Rev-608/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 608/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. V., zastupanog po Z. M., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. U.-C. d.d. B., R. B. i H., zastupanog po Z. A., odvjetniku u M. i 2. J. R. iz Z., zastupane po mr. sc. Ž. R., odvjetniku u M., radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, broj Gžo- 366/09 od 22. travnja 2010. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-1319/06 od 5. veljače 2009., u sjednici održanoj 18. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"Dijelom se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Makarskoj dana 17. svibnja 2004. između tuženika ad 1/ U.-C. d.d. B., R. B. i H., kao prodavatelja i tuženika ad 2/ J. R. iz Z., kao kupca ovjeren u potpisu pred Javnim bilježnikom u Makarskoj A. P. pod OV-2057/04 i OV-2058/04 od 18. svibnja 2004. te kao takav ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u odnosu na izdavanje tabularne isprave, radi uknjižbe na predmetne nekretnine, čest. zgr. 458, 5045 i čest. zem. 5238 ZU 2618 j,i, B. – B. V., te radi brisanja prava vlasništva navedenih nekretnina sa imena tužene ad 2/ i uspostave prethodnog zk stanja.

III. Svaka strana snosi svoj trošak."

i riješeno je:

"Odbija se prijedlog za izdavanje privremene mjere zabranom tuženicima raspolaganja predmetnim nekretninama.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, dok se prihvaća žalba tuženice J. R., pa se presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-1319/06 od 5. veljače 2009. godine:

I. Potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

II. Preinačuje u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Makarskoj dana 17. svibnja 2004. između tuženika U.-C. d.d. B., R. B. i H., kao prodavatelja i tuženice J. R. iz Z., kao kupca ovjeren u potpisu pred javnim bilježnikom u Makarskoj A. P. pod OV- 2057/04 i OV-2058/04 od 18. svibnja 2004. te kao takav ne proizvodi nikakve pravne učinke."

III. Preinačuje u odluci o troškovima postupka (toč. III. izreke) i u tom dijelu rješava:

Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženici J. R. parnični trošak u iznosu od 17.342,00 kune.

i riješeno je:

"Potvrđuje se pobijano prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere."

Protiv navedene drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP) ističući da reviziju izjavljuje zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud reviziju prihvati u cijelosti i preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da u cijelosti uvaži žalbu tužitelja, a odbije žalbu 2. tuženice, a podredno da predmet vrati na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

Protiv navedene drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio i 1. tuženik U.- C. d.d. B. Međutim, ta revizija je odbačena rješenjem prvostupanjskog suda broj P-1319/06 od 22. studenoga 2010. potvrđenim rješenjem drugostupanjskog suda broj Gžp-975/11-62 od 24. studenoga 2011., pa o toj reviziji ovaj sud nije odlučivao.

2. tuženica podnijela je odgovor na obje revizije jednim podneskom. U odnosu na reviziju tužitelja tuženica predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Revizija tužitelja protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja je nedopuštena.

Za ocjenu pitanja dopuštenosti revizije protiv pobijanog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za izdavanje privremene mjere kao sredstva osiguranja mjerodavne su odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ).

Prema odredbi čl. 12. toga Zakona u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Predmetna revizija podnesena je prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na spomenutu odredbu OZ-a revizija protiv rješenja je nedopuštena.

Stoga je u odnosu na pobijano rješenje reviziju valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 19. st. 1. OZ-a.

Odlučujući o reviziji protiv presude ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena, pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev istaknut prema oboje tuženika kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog u Makarskoj 17. svibnja 2004. između tuženika U.-C. d.d. B. kao prodavatelja i tuženice J. R. iz Z. kao kupca, kojim ugovorom je tuženik prodao tuženici predmetne nekretnine upisane u zk.ul.br. 2618 k.o. B. V. na kojima je na temelju tog ugovora u zemljišne knjizi upisane kao vlasništvo tuženice, zahtjev za brisanje tog upisa, te zahtjev za izdavanje tabularne isprave radi uknjižbe vlasništva tužitelja na istim nekretninama istaknut prema tuženiku U.-C. d.d. B.

Zahtjev za utvrđenje ništavosti navedenog kupoprodajnog ugovora tužitelj temelji na stvarnoj tužbenoj osnovi da je sporni kupoprodajni ugovor sklopljen nakon sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina od 4. 4. 2000. sklopljenog između tužitelja i tuženika U.-C. d.d. B., kojim je ugovorena zamjena nekretnine tužitelja (poslovnog prostora koji se nalazi u S. od površine 282,64 m2 za predmetnu nekretninu tuženika, tvrdeći da se "nije mogla izvršiti kupoprodaja predmetnih nekretnina na način kako je to urađeno."

