I Kž-667/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 667/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Ć., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. M. Ć. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-231/03 od 3. svibnja 2004. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2004. godine u nazočnosti branitelja optuženika M. U., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. M. Ć., za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, za koje je proglašen krivim pod toč. 1. izreke te presude, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje, iz čl. 317. st. 1. Kaznenog zakona, za koje je proglašen krivim pod toč. 2. izreke, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa mu se, temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) Kaznenog zakona izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. listopada 2003. godine pa nadalje.

. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu II. Odbija se žalba opt. M. Ć

potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim M. Ć. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (ZID KZ) i kaznenog djela sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje, iz čl. 317. st. 1. KZ-a, i nakon što

I Kž 667/04-5

mu je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. U tu kaznu, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunao mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 9. listopada 2003. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 80. u svezi s čl. 173. st. 7. KZ-a okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to privremeno oduzete droge.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud ga je obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 985,76 kn i da na ime paušala plati 2.000,00 kn. Protiv ove presude podnio je žalbu optuženik putem svoga branitelja M. U., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Presudu pobija i državni odvjetnik žalbom koju je uložio zbog odluke o kazni, predloživši da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne i da mu se izreče stroža jedinstvena kazna zatvora.

Odgovor na žalbe stranaka nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, te je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladen Pantlik u dopisu broj KŽ-DO-1379/04 od 10. kolovoza 2004. godine predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Optuženik je u žalbi zahtijevao da se o sjednici vijeća obavijeste on i njegov branitelj, pa je sud postupio u skladu s tim zahtjevom i obojicu obavijestio o sjednici vijeća.

Kako je ovo vijeće ocijenilo da nazočnost optuženika sjednici ne bi bila svrhovita, a on se nalazi u pritvoru, nije osiguran njegov dolazak na sjednicu.

Branitelj optuženika M. U. predložio je na sjednici vijeća da se prihvati žalba optuženika i ukine pobijana presuda, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojko Vučković predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika i preinači pobijana presuda i u odluci o utvrđenim pojedinačnim kaznama i u izrečenoj jedinstvenoj kazni.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženika uloženu iz svih osnova osim zbog odluke o kazni

Nije u pravu žalitelj kada smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a time što je kao svjedoke saslušao

I Kž 667/04-5

djelatnike policije, uzimajući da su oni poduzimali prikrivenu izvidnu mjeru promatranja i pratnje optuženika, u smislu čl. 98. Pravilnika o načinu postupanja policije, iako se radilo o posebnim izvidima kojima se ograničavaju ustavna prava i slobode iz čl. 180. st. 1. toč. 3. ZKP-a koji se, prema odredbi čl. 182. ZKP-a mogu odrediti samo pismeno obrazloženim nalogom istražnog suca, pa se i dokazi koji su tako prikupljeni mogu pod tim uvjetima koristiti u kaznenom postupku.

Prema odredbi čl. 100. naprijed spomenutog Pravilnika izvidne mjere promatranja i pratnje, koje su u nadležnosti policijskih organa, mogu trajati najdulje 72 sata, time da je te mjere u trajanju do 2 sata ovlašten poduzeti policijski službenik, do 8 sati mjere odobrava neposredni rukovoditelj, a do 72 sata nadležni rukovoditelj kriminalističke policije.

Iz dokaza koji su provedeni tijekom postupka proizlazi da su prikrivene izvidne mjere započele u 10,00 sati 9.10.2003. godine, a optuženik je uhićen istog dana u 14,50 sati, dakle 6 sati i 50 min nakon započinjanja mjera, kao što to proizlazi iz izvješća o provođenju nadzora, što se nalazi na listu 9 spisa. Iz tih podataka proizlazi da su prikrivene izvidne mjere primijenjene prema optuženiku trajale u okviru vremena u kojemu ih je policija ovlaštena poduzimati.

Žalbena tvrdnja da je optuženik duže vremena tajno praćen puka je tvrdnja koja nema podloge u dokazima koji su provedeni tijekom postupka.

Okolnost da se u spisu predmeta ne nalazi pismeno odobrenje neposrednog rukovoditelja, u smislu čl. 100. st. 2. Pravilnika, ne čini poduzetu mjeru nezakonitom, jer iz činjenice da je napravljeno izvješće o provođenju nadzora, kojeg su potpisali svi policajci koji su učestvovali u provođenju te mjere i da u policiji nije bilo nikakve reakcije u smislu njihovog pozivanja na odgovornost, ukazuju da su one odobrene od strane neposrednog rukovoditelja. Međutim čak i da nije bilo odobrenja neposrednog rukovoditelja ta okolnost ne bi činila dokaze do kojih se došlo tijekom radnje nezakonitim.

