II Kž-314/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 314/14-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okrivljenika podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 12. kolovoza 2014. broj Kov-iz-33/14 (Kov-96/14), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 3. rujna 2014.,

r i j e š i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog S. B. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog S. B. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11, pod točkom I. izreke, na temelju članka 131. stavka 1. i članka 129. stavka 1. u svezi s člankom 127. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13. i 145/13. – dalje u tekstu: ZKP/08), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog S. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08 te je pod točkom II. izreke u istražni zatvor okrivljeniku uračunato vrijeme lišenja slobode, dok je pod točkom III. izreke određeno da se istražni zatvor može zamijeniti jamstvom u iznosu od 20.000,00 kuna koje se sastoji u polaganju gotovog novca.

Protiv točke III. tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom "da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine".

II Kž 314/14-4

Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je podnio i okrivljeni S. B., putem braniteljice T. B., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i okrivljenika pusti na slobodu bez odgode.

Žalbe nisu osnovane.

Iako okrivljeni S. B. uvodno u žalbi ističe da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu posebno ne označava zakonskim odredbama, ne konkretizira u čemu bi se sastojala, niti se to na jasan način razabire iz sadržaja žalbe, dok iz argumenata koje iznosi u obrazloženju žalbe proizlazi da isključivo pobija ispravnost zaključka prvostupanjskog suda, kako u vidu postojanja posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08, tako i u vidu visine jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor, čime u suštini upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Stoga je u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka pobijano rješenje ispitano u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio opstojnost razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog S. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08 te potom s pravom zaključio da se u konkretnoj situaciji svrha istražnog zatvora iz citirane osnove može ostvariti i jamstvom u visini od 20.000,00 kuna polaganjem gotovog novca.

Naime, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08, prvostupanjski sud s pravom nalazi u tome što je okrivljenik državljanin Alžira te boravi u otvorenom prihvatilištu za tražitelje azila u Republici Hrvatskoj, dok za teritorij Republike Hrvatske nije ničim vezan. Kada se pri tome uzme u obzir da je u ovom kaznenom postupku osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo razbojništva, sve izloženo, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje na zaključak da će okrivljenik u slučaju puštanja na slobodu pobjeći te na taj način osujetiti dovršetak ovog kaznenog postupka, posebice motiviran visinom kazne zatvora zaprijećene za kazneno djelo koje mu se podignutom optužnicom stavlja na teret. Kraj takvog stanja stvari, u potpunosti su neprihvatljivi žalbeni navodi kojima okrivljenik postojanje opasnosti od bijega osporava time što nema putnu ispravu.

Nadalje, iako u odnosu na okrivljenog S. B. i dalje postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega, prvostupanjski je sud, prvenstveno uvažavajući odredbu članka 95. stavka 1. ZKP/08, kojom je propisana obveza suda da pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza, po službenoj dužnosti pazi da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, ispravno ocijenio da se otklanjanje opasnosti od bijega na strani okrivljenog S. B., u konkretnoj situaciji, može s uspjehom ostvariti i jamstvom.

Pravilnost takvog zaključka nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim navodima državnog odvjetnika kojima traži preocjenu utvrđenih okolnosti, navodeći da iste ne

II Kž 314/14-4

opravdavaju zamjenu istražnog zatvora jamstvom jer je, po njegovom mišljenju, protiv okrivljenika neophodna primjena istražnog zatvora u svrhu otklanjanja opasnosti od bijega, posebice cijeneći težinu i način počinjenja predmetnog kaznenog djela te visinu kazne zatvora zaprijećene za to djelo, kao i stupanj kriminalne volje okrivljenika.

Isto tako, a u odnosu na žalbeno pobijanje visine jamstva od strane da žalitelja, prvostupanjski je sud prigodom procjene efikasnosti mjere jamstva pravilno vrednovao sve odlučne okolnosti predviđene u članku 102. stavku 1. i 2. ZKP/08, iz kojih i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi da je upravo jamstvo u visini 20.000,00 kuna primjerena i dostatna garancija da okrivljenik neće pobjeći. Tako je pravilno vrednovao okolnost da, premda okrivljenik nema vlastitih prihoda i imovine, njegovi roditelji i brat mogu za njega dati jamstvo u pobijanim rješenjem određenom iznosu, kao i iznos imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom te težinu terećenog kaznenog djela. Stoga su u cijelosti neosnovane žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je visina jamstva određena o premalom iznosu, ali i žalbeni prigovori okrivljenika, koji, s druge strane, smatra da je visina jamstva određena u previsokom iznosu.

Slijedom navedenog, budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 3. rujna 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.