Rev-1325/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1325/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz Z., zastupane po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. o. d.d. Z., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gžn-331/11-2 od 23. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku broj P-53/06-91 od 20. prosinca 2010., u sjednici održanoj 1. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija se odbija kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne priznaju troškovi sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zaboku broj P-53/06-91 od 20. prosinca 2010. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2009. iznos 146.704,82 kn, te s tog osnova počev od 1. siječnja 2010. isplaćivati tužitelju mjesečnu rentu u iznosu 2.351,70 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u toč. I. i II. izreke te presude, te je ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 129.620,00 kn na ime parničnih troškova, dok je tužitelju naloženo s tog osnova isplatiti tuženiku iznos 615,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gžn-331/11-2 od 23. ožujka 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da bi razlozi iz pobijane presude bili međusobno proturječni, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati. Naprotiv pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost presude može ispitati. Točno je da je na strani 4 stavak 4. pobijane presude uz ostalo navedeno: „…uzimajući u obzir činjenicu da je osiguranik tuženika kritične zgode upravljao osobnim automobilom pri koncentraciji alkohola od 0,54 g/kg apsolutnog alkohola u krvi…“, unatoč nespornoj činjenici da je osiguranik tuženika kritične prigode upravljao motorkotačem. U pitanju je međutim očita greška u pisanju (tzv. lapsus machinae) pošto iz sadržaja čitavog obrazloženja pobijane presude je jasno i razvidno da je sud kod odlučivanja imao u vidu činjenicu da je tužitelj doživio nezgodu u kojoj je ozlijeđen i vezano uz koje ozljede potražuje naknadu štete, upravo kao suputnik na motorkotaču kojim je upravljao osiguranik tuženika koji je date prigode imao utvrđenu koncentraciju alkohola u krvi.

Revizijski navodi tuženika kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza, a na kojima je sud uz ostalo utemeljio svoje zaključke kako glede suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja tako i visine pripadajuće mu naknade štete su sadržajno prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. S tim u svezi treba reći da u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, a na temelju svog uvjerenja i savjesne ocjene izvedenih dokaza, te rezultata cjelokupnog postupka, pa kako je to upravo u ovom slučaju sud i postupio odlučujući u ovom sporu, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika na prvostupanjsku presudu odgovorio na sve odlučne žalbene navode, davši za njih valjane razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu materijalne štete zbog izgubljene zarade sve vezano za posljedice ozljeđivanja tužitelja u štetnom događaju 11. srpnja 1999., a kada je on ozlijeđen kao suvozač na motorkotaču kojim je upravljao osiguranik tuženika B. R.. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja, a kod činjenice da je pristao na vožnju sa vozačem s kojim je prethodno konzumirao alkohol, kao što je i sporno pitanje pripadajuće mu naknade štete s osnova izgubljene zarade.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj pristao na vožnju motorkotačem sa B. R. s kojim je prethodno popio gemišt, a time

- da je u vrijeme nastanka nezgode kod B. R. postojala prisutnost alkohola u krvi u iznosu 0,54 g/kg, zbog čega je ovaj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zaboku broj K-93/00 od 26. siječnja 2004. proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nezgode i osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine uvjetno na tri godine,

- da je u toj nezgodi tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede posljedica kojih je malfunkcija noge zbog koje tužitelj nije sposoban obavljati fizičke poslove, a bez opasnosti za njegovo zdravlje,

- da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja bio niskokvalificirani radnik i radio na poslovima armirača, a koje poslove više ne može obavljati zbog gubitka radne sposobnosti,

- da tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije omogućio prekvalifikaciju ili osposobljavanje za druge poslove odgovarajuće njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti,

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su, a polazeći od odredbe čl. 189. i čl. 195. u svezi s odredbom čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) obvezali tuženika na naknadu materijalne štete tužitelju s osnova izgubljene zarade, odnosno rente s tog osnova. Pri tome su pravilno nižestupanjski sudovi, a vodeći računa o činjenici da preostala radna sposobnost tužitelja mu više ne omogućava obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja (armirač), a nije u mogućnosti se osposobiti za druge poslove u skladu s njegovom preostalom radnom sposobnošću, ga pripada naknada štete s osnova izgubljene zarade, tj. rente s tog osnova.

Neosnovano tuženik prigovara pravilnosti određenog stupnja suodgovornosti tužitelju nastanka štetnog događaja (10%), a koja je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno odmjerena s obzirom na vrstu i količinu pića koje je osiguranik tuženika konzumirao u prisutnosti tužitelja, a koja medicinskom i prometnom laiku kao što je tužitelj doista nije mogla biti znak realne opasnosti za vožnju s takvom osobom.

Neosnovano se prigovara i pravilnosti odluke o dosuđenim parničnim troškovima tužitelju, a koji su primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, a vodeći računa o ukupnom uspjehu stranaka u sporu, odnosno o onim troškovima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, pravilno utvrđeni, te odmjereni.

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju pošto ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

Zagreb, 1. srpnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.