Revt-157/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 157/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. L. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., radi isplate - naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2286/11-7 od 3. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-5421/06 od 29. rujna 2010., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je:

a) u stavku I. izreke,

- odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 270.140,53 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2006. do isplate i naknadom parničnog troška od 71.495,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja,

- tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 36.100,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2010. do isplate,

- odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika na obvezivanje tužitelja isplatiti mu na ime troška parničnog postupka 18.450,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 29. rujna 2010. do isplate,

b) u stavku II. izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu trošak žalbenog postupka od 9.593,75 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog pitanja (kako drži) važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prijedlog tužitelja je preinačiti osporenu presudu i prihvatiti njegov tužbeni zahtjev, podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. ožujka 2015., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu 270.140,53 kn s pripadajućim kamatama, a na temelju Ugovora o kasko osiguranju.

Sporno je u postupku je su li stranke pitanje naknade cjelokupne štete prouzročene štetnim događajem uredile Sporazumom o izvansudskoj nagodbi od 5. prosinca 2006.: je su li se njime nagodile o pravu i obvezi "u odnosu na cjelokupnu štetu iz navedenog štetnog događaja", ili se on odnosi samo na štetu na vjetrobranskom staklu.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su 15. ožujka 2006. stranke sklopile ugovor o osiguranju motornog vozila broj: …, za radno vozilo C. … C., broj šasije …,

- da je 10. srpnja 2006., za trajanja ugovora i prilikom rada na gradilištu, nastao osigurani slučaj: oštećeno je radno vozilo koje je bilo predmetom osiguranja, konkretno - oštećeno je prednje vjetrobransko staklo vozila, a tužitelj tvrdi da je oštećen i stick krana (male ruke bagera), s pripadajućim osovinama, ležajevima, osiguračima, mazalicama i brtvama,

- da se tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za isplatu štete iz nastalog štetnog događaja, ali je tuženik dopisom od 10. kolovoza 2006. taj zahtjev "otklonio kao neosnovan" - da bi u dopisu od 5. prosinca 2006., u prilogu kojeg je tužitelju dostavljen i Sporazum o izvansudskoj nagodbi, tuženik ustvrdio da je zahtjev tužitelja djelomično osnovan, i to "u odnosu na štetu koja je nastala na vjetrobranskom staklu",

- da je 5. prosinca 2006. tužitelj sklopio s tuženikom ponuđeni mu Sporazum (izvansudsku nagodbu) u kome je naznačeno: da tuženik (kao osiguratelj) i tužitelj (kao oštećenik) sporazum sklapaju povodom štetnog događaja od 10. srpnja 2006. "slobodno i bez mana volje"; da se tuženik obvezuje "po ovom štetnom događaju" na ime "cjelokupne štete" isplatiti tužitelju iznos naknade od 3.480,63 kn; da tužitelj izjavljuje da će tuženik isplatom navedenog iznosa u cijelosti namiriti potraživanja tužitelja po tom štetnom događaju (da će se "smatrati u cijelosti izmiren sa svojim potraživanjem po ovom štetnom događaju") - ali i da se tužitelj odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja iz istog štetnog događaja (jer da je ponuđeni mu iznos naknade "i stvarna šteta koju je pretrpio u ovom štetnom događaju" čija visina je "određena sporazumno, uvažavajući sve sadašnje i buduće okolnosti od kojih ovisi visina štete.").

Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja, drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da navedeni Sporazum ("sklopljen u pisanoj formi i potpisan po obje stranke") "ima učinak ugovora o nagodbi kojim ugovorom su tužitelj i tuženik utvrdili sva svoja prava i obveze u vezi naknade štete nastale tužitelju" iz navedenog štetnog događaja i "predstavlja valjani ugovor o nagodbi" koji, jer egzistira (dok ne prestane "na jedan od zakonom predviđenih načina"), proizvodi učinke i obvezuje stranke koje su ga sklopile,

- da (time: dakle, jer se Sporazum ne odnosi samo na štetu nastalu na vjetrobranskom staklu osiguranog radnog stroja - već na cjelokupnu štetu koja proizlazi iz tog štetnog događaja) tužitelju pripada samo ovlaštenje zahtijevati ispunjenje ugovora, dakle, obveze utvrđene Sporazumom - ali ne i pravo zahtijevati naknadu štete obuhvaćenu tužbenim zahtjevom.