Taj zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim navodeći da je tuženik "neočekivano, jednostrano, odustao od preuzetih obveza iz ugovora o zamjeni predmetnih nekretnina sklopljenog s tužiteljem i sklopio kupoprodajni ugovor glede predmetnih nekretnina s trećom osobom (tuženicom) pa da je taj kupoprodajni ugovor "očito i mjerodavno protivan moralu, a također načelima savjesnosti i poštenja te obveze savjesnog pridržavanja ugovorno preuzetih obveza" i da je stoga riječ o ništavom ugovoru u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 11/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Zahtjev za izdavanje tabularne isprave istaknut samo prema tuženiku prvostupanjski sud je također ocijenio neosnovanim s obrazloženjem da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina imperfektan s obzirom na činjenicu da su odredbom toč. VI. tog ugovora ugovorne strane uvjetovale njegovo stupanje ne snagu pribavljanjem svih potrebnih suglasnosti svojih država (Bosne i Hercegovine i Hrvatske), time da se kao dan sklapanja ugovora smatra dan pribavljanja posljednje potrebne ovjere i suglasnosti, da je tužitelj 30. 8. 2004. pribavio suglasnost Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske na navedeni ugovor, dok je tuženik pribavio samo mišljenje Ministarstva energije, rudarstva i industrije Bosne i Hercegovine iz kojeg proizlazi a to Ministarstvo smatra da nema smetnji za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina ako ugovorne strane pribave suglasnost nadležnih tijela Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no da to mišljenje ne predstavlja potrebnu suglasnost nadležnog tijela Bosne i Hercegovine na ugovor o zamjeni, već da je to samo preporuka za pribavljanje suglasnosti nadležnog ministarstva, a kako tuženik takvu suglasnost nije pribavio, da je ugovor o zamjeni nekretnina imperfektan i da je stoga s obzirom na odredbe čl. 54. i 55. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 100/04) zahtjev za izdavanje tabularne isprave neosnovan, te da je priznanje tog zahtjeva od strane tuženika u suprotnosti s prisilnim propisima pa da je riječ o nedopuštenom raspolaganju stranaka iz čl. 3. st. 3. ZPP-a koje sud ne može uvažiti.

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da sporni kupoprodajni ugovor nije ništav pravni posao u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer da je riječ o imperfektnom ugovoru, kao što je to zaključio i prvostupanjski sud, i da je stoga tuženik kao vlasnik predmetnih nekretnina bio ovlašten sklopiti pravni posao kojim te nekretnine otuđuje trećoj osobi, pa tako i sporni kupoprodajni ugovor kojim je iste nekretnine tuženik prodao tuženici, a osim toga da i u slučaju da je tuženik sklopio valjani pravni posao kojim predmetne nekretnine otuđuje tužitelju ili nekoj trećoj osobi, ta okolnost ne bi bila zapreka da tuženik sukcesivno sklopi više različitih pravnih poslova kojima se obvezuje vlasništvo istih nekretnina prenijeti na različite osobe, niti bi postojanje ranijeg ugovora o otuđenju nekretnine činilo ništavim kasniji ugovor o otuđenju te nekretnine.

Sukladno tome drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji odbio kao neosnovan. U odnosu na zahtjev tužitelja za brisanje uknjižbe prava vlasništva tuženice na predmetnim nekretninama i uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, drugostupanjski sud je zaključio da je taj zahtjev prvostupanjski sud s pravom odbio s obzirom na činjenicu da je tuženica uknjižbu ishodila na temelju valjanog ugovora o kupoprodaji.

U odnosu na zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime tužitelja, istaknut samo prema tuženiku, drugostupanjski sud je zaključio da je i taj zahtjev prvostupanjski sud osnovano odbio jer da tužitelj ne može zahtijevati izdavanje tabularne isprave na temelju ugovora o zamjeni nekretnina budući da taj ugovor nije egzistentan i ne obvezuje ugovorne strane.

Obrazlažući postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev "bez valjanih razloga i uporišta u prvom redu u materijalnim propisima glede ništetnosti" predmetnog ugovora o kupoprodaji sklopljenog između tuženika, da je izreka presude "u kontradikciji sama sa sobom a tako i s razlozima na kojima se temelji jer je tužitelj postavio konkretan tužbeni zahtjev koji je suprotan tvrdnjama drugostupanjske presude, trebao biti usvojen u cijelosti", da je drugostupanjski sud "evidentno bez bilo kakvog pravnog i činjeničnog uporišta, zauzeo jednostrano stajalište pruživši neosnovanu pravnu zaštitu tuženoj ad 2", da drugostupanjski sud "nije mogao donijeti ovakvo rješenje jer je nedvojbeno da, ukoliko je predmetni kupoprodajni ugovor ništetan, onda on ne proizvodi pravne učinke, pa je onda moralo i doći do brisanja prava vlasništva navedenih nekretnina sa imena tužene ad 2 i uspostave prethodnog zemljišno-knjižnog stanja", da se postavlja "opravdano pitanje o ispravnosti stajališta pobijane drugostupanjske presude (st.

