Revr-317/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 317/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik, D. V., odvjetnik u S., protiv tužene H.-H. p. d.d., Z., OIB: ..., koju zastupa L. R. G., diplomirana pravnica sa položenim pravosudnim ispitom, radnica tužene, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i radi vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovnog broja Gž R-113/2015-2 od 12. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-2813/14-23 od 7. rujna 2015., u sjednici održanoj 2. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene, kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, broj ... od 14. ožujka 2014., koju je donijela tužena, nedopuštena i da radni odnos nije prestao te kojom je naloženo tuženoj vratiti tužiteljicu na rad na poslove radnog mjesta „administrativni radnik“ ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice, te kojom je naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u visini 2.500,00 kn, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 625,00 kn. Drugostupanjskom je presudom i odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje, a podredno preinačiti pobijanu odluku. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako se revident izričito poziva samo na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u reviziji on dalje spori zaključak drugostupanjskog suda da prvostupanjska presuda sadrži jasne, neproturječne i logične razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti niti sa provedenim dokazima niti sa sadržajem isprava ili zapisnika o iskazima danim u provedenom postupku, čime zapravo ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred prvostupanjskim sudom, sve u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11., u svezi čl. 385. st. 1. toč. 1. i st. 2. ZPP-a. No, ispravna je ocjena drugostupanjskog suda o nepostojanju žalbenih (a sada revizijskih) razloga povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pred prvostupanjskim sudom.

Sud je u pobijanoj odluci, uz, u ovoj fazi postupka, bitna činjenična utvrđenja:

- da je tužena tužiteljici Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. otkazao ugovor o radu od 6. studenog 2009. sklopljen za obavljanje poslova radnog mjesta administrativni radnik, Divizija podrška, na području Splitsko-dalmatinske županije;

- da bi iz Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu proizlazio da se, zbog smanjenja broja poštanskih ureda, a koje se planira nastaviti i u sljedećem razdoblju, smanjuje i opseg poslova kontrole i ručnog unosa statističkih podataka evidentiranih u poštanskim uredima te nema dovoljno poslova za puno radno vrijeme, da je poslodavac proveo reorganizaciju rada na način da se poslovi statistike centraliziraju na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije te više ne postoji potreba za poslovima radnog mjesta administrativni radnik na području Splitsko-dalmatinske županije, pa da je zbog toga utvrđen i prestanak potrebe za radom tužiteljice, a temeljem programa o zbrinjavanju viška radnika kojeg je tuženik donio 31. prosinca 2013.;

- da je Pravilnikom o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika (dalje u tekstu: Pravilnik) određeno da su organizacijski dijelovi društva divizije (tako ovdje relevantna Divizija podrška), unutar kojih su organizirane organizacijske jedinice – sektori (tako ovdje relevantan Sektor kontrolinga), unutar kojeg su organizirani odjeli (tako ovdje relevantan Odjel statistike, u koji je raspoređena tužiteljica), a da je kao potpora divizijskom ustroju formirano 6 grupa područja (tako ovdje relevantna Grupa područja 3, koja obuhvaća Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku županiju);

- da, iako se u odluci o otkazu navodi da je tužena izvršila reorganizaciju, da takav preustroj nije dokazan te da radno mjesto administrativnog radnika u Diviziji podrške, Sektora kontrolinga, Odjela statistike Splitsko-dalmatinske županije (na koje mjesto je tužiteljica bila raspoređena) nije ukinuto;

- da tuženik, a što proizlazi iz Pravilnika, administrativne radnike nije raspodijelio po grupama područja, divizijama, sektorima ni odjelima niti je utvrdio potreban broj izvršitelja za to radno mjesto po spomenutim jedinicama;

- da tuženik nije opis poslova radnog mjesta administrativni radnik razgraničio po pojedinim organizacijskim jedinicama nego ga je odredio samo općenito, pa je tako u Prilogu C Pravilnika opis radnog mjesta administrativni radnik za koji je predviđena viša ili srednja stručna sprema, radno iskustvo nije predviđeno, a u tom opisu poslova stoji: obavljanje administrativnih poslova iz određenog područja, uz administrativne poslove ukoliko radi u skladištu ili depou obavlja i poslove skladištenja robe, odgovora za obavljanje poslova u određenom djelokrugu rada te obavlja i druge poslove prema nalogu neposredno nadređenog iz djelokruga rada;