Revident je naznačio da reviziju podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio je pitanje:

"radi li se o nesporazumu (u smislu čl. 282. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) između ugovornih strana (tužitelja i tuženika), kada ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a između ugovornih strana ne postoji suglasnost o bitnom sastojku ugovora - predmetu obveze, kao i nastaje li u tom slučaju ugovor ili ne, odnosno obvezuje li takav "ugovor" ugovorne strane ili ne?",

te istakao da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, revident nije i postupio prema navedenim odredbama.

Odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno (kada se, kao ovdje, revident u reviziji poziva na neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu praksu sudova glede naznačenog pitanja) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i konkretiziranih sudskih odluka) ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju, obzirom da po tužitelju postavljeno pitanje (u odnosu na njegov sadržaj i ono što revident drži) polazi od samo činjenične konstatacije (ili pretpostavke, koju revident naznačenim pitanjem nameće i sugerira prihvatiti jedino istinitom) da su stranke Sporazuma (on i tuženik) vjerovale da su suglasne o sadržaju Sporazuma - iako (da) između njih te suglasnosti o bitnom sastojku ugovora - predmetu obveze nije bilo, a što nije istinito (tužitelj to što tvrdi i drži nije dokazao: to ne proizlazi iz pisanog sadržaja Sporazuma i korespondencije između stranaka koja je Sporazumu prethodila) i o tome ovdje nije riječ - jer je drugostupanjski sud presudu temeljio na drugome (tome čak i suprotnom) činjeničnom utvrđenju: da su stranke Sporazuma postigle nagodbu i njome utvrdile sva svoja prava i obveze u vezi naknade cjelokupne štete nastale tužitelju iz navedenog štetnog događaja - pa Sporazum "predstavlja valjani ugovor o nagodbi" koji, jer egzistira (dok ne prestane "na jedan od zakonom predviđenih načina"), proizvodi učinke i obvezuje stranke koje su ga sklopile, ovdje se ne može prihvatiti:

- da je drugostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili u proturječju sa shvaćanjem u svezi kojeg je revident postavio navedeno pitanje,

- odnosno da se osporena presuda uopće i temelji na shvaćanju o pretpostavkama za utvrđenje nesporazuma, onim pretpostavkama sadržaj kojih (glede činjenica) revident (inače) pravilno definira u reviziji.

Slijedom izloženog valja zaključiti:

- da od odgovora na (u reviziji) postavljeno pitanje ne zavisi odluka o predmetu spora, i (time)

- da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno da (a obzirom na to kako je pitanje formulirano i situaciju u ovome predmetu) revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava te preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

Revizijski sud kod toga ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tog pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno i u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki,

- da je osporena presuda donesena samo na temelju činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja i materijalnog prava primijenjenog na utvrđene činjenice - a ne na temelju činjenica i shvaćanja koja revident postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti, a u svezi s time (konačno) revizija revidenta ne sadrži niti određenu naznaku odluka drugih sudova u kojima bi bilo izraženo shvaćanje suprotno nekom shvaćanju iz osporene presude glede onih činjenica na kojima se ova temelji (one odluke na koje se u reviziji poziva ne sadrže takva shvaćanja) - naznaka kojih odluka je potrebna za dopuštenost revizije u situaciji o kojoj je ovdje riječ (kako bi revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu, odnosno „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“): kada se revident u reviziji poziva na neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu praksu sudova glede naznačenog pitanja.

Stoga, a obzirom da već i zbog izloženog ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tužitelja valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP- a).

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.