5. na str. 4), glede izjavljenog priznanja tužbenog zahtjeva od strane tog tuženika" jer da je 1. tuženik priznao tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost kupoprodajnog ugovora "jer je imao vrlo čvrste razloge da to uradi to tim više što je iskazao da 2. tužena nije platila ugovorenu cijenu, pa postoje i razlozi ekonomske prilike za takav postupak savjesnog gospodarskog subjekta", da "iz cjelokupnog spisa predmetna proizlazi da je 1. tuženik itekako imao razloga postupiti na način kako je to uradio podneskom od 4. veljače 2009. priznavši tužbeni zahtjev u cijelosti kao i prijedlog za donošenje privremene mjere na predloženi način jer je 2. tužena upravo ta koja nije ispoštovala odredbe zaključenog kupoprodajnog ugovora" pa da u situaciji "kada je jedan od jedinstvenih suparničara priznao tužbeni zahtjev u cijelosti, onda drugostupanjski sud nije mogao zauzeti stajalište da takvo priznanje tužbenog zahtjeva predstavlja nedopušteno raspolaganje jedne od stranaka" te da "pobijane presude u cijelosti zanemaruju činjenicu da je tužitelj pribavio sve propisane suglasnosti nadležnih tijela vlasti Republike Hrvatske na ugovor o zamjeni nekretnina prema tada važećim propisima" s tim da je "štoviše, još čudnije stajalište drugostupanjskog suda glede višekratnog otuđenja, pa da onda slijedom istog to nije protivno moralu ni pozitivnim pravnim propisima kao ni Ustavu Republike Hrvatske, pa da onda pobijani kupoprodajni ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 103.

ZOO".

U odnosu na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji se izrijekom ne navodi zbog kojih bitnih povreda je revizija izjavljena, no iz citiranih revizijskih navoda, koji nisu u potpunosti jasni, moglo bi se zaključiti da je riječ o bitnim povredama iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima izreka pobijane presude ne proturječi sama sebi i razlozima presude, a u obrazloženju presude navedeni su dovoljni i jasni razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Stoga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Revident neosnovano smatra da je drugostupanjski sud morao uvažiti tuženikovo priznanje zahtjeva za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora neosnovano o tome što je tuženica osporavala osnovanost tog zahtjeva.

U sporu radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora stranke tog ugovora kao tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara, a što se ističe i u reviziji. U takvom sporu suparničari se smatraju kao jedna parnična stranka (čl. 201. ZPP). Međutim, u slučaju kad jedan od suparničara prizna tužbeni zahtjev, a drugi ga osporava, priznanje tužbenog zahtjeva ne može se odnositi na suparničara koji je osporio tužbeni zahtjev, dakle tuženicu, pa se tada ne može donijeti presuda na temelju priznanja.

U tom slučaju donošenje takve presude bilo bi u suprotnosti s odredbom čl. 201. ZPP prema kojoj se u slučaju jedinstvenog suparničarstva spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima.

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora ocijenio neosnovanim.

Neosnovanost tog zahtjeva proizlazi iz samih činjeničnih tužbenih navoda na kojima se zahtjev temelji.

Naime, tužitelj smatra da je sporni kupoprodajni ugovor ništav iz razloga što je predmet tog ugovora bila nekretnina koju je tuženik ranije otuđio tužitelju ugovorom o zamjeni nekretnina od 4. 4. 2000.

Dakle, zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora tužitelj temelji na činjenici višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine. Ta činjenica nije razlog ništavosti ugovora o otuđenju već otuđene nekretnine, a to niti u slučaju da stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri.

Da takav ugovor nije ništav proizlazi iz odredaba čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01).

Tim odredbama propisano je da u slučaju kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (st. 1.), da brisanje upisa vlasništva osobe iz st. 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kada je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugome već valjano otuđena i predana u samostalni posjed (st. 2.), te da odnos otuđivatelja s osobama kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila (st. 3).

Predmetni ugovor o zamjeni nekretnina sklopljen je pod odgodnim uvjetom kojim je nastanak učinaka ugovora uvjetovan pribavljanjem svih propisanih ovjera i suglasnosti organa vlasti Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa budući da do trenutka sklapanja ugovora o kupoprodaji tom uvjetu nije bilo udovoljeno tako da u tom trenutku predmetna nekretnina nije bila već valjano otuđena tužitelju, drugostupanjski sud je osnovano zaključio da sklapanjem kupoprodajnog ugovora nije niti došlo do višestrukog ugovaranja otuđenja sporne nekretnine.

S obzirom na činjenicu da je tuženica na temelju valjanog pravnog posla ishodila uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini,materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada su i zahtjev za brisanje tog upisa i uspostavu ranije zemljišno-knjižnog stanja kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave odbijeni kao neosnovani.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ne postoje niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 18. studenoga 2014.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.