Rev-1433/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1433/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Vladimira Drakulića i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja K. P. iz M. i K. M. iz M., zastupanih po punomoćniku R. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Novinskog poduzeća D. iz Z., zastupanog po punomoćniku R. N., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. 10. 1991. br. Gž-9175/91, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. 4. 1991., br. Pn-2811/90, u sjednici održanoj dana 28. rujna 1993.godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu naloženo je tuženiku da isplati tužiteljima svakom po iznos od 100.000 ondašnjih dinara (sada HRD) sa kamatom tekućom od 17. travnja 1991.godine do isplate po stopi određenoj po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da im naknadi parnični trošak od 5.816 ondašnjih dinara (sada HRD), dok je u pogledu preostalog iznosa tužbeni zahtjev odbijen.

Okružni sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, djelomično je prihvatio žalbu tužitelja, te preinačio pobijanu presudu u odbijajućem dijelu te je tuženiku naložio da plati tužiteljima pored već dosuđenog iznosa od 100.000 HRD i daljnji iznos od 400.000 ondašnjih dinara (sada HRD) svakom sa kamatom tekućom od 17. travnja 1991. godine do isplate po stopi određenoj po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91), te da im naknadi i daljnji parnični trošak u iznosu od 8.175,12 ondašnjih dinara (sada 8.175 HRD). U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena kao i u cijelosti žalba tužene.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je tuženik reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku a podredno ukidanje obje presude.

Tužitelji nisu dali odgovor na reviziju, niti nadležni državni odvjetnik izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi štetu koja im je nanesena time što je u tjedniku D. od 21. VIII 1990.godine objavljen napis pod nazivom D. u. u kojem je navedeno da su tužitelji sudjelovali kao pomagači u ubojstvima trojice Hrvata, čime im je narušen ugled.

Nije sporno da je spomenuti napis objavljen i da su tužitelji zbog toga trpjeli duševne bolove, te da im pripada pravo na novčanu naknadu (nematerijalna šteta), koju naknadu sud drugog stupnja utvrđuje u iznosu od po 500.000 HRD za svakog tužitelja.

Tuženik iako pobija, presudu u cijelosti bavi se pretežno samo pitanjem visine naknade, smatrajući da je iznos naknade previsoko odmjeren. U prvom redu, da nije uzeto u obzir da je dat ispravak i da je time šteta umanjena, a osim toga da je sud prvog stupnja dosudio i materijalnu štetu iako ta šteta nije zatražena. Stoga da je u protivnosti sa obrazloženjem suda prvog stupnja tvrdnja suda drugog stupnja da sud prvog stupnja nije dosudio materijalnu štetu, pa da stoga predleži i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP ("NN" br. 53/91).

Neosnovano se u reviziji navodi da bi sud prvog stupnja dosudio materijalnu štetu. Bez obzira što je sud prvog stupnja naveo da je u poslovanju tužitelja došlo do bitnih promjena izazvanih upravo spornim napisom, a što se očitovalo u znatno smanjenom prometu njihovih firmi, taj sud nije dosudio tužiteljima nikakvu naknadu s naslova materijalne štete, što inače nije ni zatraženo, već se dosuđeni iznos odnosi isključivo na nematerijalnu štetu dosuđenu temeljem čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; što jasno proizlazi iz obrazloženja presude suda prvog stupnja. Stoga je i sud drugog stupnja opravdano ustvrdio da tužiteljima nije dosuđena materijalna, već samo nematerijalna šteta i time nije počinio procesnu povredu na koju ukazuje revident.

Netočno se nadalje u reviziji tvrdi da bi sud drugog stupnja smatrao da objavljivanje ispravka od 4. IX 1990. i isprike ne umanjuje moralnu štetu koju trpe tužitelji.

Zanemarivanje utjecaja objavljene isprike da predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, a isto tako i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer da sud svoj zaključak "da ispravka nije znatnije mogla promijeniti mišljenje okoline o tužiteljima" temelji na pretpostavkama, a ne izvedenim dokazima.

Najprije treba istaći da sud nije negirao utjecaj ispravka i isprike na moralnu štetu, jer se u presudi jasno navodi "da ispravka nije znatnije mogla promijeniti mišljenje okoline", što znači da uvažava utjecaj ispravke i isprike, ali mu ne daje presudni značaj, polazeći od životnog iskustva da ispravka i isprika nikada ne eliminira u potpunosti štetu, jer niti svi čitatelji pročitaju ispravku, niti se o ispravci šire vijesti kao što se šire o informaciji, tako da jednom objavljena pogrešna i klevetnička informacija uvijek ima svoje djelovanje i nakon ispravka.

Što se tiče visine naknade kako ju je odmjerio sud drugog stupnja,valja istaći da je naknada i po ocjeni ovog revizijskog suda odmjerena u realnim i prihvatljivim okvirima, posebno kad se ima u vidu da je u pitanju teška kleveta, koja je kod tužitelja sigurno izazvala velike duševne bolove, te da odmjeravanje nekog nižeg iznosa ne bi predstavljalo pravo zadovoljenje za ovakav oblik i težinu duševnih boli.

Sa izloženih razloga, a jer nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi,niti pak počinjena ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - "NN" br. 53/91),trebalo je reviziju temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 29. rujna 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat,v.r.