Naime prema odredbi čl. 9. nezakoniti su oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, što po svojoj prirodi ne mogu biti saznanja do kojih su došli policajci provodeći izvidnu mjeru promatranja. Nezakonitim se smatraju i oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem zajamčenih prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života ili dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka ako je to izričito određeno u zakonu. Osporavani dokazi pribavljeni su prilikom provođenja radnji koje spadaju u nadležnost policije, a kako u zakonu nije propisano da izostanak odobrenja neposrednog rukovoditelja čini radnju nezakonitom, pa se na dokazima do kojih se pri tome došlo ne može temeljiti sudska odluka, sud je prvog stupnja bio ovlašten saslušati svjedoke policajce i na njihovim iskazima temeljiti svoju odluku.

Ovaj sud, stoga, utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj, a ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a utvrđuje da sud prvog stupnja nije počinio ni druge povrede procesnih odredaba na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

I Kž 667/04-5

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja i analizirajući iskaze svjedoka policajaca M. C., D. M., A. B. i K. A., koji govore o tome da je optuženik odložio paket omotan staniolom, u kome je bilo ukupno 102,44 g heroina i ukazujući na izvjesne razlike u njihovim iskazima pokušava ih dovesti u sumnju, sugerirajući sudu zaključak da mu je policija podmetnula drogu.

Ovaj sud smatra da se razlike u iskazima, na koje upućuje žalitelj, odnose na nebitne detalje koje, uobičajeno, razni očevici različito percipiraju i zapamćuju, kao npr. da je optuženik u grmlju nešto radio, iz čega je svjedok D. M. zaključio po pokretima njegovog tijela, odnosno da je prišao grmlju gdje se zadržao 3-4 minute i uznemireno ponašao, kao što navodi svjedok C. M. itd., što se posebno naglašava u žalbi.

Iz iskaza svih spomenutih svjedoka proizlazi da je optuženik bio u grmlju, što je i nesporno, jer i on tvrdi da je došao do grma, ali da je tamo mokrio. Nesporno je, također, da su policajci odmah nakon odlaska optuženika u grmlju pronašli omot sa heroinom.

Žalitelj pokušava dovesti u sumnju iskaze policajaca D. M. i M. C. i u ovom dijelu u kojemu oni opisuju njegovo ponašanje od trenutka kada su prišli njegovom vozilu i pokušali ga legitimirati i uhititi pa do trenutka dok su to stvarno i učinili.

Postavlja se pitanje zašto bi čak četiri djelatnika policije, koji nemaju nikakvih osobnih odnosa sa optuženikom, niti razloga da ga neosnovano terete, to učinili. Da bi dali neistinite iskaze, što nastoji dokazati optuženik, koji su gotovo identični, oni bi se o tome morali dogovoriti što je apsolutno neprihvatljivo.

Ovaj sud stoga prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da su svjedoci iskazivali jasno, određeno i uvjerljivo, međusobno suglasno, govorili su o činjenicama o kojima imaju neposredno saznanje, radi čega nema razloga za sumnju u objektivnost njihovih iskaza.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja optuženika da ga svjedoci D. M. i M. C. neosnovano terete da je počinio kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. KZ-a.

Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je neprihvatljiva obrana optuženika u dijelu u kojemu tvrdi da nije znao da su njegovom automobilu pristupili policajci, jer mu se nisu predstavili i da je slučajno pokrenuo vozilo, dozvoljavajući da je pri tome vratima prignječio prste policajaca.

Kod činjenice da žalitelj iskazuje da su osobe koje su prišle vozilu vikale "policija izlazi" nema razloga za sumnju da su pokazali i službene značke koje imaju uza se, kao što tvrde policajci saslušani kao svjedoci.

Osim toga, kada optuženik dozvoljava da je prignječio prste policajcima evidentno je da je, prije pokretanja vozila, zatvorio vrata automobila kojeg su policajci otvorili, što potvrđuje iskaze svjedoka D. M. i M. C. o tome kako se događaj zbio.