- da tuženik nije izvršio potpuno bodovanje tužiteljice u smislu primjene kriterija iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), ocjenjujući da je tužiteljicu mogao uspoređivati jedino sa drugim radnicima koji obavljaju poslove administrativnog radnika unutar istog odjela (Odjela statistike) u kojem je radila tužiteljica (kojih, kako navodi tuženik, nema);

- da tuženik nije dokazao da je prestala za potrebom obavljanjem radnog mjesta administrativnog radnika u Diviziji podrške Splitsko-dalmatinske županije u kojoj je tužiteljica zaključila ugovor o radu, na kojem području divizije je, osim tužiteljice na tom na radnom mjestu administrativnog radnika radilo više radnika;

- da tužena tužiteljici nije ponudila niti izmijenjeni ugovor o radu za neko drugo radno mjesto, a imajući u vidu njezinu stručnu spremu (viša stručna sprema - upravni pravnik) te opis poslova,

ocjenjuje da, obzirom da tužiteljica nije zaključila ugovor o radu za radno mjesto administrativni radnik u Odjelu statistike, nego u Diviziji podrška na području županije Splitsko-dalmatinske, u kojoj je bilo više radnika zaposlenih na radnom mjestu administrativni radnik, da ju je tuženik morao (a što je propustio učiniti) uspoređivati sa administrativnim radnicima na području te divizije i županije, tim više što je prema Programu zbrinjavanja viška radnika tužena naznačila da je međusobno usporedive radnike promatrala prema organizacijskim jedinicama u kojima radnici obavljaju poslove svog radnog mjesta sukladno Pravilniku te zaključenim ugovorima o radu, a pri tome imajući u vidu mjesto rada na području pojedine županije.

Odredbom čl. 107. st. 1 ZR-a određeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovan otkaz); da je poslovno uvjetovan otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima (st. 2.) i da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike (st. 3.).

Polazeći od gore navedenih činjeničnih utvrđenja, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, pravilno je nižestupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tuženik propustio prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, provesti njezino uspoređivanje sa mjerodavnim skupinama radnika – administrativnim radnicima, kao i onima koji su obavljali slične poslove – barem unutar Divizije podrška na području Splitsko- dalmatinske županije i na taj način primijeniti kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a, kako one zakonske, tako i, jednom uspostavljene, posebne.

Nadalje je u pogledu revizijskih navoda za istaknuti da je nesporno pravo poslodavca reorganiziranje poslovanja u cilju unaprjeđenja njegovog poslovanja, a što podrazumijeva i ukidanje nekih radnih mjesta sa posljedicom pojave tehnološkog viška dijela radnika, ali pri određivanju koji će radnik biti proglašen takvim viškom, potrebno je strogo pridržavanje zakonom propisanih uvjeta i pretpostavki, što je u ovom slučaju izostalo.

Slijedom navedenog, pravilno je sud u pobijanoj odluci primijenio materijalno pravo, čl. 107. st. 1., u svezi st. 2. i 3. ZR-a, ocjenjujući osnovanim tužbeni zahtjev, kako u dijelu u kojem je otkaz ocijenjen nedopuštenim i da radni odnos nije prestao, tako i u dijelu u kojem je, sukladno čl. 116. st. 1. ZR-a, odredio vraćanje tužiteljice na posao.

Kako već temeljem gore obrazloženog proizlazi pravilnost odluke nižestupanjskih sudova o nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza, irelevantni su daljnji navodi revidenta u pogledu utjecaja zapošljavanja novih radnika na zakonitost odluke o otkazu, jer, uzimajući u obzir gore navedena utvrđenja i ocjene, oni ne bi utjecali na odluku u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog, a obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo ju je odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 2. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.