Gž-138/2016-2 · Županijski sud u Varaždinu



Broj: 12 Gž-138/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nade Krnjak kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Sokač odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi utvrđenja vlasništva, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu br. 24 P-240/15-62 od 17. studenog 2015.godine, u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2016. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se odbija, a djelomično usvaja žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 24 P-240/15-62 od 17. studenog 2015.godine:

1.potvrđuje u dijelu pod toč.I izreke kojim je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica u 9643/10000 dijelova stana u [adresa] u [adresa], etaža 32, u naravi stambeni prostor na V katu koji se sastoji od kupaonice sa 3,40 m2, sobe sa 11,10 m2, hodnika sa 7,45 m2, kuhinje i blagovaone sa 11,20 m2, izbe sa 1,25 m2, WC sa 1,25 m2, dnevnog boravka sa 20,15 m2, balkona sa 1,40 m2, spremišta sa 1,60 m2, ukupne površine 58,80 m2 koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na čkbr. [katastarska čestica] zgrada u [adresa] sa 544 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] pod ul. 32 k. o. [katastarska općina] (u osnivanju) te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva na svom suvlasničkom dijelu od 4643/10000, kao i u dijelu pod toč.II izreke,

2.preinačuje u dijelu pod toč.I izreke kojim je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica i u preostalih 357/10000 dijelova istog stana te da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice i u ovom dijelu i tužiteljica se sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva odbija.

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod toč.I izreke utvrđuje se tužiteljica vlasnicom u 1/1 stana u [adresa], u [adresa], etaža 32, u naravi stambeni prostor na V katu koji se sastoji od kupaonice sa 3,40 m2, sobe sa 11,10 m2, hodnika sa 7,45 m2, kuhinje i blagovaone sa 11,20 m2, izbe sa 1,25 m2, WC sa 1,25 m2, dnevnog boravka sa 20,15 m2, balkona sa 1,40 m2, spremišta sa 1,60 m2, ukupne površine 58,80 m2 koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na čkbr. [katastarska čestica] zgrada u [adresa] sa 564 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] pod ul.32 k. o. [katastarska općina] (u osnivanju) te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva na svom suvlasničkom dijelu od ½ dijelova. Toč.II izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 27.475,00 kn u roku od 15 dana.

Pravovremeno podnijetom žalbom tuženi pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dakle iz zakonskih žalbenih razloga iz čl.353. st.1 toč.1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

Sud obrazlažući donesenu presudu navodi da su tijekom postupka bile nesporne činjenice:

- da su parnične stranke bivši bračni drugovi koji su sklopili brak dana 20. svibnja 2000.g., a isti je razveden presudom istog prvostupanjskog suda br.P-2791/09 od 21. travnja 2010.g.,

- da je tijekom trajanja bračne zajednice 2001.g. kupljen stan koji je predmet ovog spora te da su stranke uknjižene u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici istog svaki u ½ dijela,

- da je tužiteljica 2001.g. prije kupnje spornog stana, prodala vlastitu imovinu- darovanu joj kuću od strane majke ZAP koja kuća se nalazi u [adresa], te da je primljena kupovnina od te kuće iskorištena za kupnju predmetnog stana,

- da je sporni stan plaćen 70.000,00 DEM,

- da je tužiteljica cijelo vrijeme za trajanja bračne zajednice bila u radnom odnosu te je podigla kredit od 10.000,00 DEM u Raiffaisenbank Varaždin koji je također djelomice iskorišten za kupnju predmetnog stana, a djelomice za uređenje i nabavu namještaja.

Spornu činjenicu između stranaka da li predmetni stan predstavlja samovlasništvo tužiteljice iz razloga što je u stjecanje iste uložena isključivo njena posebna imovina – sredstva ostvarena prodajom vlastite nekretnine ili se radi o bračnoj stečevini sud je utvrđivao na temelju iskaza svjedoka i materijalnih - pisanih dokaza priloženih u spisu. Iz iskaza svjedoka SA - stvarnog kupca predmetne kuće, RA – koji je samo formalno u kupoprodajnom ugovoru naveden kao kupac jer SA kao strani državljanin u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora nije mogao na sebe prenijeti vlasništvo što potvrđuje sadržaj u spis priložene posebne punomoći, EA, ZAP, MA kao i iz iskaza tužiteljice sud utvrđuje da je u kupnju spornog stana uložen iznos od 65.000,00 DEM koji je ostvaren prodajom vlastite imovine tužiteljice, kuće darovane joj po majci. Sud ne prihvaća iskaze tuženika i njegovih roditelja da je kuća darovana tuženici od njezine majke prodana za 35.000,00 DEM bez obzira što je taj iznos naveden u kupoprodajnom ugovoru jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, a koji iskazuju o tome da je upisani iznos od 35.000,00 DEM bio upisan u kupoprodajni ugovor isključivo iz razloga manjeg plaćanja poreza, s time da i iz rješenja Porezne uprave o plaćenom porezu za navedenu nekretninu je razvidno da je Porezna uprava nekretninu procijenila na iznos od 50.000,00 DEM. Obzirom da je sud utvrdio kako je cjelokupna ostvarena kupovnina u visini od 65.000,00 DEM od prodaje posebne imovine tužiteljice uložena u stjecanje predmetnog stana čija je cijena iznosila 70.000,00 DEM, a da je tužiteljica pored toga podigla i kredit u iznosu od 10.000,00 DEM koji je također uložen u kupnju predmetnog stana sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je predmetni stan iako stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, stečen isključivo vlastitim sredstvima tužiteljice, a da tuženik u stjecanju istog nema nikakvog doprinosa niti po osnovu rada niti ulaganjem vlastitih sredstava.

