I Kž-397/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 397/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Sabađija, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. I., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2013. broj K-35/13, u sjednici vijeća održanoj dana 22. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu u ponovljenom postupku opt. Ž. I. je na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) činjenično opisanog u izreci te presude.

Po čl. 123. st. 1. ZKP/97 određeno je da trošak kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/97, kao i nagrada i nužni izdaci za branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 397/13-4

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu državnog odvjetnika je opt. Ž. I. po branitelju H. J., odvjetniku iz Z. podnio odgovor, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis predmeta dostavljen je državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, nakon čega je dopisom broj KŽ-DO-772/13 od 15. srpnja 2013., vraćen ovome sudu.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 državni odvjetnik navodi da u obrazloženju presude sud nije analizirao nelogičnosti u pogledu samih sadržaja putnih naloga, zbog čega smatra da nije naveo razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, za istaknutu žalbenu tvrdnju izostalo je obrazloženje u čemu se te povrede sastoje, budući se to na jasan način ne može razabrati iz sadržaja žalbe.

Suprotno tom prigovoru iz žalbe, presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na terećeno kazneno djelo optuženika. Druga je stvar što državni odvjetnik te razloge ne prihvaća i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza posebno ukazujući na nelogičnosti u pojedinim putnim nalozima, ali time nije ostvarena u žalbi označena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti je ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede nije osnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u žalbi se ističu određene nedosljednosti i nedorečenosti uočene u pojedinim sačinjenim putnim nalozima koje se očituju u pogledu mjesta i vremena putovanja, zatim da je prvostupanjski sud neosnovano povjerovao iskazima svjedoka sina i brata optuženika, te da nije proveo dokaze radi utvrđivanja činjenice da li je optuženik bio sam sposoban upravljati vozilom, radi čega je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno.

Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi na temelju pravilne ocjene, prije svega obrane optuženika, te iskaza svih ispitanih svjedoka, kao i nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka R. P., te ostalih provedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude sve odlučne i važne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, te je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano zaključio da nije dokazano da bi optuženik počinio terećeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97. Stoga žalitelj navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja.

Naime, ovdje valja naglasiti da je sud prvog stupnja iz provedenih dokaza koje je pažljivo i sa potrebnom kritičnošću analizirao pravilno zaključio da nije dokazano da je

I Kž 397/13-4

optuženik u razdoblju od ... do ... u svojstvu glavnog direktora Udruge poslodavaca u namjeri stjecanja nepripadne materijalne koristi naložio računovodstvu tog tijela da na njegovo ime sačini putne naloge navedene u izreci pobijane presude, jer da je službeno putovao u razne gradove Republike Hrvatske što je računovodstvo i učinilo i po njima isplatilo dnevnice i putne troškove, a koja službena putovanja nije obavio pa je time pribavljena imovinska korist u iznosu od 61.515,00 kn.

Kod takvog zaključka prvostupanjski sud osnovano polazi od toga da je nesporno da je optuženik u inkriminirano vrijeme obavljao dužnost glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca i da je time bio odgovorna osoba. U postupku nadalje nije bilo sporno da su navedeni putni nalozi u izreci presude potpisani po optuženiku, te da je obračun istih izvršen u računovodstvu HUP-a. Sporna je ostala činjenice da li je optuženik po svim navedenim putnim nalozima faktično izvršio putovanje ili nije, pa je na taj način zlouporabom položaja pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu naznačenom u pobijanoj presudi. Međutim, sud prvog stupnja iscrpnom analizom iskaza svjedoka S. L. (voditeljice računovodstva), zatim nalaza vještaka za financije i knjigovodstvo, te sadržaja putnih naloga ispravno u pobijanom presudi zaključuje da nije moguće nedvojbeno utvrditi da optuženik po citiranim putnim nalozima u izreci presude nije faktično obavio službena putovanja, a sve sa ciljem da sebi pribavi materijalnu korist u iznosu naznačenom u pobijanoj presudi.

U tom pogledu ispravno prvostupanjski sud zaključuje da iz iskaza svjedoka S. L. nedvojbeno proizlazi da je upravo ona bila voditelj računovodstva u HUP-u, te da je za službena putovanja optuženika bila od istog obaviještena ili preko njegove tajnice, a potom je ispunjavala putne naloge. To dalje znači da je svjedok L. ispunjavala i 20 spornih, odnosno inkriminiranih putnih naloga za optuženika. Prema tome nelogičnost na koje ukazuje državni odvjetnik u pojedinim putnim nalozima svjedokinja nije pisala po nalogu i uputi optuženika što proizlazi iz njenog iskaza. Sasvim je sigurno da bi ona kao odgovorna osoba za obavljanje poslova računovodstva trebala voditi računa o pravilnom sadržaju svakog sačinjenog putnog naloga obzirom na vrijeme putovanja, mjesto i način putovanja, a potom po izvršenom putovanju dobiti i svu potrebnu dokumentaciju kojom se pravda trošak izvršenog putovanja, sve neovisno o tome što je optuženik bio glavni direktor HUP-a. Zbog toga navedene nelogičnosti u sadržaju pojedinih putnih naloga, te izostanak pojedinih dokumenata kojima bi se pravdao trošak putovanja nisu dovoljno pouzdani za nedvojbeno utvrđenje odlučne činjenice da putovanja faktično nisu obavljena, te da je optuženik po tzv. fiktivnim nalozima uzeo novac s namjerom stjecanja protupravne imovinske koristi na taj način. Osnovano pritom sud prvog stupnja u pobijanoj presudi utvrđuje kao nesporno da u inkriminirano vrijeme uopće nije postojao zakonom uređeni način koji bi propisivao da se uz putni nalog za izvršeno putovanje mora dostaviti popratna dokumentacija kao računi o plaćanju troškova smještaja, prehrane i sl., kao i izvješće o obavljenom službenom putu budući je to zakonski regulirano tek naknadno, dakle nakon inkriminiranog razdoblja o čemu se jasno očitovao i knjigovodstveni vještak. Prema mišljenju vještaka za knjigovodstvo svi navedeni inkriminirani putni nalozi su vjerodostojne knjigovodstvene isprave. Obzirom na iznijeto, ispravno sud prvog stupnja utvrđuje da sama okolnost da sačinjeni putni nalozi nisu sadržavali i potvrde o plaćenoj cestarini, zatim račune o izvršenim uslugama smještaja i prehrane, kao i izvješća o izvršenom putu ne ukazuju u dostatnoj mjeri na zaključak da po istima putovanje faktično nije izvršeno i da slijedom toga nisu nastali i faktični troškovi.

