Legislator Case Law & Legislation
I Kž-231/1996-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; court upheld conviction for armed rebellion despite defendant's forced mobilization claim.

Case Number I Kž-231/1996-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance conviction for armed rebellion and upheld the three-year prison sentence. The appellant argued that forced mobilization negated the criminality of the act and constituted duress, but the court found this to be a factual dispute rather than a legal error. The court ruled that the appellant failed to provide evidence supporting the claim of coercion and that his armed guard duties excluded the defense of necessity.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 235. st. 1. KZRH; čl. 360. st. 2. ZKP; čl. 374. ZKP; čl. 38. OKZRH; čl. 366. st. 1. ZKP: A criminal appeal based on alleged duress or forced mobilization is inadmissible if the appellant fails to substantiate the claim with evidence and the first-instance court's finding of voluntary intent is supported by the record.

Keywords

AI generated
armed rebellion forced mobilization criminal appeal duress defense voluntary intent necessity defense Supreme Court

Cited Legislation

AI generated
Art. 235 para. 1 KZRH
Art. 360 para. 2 ZKP
Art. 374 ZKP
Art. 38 OKZRH
Art. 366 para. 1 ZKP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 231/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Potrebica Ante i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I. I. zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 12. veljače 1996. K-426/95, u sjednici održanoj 23. travnja 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. I., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. I. oglašen je krivim zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. kolovoza 1995. pa nadalje.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Žalbenu osnovu povrede krivičnog zakona žalitelj obrazlaže tvrdnjom da je optuženik bio prisilno mobiliziran, te da stoga ne postoje elementi protupravnosti djela i da je optužbu trebalo odbiti.

Ovaj prigovor, u stvari, predstavlja prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer sud na činjenično stanje kako je utvrđeno u pobijanoj presudi nije

I Kž 231/1996-3

pogrešno primijenio krivični zakon, niti to uostalom žalitelj tvrdi, već se prigovor pogrešne primjene zakona u ovom slučaju zapravo odnosi na činjenično stanje kako žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. Međutim, ne radi se ni o jednom ni o drugom, jer je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima iznesenim u okviru žalbene osnove povrede krivičnog zakona, na temelju savjesne i valjane ocjene obrane optuženika i izvedenih dokaza, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje neposredno utječu na primjenu zakona, pa tako i subjektivnu stranu inkriminiranog krivičnog djela u odnosu na voluntativnu komponentu optuženikova umišljaja, koja se žalbom indirektno pokušava dovesti u pitanje.

Naime, žalbom se ne pokušava dovesti u pitanje postojanje objektivnih elemenata krivičnog djela koje je predmet optužbe, kao ni optuženikove svijesti o djelu, već se iznosi posve nova, u osnovi proizvoljna i neutemeljena tvrdnja, koju ni optuženik nije spominjao tijekom postupka u svojoj obrani, tj. da je sve što mu se inkriminira učinio pod prisilom i u cilju da zaštiti sebe odnosno svoju obitelj od zla koje mu je prijetilo od strane nelegalnih organa okupacionih vlasti.

Pobijajući na izloženi način utvrđenje onih činjenica koje su odlučne za voljnu stranu umišljaja, optuženik, međutim, ne ukazuje u žalbi niti na jedan od izvedenih dokaza u ovom krivičnom predmetu iz kojeg bi slijedio takav zaključak, niti upućuje na neki novi dokaz koji bi takvu žalbenu tvrdnju učinio barem vjerojatnom. On dakle, ne dovodi uspješno u sumnju suprotno utvrđenje suda prvog stupnja, utemeljeno na svestranoj ocjeni obrane optuženika i svih izvedenih dokaza.

Međutim, neovisno o tome što u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti koje zakon predviđa kao razlog isključenja protupravnosti, napose oni koji se odnose na otklanjanje istodobne neskrivljene opasnosti koja se na drugi način nije mogla otkloniti, pa se stoga i ne može uspješno pozivati na krajnju nuždu, žalbeni navodi predstavljaju puku tvrdnju koja nema nikakva uporišta u izvedenim dokazima, niti se u tom pravcu u žalbi upućuje na nove dokaze, dok je nasuprot tome nesporno da je optuženik bio naoružan i da je čuvao stražu, što samo po sebi isključuje osnovanost tog dijela njegove žalbe.

Za ocjenu vjerodostojnosti optuženikove obrane sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude dao je dovoljne, uvjerljive i logične razloge, koji ne ostavljaju nikakvu dvojbu da je optuženik ne samo bio svjestan svog djela, već da je s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja svojim ponašanjem manifestirao volju da upravo to i hoće, dakle da je umišljajno postupao.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio, niti se iznose nove činjenice i dokazi kojima bi se te činjenice trebale dokazati.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Kazna zatvora u trajanju od tri godine, dakle u visini donje granice kazne propisane zakonom za krivično djelo zbog kojeg je optuženik oglašen krivim, nije prestroga krivična sankcija, već je u svemu primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti i okolnostima uz koje je djelo počinjeno. Blažom

I Kž 231/1996-3

kaznom ne bi se ostvarile svrhe kažnjavanja, pogotovo jer u ovom slučaju ne predleže nikakve osobite olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 38. OKZRH, niti žalitelj u tom pravcu bilo što iznosi u žalbi optuženika.

Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, kao niti povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. travnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.