Pobijajući prethodna utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik opisno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.365. st.2 toč.6 ZPP-a tvrdnjom da mu nije bilo omogućeno dati iskaz pred sudom jer nije mogao pristupiti ročištu na kojem je bilo određeno provesti dokaz njegovim saslušanjem obzirom da je bio bolestan o čemu je obavijestio svoje punomoćnike no ne zna zašto je punomoćnik na tom ročištu naveo da ne zna razlog njegovog nepristupanja ročištu. U svezi navedenog uz žalbu prilaže i liječničku potvrdu od 06. listopada 2015.g. Ističe da je netočan navod suda o saslušanju kao svjedoka Z i ĆA jer oni nisu niti dobili poziv za sud. Ostalim žalbenim razlozima tuženik upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje osporavajući vjerodostojnost iskaza saslušane svjedokinje VA koja je bila bivša zaposlenica T.D Mont beton d.o.o. čiji je i on bio suvlasnik jer se radi o djelatnici koja je godinu i pol izbjegavala raditi kada je čula da će se firma prodati pa nije kompetentna da iskazuje o načinu njegovog rada u toj firmi. Smatra i čudi se što je sud povjerovao navodima tužiteljice i po njoj predloženim svjedocima o visini kupovnine dobivene za kuću u [adresa] u [adresa] s obzirom da suprotno tim iskazima proizlazi iz u spisu priloženog kupoprodajnog ugovora.

Razmatranjem pobijane presude u smislu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2 toč.6 ZPP-a kao i u smislu razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl.365. st.2 ZPP-a, utvrđuje se da prvostupanjski sud nije počinio niti istaknutu u žalbi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2 toč.6 ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl.365. st.2 ZPP-a, s time da je sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje utvrđeno zakonito provedenim dokaznim postupkom nakon sveobuhvatne ocjene i analize provedenih dokaza na način kako mu to i nalaže čl. 8 ZPP-a djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo i to samo u dijelu kojim je utvrdio da je i iznos kredita uzetog po tužiteljici tijekom trajanja bračne zajednice koji je djelomično iskorišten za stjecanje prijepornog stana, njezina posebna imovina pa da je ona sljedom toga isključiva vlasnica istog.

Valja reći da je u ovom postupku već ranije donijeta presuda prvostupanjskog suda pod brojem P-142/11 koja je rješenjem ovog suda br.Gž-89/14-2 od 04. veljače 2015.g. ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. U nastavku postupka stranke su se na pripremnom ročištu održanom 15. travnja 2015.g.usuglasile da se ponovno ne saslušavaju već saslušani svjedoci već da se provede dokaz čitanjem iskaza saslušanih svjedoka. Iz odredbe čl.315. st.3 ZPP-a proizlazi da kada se ročište održi pred sudom u izmijenjenom sastavu kao što je to u konkretnom slučaju i bilo nakon ukidnog rješenja ovog suda, glavna rasprava mora početi iznova, no sudac nakon što strankama omogući da se o tome izjasne može odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Kako su se u konkretnom slučaju na ročištu 15. travnja 2015.g. parnične stranke usuglasile da se ponovno ne saslušavaju već saslušani svjedoci već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza što je i učinjeno na ročištu kada je glavna rasprava zaključena to je žalbena tvrdnja tuženika da u postupku nisu bili saslušani svjedoci D i ĆA pogrešna s obzirom da su oni bili saslušani na ročištu 22. travnja 2013.g. a stranke su se usuglasile da se njihovi iskazi u nastavku postupka pročitaju. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2 toč.6 ZPP-a jer je tuženiku omogućeno da dade svoj iskaz kod suda no isti se sam lišio toga prava što je njegova procesna dispozicija, ali ne i bitna povreda koju bi počinio sud.

