Revr-678/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 678/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Željka Glušića i mr. sc. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice S. D. iz Z., i II- tužiteljice N. P. iz Z., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi poništenja odluka tuženice, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9115/01 od 29. siječnja 2002., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-845/98 od 12. rujna 2000., u sjednici održanoj 1. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništene su kao nezakonite odluka Disciplinskog suda Policijske uprave zagrebačke od 9. svibnja 1994. i presuda Drugostupanjskog disciplinskog suda MUP-a Republike Hrvatske od 30. lipnja 1994. donijete u odnosu na I-tužiteljicu S. D. i II-tužiteljicu N. P., te je naloženo tuženici da tužiteljice vrati na njihova radna mjesta i nadoknadi im izgubljenu plaću i to S. D. u visini od 128.180,86 kn, a N. P. u iznosu od 109.683,05 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine određene iznose pobliže navedeno u izreci te presude, te svakoj od tužiteljica naknadi parnični trošak u iznosu od 1.342,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena u cijelosti prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače u smislu revizijskih razloga, odnosno ukinu.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju povredu ovaj revizijski sud pazi temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva. Tuženica ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog u bitnoj povredi odredaba parničnog postupka.

Naime, tuženica se u revizijskim navodima poziva na povredu čl. 7. ZPP-a, jer da sud nije potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice, niti ocijenio sve provedene dokaze posebice one provedene u disciplinskom postupku, čime upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a taj prigovor nije dopušten revizijski razlog, već je dapače izrijekom zabranjen u smislu čl. 385. st. 3. ZPP-a.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Prema utvrđenjima sudova proizlazi da su obje tužiteljice bile zaposlene u MUP-u Republike Hrvatske u Stanici prometne policije Z. i to I-tužiteljica S. D. kao referent za skraćeni prekršajni postupak, a II-tužiteljica N. P. kao daktilograf na poslovima izdavanja prometnih i vozačkih dozvola.

Osporenim odlukama su proglašeni krivim zbog povrede dužnosti čuvanja službene tajne iz odredbe čl. 82. st. 1. toč. 2. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“, broj: 29/91 – pročišćeni tekst: 73/91, 19/92, 33/92), te im je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Utvrđeno je da su tužiteljice (inače sestrične) tijekom rujna 1993. putovale preko Mađarske i SR Jugoslavije na tada okupirano područje Republike Hrvatske u mjesto Z. radi posjeta teško bolesnim majkama koje su se tamo nalazile i zajedno živjele, te nakon nekoliko dana istim putem se vratile u Republiku Hrvatsku, a tijekom putovanja kontaktirale sa više različitih osoba s tog područja, pa tako i s M. K. koji je bio vojnik tzv. „SAO Krajine“.

Na temelju medicinske dokumentacije utvrđeno je da su majke tužiteljica bile zaista teško bolesne i to jedna je bila dugogodišnji reumatski bolesnik s dijagnozom reumatskog artritisa, teške pokretljivosti (list 56), a druga teški šećeraš kojoj je zbog dijabetičke gangrene 1994. izvršena natkoljenična amputacija u Kliničkom bolničkom centru Z. (list 57 spisa).

Utvrđeno je nadalje da tužiteljice nisu bile ovlaštene osobe MUP-a Republike Hrvatske koje bi kao takve imale pristup tajnim i povjerljivim bazama podataka, niti po prirodi svog posla su imale mogućnost pristupa povjerljivim evidencijama, a niti je utvrđeno da su do tajnih podataka dolazile na drugi način, a podaci do kojih su dolazile kroz svoj posao nisu bile takvog značenja da bi za slučaj da ih sazna agresor mogli ugroziti obrambenu moć Republike Hrvatske.

Kako navedena činjenična utvrđenja revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, to su pravilno zahtjevi tužiteljica koji se odnose na poništenje disciplinskih odluka prihvaćeni, jer nije utvrđeno da bi počinile povredu dužnosti čuvanja službene tajne iz odredbe čl. 82. st. 1. toč. 2. Zakona o unutarnjim poslovima.

Pozivanje tek u reviziji na Pravilnik o čuvanju službene tajne i oslobođenju dužnosti čuvanja službene tajne („Narodne novine“, broj: 11/73), kao i na odredbe čl. 383. Zakona o upravi („Narodne novine“, broj: 16/78 i dr.) nema nikakvog pravnog značenja za ovaj postupak, jer sud ocjenjuje pravilnost i zakonitost disciplinskog postupka u okviru djela koji se stavlja na teret.

Također su sudovi pravilno ocijenili neodlučnim da tužiteljice u boravku na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, odnosno izvan teritorija Republike Hrvatske nisu tražile odobrenje neposrednog rukovoditelja čime su postupile u suprotnosti s Uputom o službenim putovanjima radnika unutarnjih poslova u inozemstvo i službenim kontaktima sa strancima od 18. siječnja 1991., i to stoga što tužiteljicama nije ni stavljeno na teret postupanje suprotno navedenoj uputi.

S obzirom da su poništene disciplinske odluke kao nezakonite tuženica im je dužna naknaditi izgubljenu plaću i vratiti ih na rad. Stoga je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

Pritom treba reći da je povodom prijedloga tuženice za ponavljanjem pravomoćno okončanog postupka u odnosu na II-tužiteljicu N. P. i to u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće od 10. travnja 1999. do 10. siječnja 2000. u ukupnom iznosu od 21.787,00 kn ukinuta je pravomoćna presuda broj Pr-845/98 od 12. rujna 2000. Općinskog suda u Zagrebu, te je presudom broj Pr-2058/07 od 4. lipnja 2008. (list spisa 169) suđeno da je tuženica za utuženo razdoblje II-tužiteljici dužna isplatiti 4.759,35 kn uz pripadajuće zatezne kamate i naknadu troška od 1.534,29 kn, a II-tužiteljica je odbijena s iznosom od 17.026,65 kn. Ta presuda je potvrđena presudom Županijskog suda broj Gžr-1749/08 (list spisa 179).

Stoga taj dio presuda sudova nižeg stupnja nije ni mogao biti predmet ispitivanja u povodu revizije.

Kako se dakle nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 1. travnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.