Ovo vijeće, stoga, smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je sud za sve svoje zaključke naveo jasne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim tvrdnjama da nije izvršeno daktiloskopsko vještačenje eventualnih tragova papilarnih linija,

I Kž 667/04-5

kojih je, vjerojatno bilo na paketiću u kojemu je pronađen heroin, jer je iz provedenih dokaza s potrebnom sigurnošću utvrđeno da je droga pripadala optuženiku i da ju je on odložio u grm.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon kada je radnje za koje ga je proglasio krivim pod toč. 2. izreke pravno označio kao kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje, iako se radi samo o pokušaju tog kaznenog djela koji nije kažnjiv.

Pravilno sud uzima da je optuženik dovršio kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. KZ-a.

To je djelo dovršeno kada je počinitelj spriječio službenu osobu u obavljanju službene radnje.

U trenutku kada je optuženik zatvorio vrata vozila, koje su otvorili policajci tražeći od njega da izađe iz automobila i vozilom krenuo on je spriječio policajce da obave službenu radnju utvrđivanja njegovog identiteta i njegovo privođenje u policijsku postaju. Samo sticajem okolnosti optuženik nije uspio pobjeći, ali to ne utječe na prosudbu da li je djelo dovršio. Ono je bilo dovršeno onog trenutka kada su svjedoci bili onemogućeni da obave poduzete radnje.

Prema tome ovaj sud ocjenjuje da je činjenično stanje na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika pravilno utvrđeno i da je sud na pravilno utvrđene činjenice pravilno primijenio zakon kada je postupanje optuženika opisano pod toč. 1. izreke presude pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ-a, a djelo pod toč. 2. kao kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. KZ-a.

Ovo je vijeće ispitalo pobijanu presudu i u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a i utvrdilo da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio zakon ni u drugim elementima propisanim u čl. 368. ZKP-a.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenoj sankciji

Nije u pravu optuženik kada smatra da mu je sud utvrdio prestroge pojedinačne kazne i osudio ga na prestrogu jedinstvenu kaznu, već je u pravu državni odvjetnik kada te kazne smatra preblagima.

Iako sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi da je, prilikom utvrđivanja kazne, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ-a, kao otegotnu okolnost uzeo činjenicu da je predmetom kaznenog djela teška droga i u značajnoj količini, koja je namijenjena velikom broju korisnika, te okolnosti ni po ocjeni ovoga vijeća nisu došle do potrebnog izražaja kroz utvrđenu kaznu za to kazneno djelo, koja je samo nešto veća od zakonskog minimuma.

Optuženik je držao 102,44 g heroina, od kojih se može napraviti preko 200 pripravaka za jednokratnu uporabu. Radi se o vrsti droge koja u pravilu, nakon kratke uporabe, izaziva ovisnost, pa se u velikom stupnju ugrožava zdravlje ljudi i to pretežno mladih osoba, koje su

I Kž 667/04-5

zbog svoje nezrelosti i lakomislenosti, najčešće žrtve prodavača droga i osoba koje se bave nabavom za prodaju.

Isto tako, iako sud u presudi navodi da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. ZKP-a imao u vidu težinu konkretnog djela, koja se manifestirala u posebnoj upornosti okrivljenika koji je, nakon što je primijetio ruke djelatnika policije M. i C., policajce kroz nekoliko metara vukao s automobilom na način da su bili prisiljeni trčati za vozilom, ali ova okolnost po ocjeni ovog suda također nije došla do potrebnog izražaja kroz kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca koja je optuženiku utvrđena za ovo kazneno djelo za koje je inače zapriječena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Ovaj sud je ocijenio, vodeći računa i o olakotnim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja da su primjerene kazne svim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja, a koje u smislu čl. 56. st. 2. utječu na izbor vrste i visine kazne, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, u svezi s čl. 25. ZID KZ-a i kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. KZ-a, pa mu je takve kazne i utvrdio ovom presudom.

Temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a sud je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 9. listopada 2003. godine pa nadalje. Odlučujući se o visini jedinstvene kazne ovaj sud vodio je računa o tome da su oba ova kaznena djela povezana, odnosno da je optuženik, u namjeri da ne bude otkriven kao počinitelj kaznenog djela iz toč. 1. pobijane presude počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim pod toč. 2. te presude.

Ocjenjuje se da će se izrečenom jedinstvenom kaznom u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u cijelosti postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji na način kao što je učinjeno u izreci ove presude pod toč. I., a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 14. rujna 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.