Naime, na ročištu dana 15. travnja 2015.g. na kojem je bila prisutna i tuženikova punomoćnica određeno je između ostalog provođenje dokaza saslušanjem stranaka za dan 11.lipnja 2015.g. na koje je tuženik pristupio s time da je ovo ročište zbog ne pristupa svjedoka bilo otkazano a tužitelj je na tom ročištu uredno osobno i uz punomoćnika primio poziv raspravnim rješenjem suda za dan 02. listopada 2015.g., na koje usprkos urednog poziva nije pristupio a njegova punomoćnica je iskazala da ne zna razlog zbog kojeg tuženi nije pristupio, s time da okolnost što je njegova punomoćnica na navedenom ročištu tuženome za nadalje otkazala punomoć ne znači da on na istom ročištu nije bio uredno zastupan.

Kraj prethodno opisanog, tužitelj je u koliko je doista objektivno bio spriječen pristupiti ročištu kako to proizlazi iz liječničke potvrde koju sada prilaže uz žalbu, trebao je zatražiti sukladno čl. 117. st. 1 ZPP-a povrat u prijašnje stanje u rokovima iz čl. 118. ZPP-a, a ne tek u žalbi isticati ne mogućnost pristupa ročištu na kojem je bilo zakazano provesti dokaz saslušanjem stranaka, iz čega jasno proizlazi da nije sud taj koji mu je onemogućio dati iskaz, već on sam.

Kako je nesporno među strankama da je tužiteljica iznosom koji je primila na ime prodaje svoje vlastite nekretnine sudjelovala u stjecanju sporne nekretnine na kojoj su stranke upisane u zemljišnim knjigama kao suvlasnici svaki u ½ dijela, a sud je u pravilno provedenom dokaznom postupku osnovano utvrdio da je tužiteljica u stjecanje spornog stana uložila vlastitu imovinu- sredstva ostvarena prodajom vlastite nekretnine u visini od 65.000,00 DEM, a kako je predmetni stan stečen za iznos od 70.000,00 DEM to je u omjeru od 9286/10000 dijelova predmetna nekretnina njezino vlasništvo a ne bračna stečevina.

Suprotno prethodno navedenom okolnost što je ostatak kupoprodajne cijene sporne nekretnine namaknut kreditom dignutim po tužiteljici tijekom trajanja braka te da ga je ona isplatila iz svoje plaće ne znači da ta sredstva predstavljaju njezinu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu. Naime, bračnu stečevinu sukladno odredbi čl.252. Obiteljskog zakona (NN 162/98 dalje:ObZ) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja sporne nekretnine, predstavlja imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a odredba čl.253. st.1 istog Zakona propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ukoliko nisu drugačije ugovorili.

Valja naglasiti da iznos kredita uzet po jednom bračnom drugu ne može predstavljati posebnu imovinu jednog bračnog druga već jedino ukoliko je nakon razvoda braka isključivo jedan bračni drug otplaćivao predmetni kredit on bi imao pravo ali samo obvezno pravnim zahtjevom zahtijevati isplatu u ½ istog od drugog bračnog druga. Prema tome kredit dignut u vrijeme trajanja bračne zajednice ne može predstavljati vlastitu imovinu tužene iz razloga što je tužena otplaćujući kredit kako i sama navodi iz svoje plaće za vrijeme trajanja braka, imala manju mogućnost podmirivati ostale zajedničke troškove koji terete bračnu zajednicu.

Naime, rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine i to svaki rad kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine pa to prema prethodno rečenom nije samo rad na temelju kojeg se ostvaruje pravo na plaću već se kao udio bračnog druga uzima i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci, kao i svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljaju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, a između ostalog i iz iskaza majke tužiteljice proizlazi da je tuženik primao naknadu za porodiljini dopust koji je koristio nakon rođenja zajedničke djece stranaka, da je radio kraće vrijeme u „Varkomu“, da je bio suvlasnik firme „Mont beton“.

Prema tome preostali dio predmetnog stana iznad 9286/10000 dijelova predstavlja bračnu stečevinu u kojoj su parnične stranke sukladno prethodno navedenim odredbama ObZ-a suvlasnici svaki u ½ dijela. Kako prema iznijetom bračna stečevina stranaka iznosi 714/10000 dijelova prijeporne nekretnine to je valjalo djelomice usvojiti žalbu tuženika i preinačiti primjenom čl.373. toč.3 ZPP-a prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica vlasnica i 357/10000 dijelova jer je u ovom omjeru suvlasnik iste nekretnine tuženik, a u preostalom dijelu istu presudu temeljem čl.368. st.1 ZPP-a potvrditi i odbiti žalbu tuženika.

Ovaj sud je potvrdio i odluku suda prvog stupnja glede parničnih troškova s obzirom da je tuženik djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude po ovom sudu uspio u razmjerno neznatnom dijelu (7 %), a zbog kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi (čl. 154.st. 3 ZPP-a), s time da tuženik troškove žalbenog postupka nije niti zatražio.

U Varaždinu, 16. ožujka 2016. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Nada Krnjak v.r.