetu pa te okolnosti, sada sagledane i u svjetlu primjene blažeg zakona iz čl. 155. st. 2. KZ/11 opravdavaju kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci time da je, kao pravilno na temelju čl. 56. KZ/11 određen isti rok kušnje od dvije godine kao i u pobijanoj presudi, jer je za očekivati, da se ovaj optuženik više neće pojavljivati kao počinitelj kaznenih djela.
S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. te čl. 387. ZKP kao u izreci.
U Zagrebu,12. rujna 2013.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Nikša Stolić, v.r.
Ileana Vinja, v.r.