Croatian Supreme Court allows appeal against lower court's classification of guard duty as overtime work.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the plaintiff's appeal against a lower court ruling that classified guard duty as overtime work. The lower courts had incorrectly applied labor laws by counting 24-hour shifts as continuous overtime without accounting for mandatory rest periods. The court ruled that such duties for military personnel cannot be valued as continuous 24-hour labor, requiring a new merit decision based on correct legal interpretation.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 382. st. 2.; Zakon o službenicima i namještenicima Republike Hrvatske čl. 14.; Radno pravo: Dežurstvo i stražarska služba djelatnih vojnih osoba ne smiju se vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, već se mora uzeti u obzir pravo na osam sati odmora dnevno.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1606/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli- Pola, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-307/14-2 od 24. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-491/13-33 od 9. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2016.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-307/14-2 od 24. ožujka 2014. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-491/13-33 od 9. prosinca 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici na ime naknade plaće za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, isplati bruto iznos 31.857,67 kn s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama kao i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 11.589,00 kn sa zateznim kamatama.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, a djelomično je prihvaćena žalba u odnosu na odluku o troškovima i naloženo tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 6.483,75 kn.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužiteljica je dostavila odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, a podredno da se odbije kao neosnovana.
Revizija tuženice je osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tuženica u reviziji navodi sljedeća materijalnopravna pitanja:
„1. Može li se tužiteljici priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno, te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno da li se u obračun naknade plaće za prekovremeni rad uračunava i osmosatni odmor, odnosno da li može ući osmosatni odmor u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada?
2. Da li tužiteljici, u vremenskom razdoblju u kojem nije donesen poseban provedbeni propis iz čl. 97. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama kojima se uređuju dodaci na plaću za službu dežurstva, pripada pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad kako je to utvrđuju prvostupanjski i drugostupanjski sud, ili istom pripada pravo na naknadu štete zbog toga što tuženica nije donijela poseban propis na koji je bila obvezana, i to u visini koju određuje Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 228/09)?“
Kao razloge važnosti tuženica se u reviziji u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje poziva na različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad u slučaju osmosatnog odmora tijekom 24 sata koje je zauzeo Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž-772/2012, kao i u odluci Gž-978/2012, a da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova suprotno i pravnom stajalištu ovoga suda izraženom u odluci broj Revr-753/09. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje tužena kao razlog važnosti navodi da ovaj revizijski sud o tom pitanju nije do sada zauzeo pravno shvaćanje, a vidljivo je da postoje različita shvaćanja u svezi tog pitanja u istim činjeničnim i pravnim situacijama kod većeg broja parničnih predmeta na različitim županijskim sudovima na području Republike Hrvatske.
Ovaj sud prihvaća da su navedena pravna pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni iz razloga jer u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje postoji različita praksa županijskih sudova, a pravno shvaćanje zauzeto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari od strane nižestupanjskih sudova je u suprotnosti sa izraženim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. Ovaj sud također prihvaća da je drugo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju ovaj sud nije zauzeo pravno shvaćanje u pojedinačnim predmetima ili na sjednici odjela, a pred sudovima u Republici Hrvatskoj vodi se veći broj postupaka u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, slijedom čega ovaj sud smatra da je potrebno zauzeti pravno shvaćanje i u svezi drugog postavljenog pravnog pitanja.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, djelatne vojne osobe, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva za razdoblje od kolovoza 2006. pa do siječnja 2008.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženice kao djelatna vojna osoba raspoređena na dužnost časnika za vojnu psihologiju ustrojbenog čina bojnik te da je u razdoblju od kolovoza 2006. pa do siječnja 2008. temeljem zapovjedi neposredno nadređenih odradila određeni broj prekovremenih sati za koje nije dobila slobodne dane, a niti adekvatnu novčanu naknadu. Također je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u okviru svog redovnog rada obnašala i dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, te je dežurstva obnašala i subotom, nedjeljom i u neradne dane. U postupku je utvrđeno također da je tužitelju na ime prekovremenog rada dijelom omogućeno korištenje slobodnih dana.
Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati bruto iznos 31.857,67 kn ocjenjujući kako je tužiteljica bila dužna tijekom svih 24 sata biti na svom radnom mjestu, zbog čega smatra da se svi sati rada u dežurstvu trebaju obračunati s 24 sata dnevno (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad), te da joj pravo na naknadu za prekovremeni rad pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike, da se radi o prekovremenom radu za koji tužiteljici nisu omogućeni slobodni dani u cijelosti i da tuženica nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena, a ne postoji propis o tome. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05), te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na dežurstvo koje je tužiteljica vršila kontinuirano u trajanju od 24 sata uzimao da se u cijelosti radi o prekovremenom radu, odnosno da se osmosatni odmor također ima računati kao prekovremeni rad. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti odluku prvostupanjskog suda.
Odredbom čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04- dalje: ZSOSRH) propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati kad su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe, tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi (st. 1.), na rad iz st. 1. tog članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima (st. 2.), prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica (st. 3.), rad iz st. 3. tog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine, (st. 4.), djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (st. 5.), pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća (st. 6.).
Člankom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) propisano je da se u članku 97. stavku 1. podstavak 5. briše, u stavku 6. iza riječi „radnog vremena“ stavlja točka, a riječi „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća“ brišu se dok je iza stavka 6. dodan stavak 7. koji glasi: „Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uredit će se rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću“.
Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009., te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.
Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.
U razdoblju nakon stupanja na snagu ZSOSRH/07, a sukladno odredbi čl. 97. st. 7. tog Zakona nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo.
Tuženica drugim postavljenim materijalnopravnim pitanjem (a koje se odnosi na osporavanje potraživanja tužitelja s naslova naknade plaće za prekovremeni rad nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske u razdoblju kada nije donesen provedbeni propis) zapravo smatra da su sudovi trebali pravilno primijeniti materijalno pravo na način da su i za razdoblje prije donošenja navedenog provedbenog propisa isti trebali primijeniti.
Takvo pravno shvaćanje tužene je pogrešno, jer se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati te su stoga nižestupanjski sudovi pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH , kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje čl. 14. ZSOSRH. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. naveo da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana. Tuženica je tužiteljici u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili za stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužiteljici u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti joj je isplatila naknadu.
Stoga je odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje da u razdoblju kada nije bio donesen provedbeni propis koji bi odredio visinu posebnog dodatka na plaću za službu dežurstva, se primjenjuju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH supsidijarno propisi kao za državne službenike i namještenike, uključujući i dežurstvo ili stražu. Stoga nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju za sporno razdoblje priznali naknadu plaće temeljem propisa koji vrijede za državne službenike i namještenike, odnosno temeljem općih propisa.
Međutim, osnovano tuženica prvo postavljenim pravnim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužiteljici u spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Tuženica zapravo postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), i kada je životno i logično da tužiteljica kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužiteljice na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a takvo je pravno stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.
Obzirom da su u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi vrednovali dežurstvo kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH , kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.
Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će, vodeći računa o izraženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja i donijeti novu meritornu odluku u ovom predmetu.
O troškovima postupka vezanim za sastav odgovora na reviziju odlučiti će se u novoj meritornoj odluci.
Zagreb, 16. studenoga 2016.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v. r.