I Kž 397/13-4

Isto tako se pravilno zaključuje po prvostupanjskom sudu da za okolnost koja bi ukazivala na nevjerodostojnost putnih naloga nije dostatna činjenica da su neki putni nalozi bili manjkavi te sadržavali određene nelogičnosti na što se ukazuje u žalbi državnog odvjetnika, prije svega u odnosu na nelogičnost rednog broja naloga, zatim vremenskog perioda odvijanja putovanja u pojedine gradove i ponavljanja putovanja u ista mjesta. Takve okolnosti same za sebe, bez drugih dokaza, prema ispravnom zaključku prvostupanjskog suda, ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da su ti putni nalozi fiktivni, te da po istima putovanja ni troškovi faktično nisu nastali, a sve sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi optuženika kao odgovorne osobe u HUP-u. Da bi se te relevantne činjenice sa većim stupnjem pouzdanosti mogle utvrditi bilo je potrebno dodatno pribaviti sve putne naloge koji su izdani kroz inkriminirani period radi komparacije njihova sadržaja sa inkriminiranim, a što nije bilo moguće izvesti budući da u arhivi HUP-a nije pronađena knjiga putnih naloga za 2003., pa se stoga nije moglo ni utvrditi postojanje nepravilnosti u inkriminiranim putnim nalozima.

Nadalje, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi s pravom utvrđuje u pogledu okolnosti korištenja prijevoznog sredstva za službena putovanja da je optuženik, iako je u HUP-u imao na raspolaganju službeno vozilo, imao mogućnost da za službeno putovanje koristi i svoj privatni osobni automobil, kao i mogućnost da ga na pojedino putovanje, zbog njegovih zdravstvenih problema vozi njegov sin ili brat, koji su to izrijekom i potvrdili. Prema medicinskoj dokumentaciji za optuženika razvidno je da je tijekom ... liječen od dijagnosticirane kronične anemije. Prihvaćajući tu objektivno utvrđenu činjenicu, sud prvog stupnja nije imao razloga kao nevjerodostojne cijeniti iskaze svjedoka M. I. i M. I. u dijelu gdje navode da su optuženika vozili na pojedina službena putovanja. Samo srodstvo optuženika sa tim osobama nije takvog značaja, a u nedostatku suprotnih dokaza, da bi se opravdano zaključilo o neobjektivnosti njihovih iskaza, kako se to pogrešno nastoji prikazati u žalbi državnog odvjetnika.

Bitno obilježje terećenog kaznenog djela optuženiku sastoji se između ostalog u iskorištavanju položaja ili ovlasti, odnosno u prekoračenju granica ovlasti ili neobavljanju dužnosti kako bi počinitelj sebi ili drugome pribavio imovinsku korist, te postupanje upravo sa ciljem pribavljanja takve znatne koristi. Međutim, rezultat izvedenih i analiziranih dokaza po sudu prvog stupnja ne upućuje na pouzdan zaključak o postojanju međusobno povezanih činjenica na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti o postojanju prethodno navedenih subjektivno - objektivnih obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 od strane optuženika kako je to već pravilno zaključio i valjano obrazložio i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, a što u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Budući su sve važne i odlučne činjenice izvedenim dokazima pouzdano utvrđene to, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije potrebno dodatno utvrđivati okolnost da li je optuženik zbog kronične bolesti mogao sam koristiti osobno vozilo, jer ta okolnost za postupak nije pravno odlučna ni relevantna. Ovo posebice iz razloga, jer se optuženik subjektivno tako osjećao, te zbog toga nije bio siguran za samostalno upravljanje vozilom, a ta okolnost, imajući u vidu medicinsku dokumentaciju nije dovedena u pitanje drugim izvedenim dokazima. Stoga, neprovođenjem navedenog dokaza činjenično stanje, suprotno prigovoru državnog odvjetnika nije ostalo nepotpuno utvrđeno, pa žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

I Kž 397/13-4

Slijedom izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. i 2. ZKP/97 na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je čl. po 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. listopada 2013.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Sabađija, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.