Revr-86/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 86/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Jose Jukića iz Karlovca, Husje 42, OIB: 51504083105, kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Ruždjak i Nataša Grah Ruždjak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, zastupan po punomoćnici Steli Radej, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-406/14-2 od 15. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-473/13-13 od 8. siječnja 2014., u sjednici održanoj 11. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

U odnosu na pravno pitanje:

- „Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Službenom vjesniku HŽ Hrvatske željeznice holding d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007., za 2011., s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen člankom 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009., na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na članak 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009.?“

revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

U odnosu na pravna pitanja:

- „Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?“

- „Da li obveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011., koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Odbacuje se dopuna revizije tuženika od 25. svibnja 2015. kao nepravovremena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike u plaći plati bruto iznos od 3.072,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.375,00 kn (točka II. izreke). U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, iznad dosuđenog, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (toč. III. izreke).

Presudom suda drugog stupanja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu.

Revizija u odnosu na prvo postavljeno pitanje nije osnovana, dok je u odnosu na preostala pitanja nedopuštena, a dopuna revizije je nepravovremena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pravna pitanja:

1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku HŽ holding d.o.o br. 6/7 od 23. kolovoza 2007., za 2011. godinu, iako je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. Sporazuma (IV: Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojih je prvo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, da revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je, stoga, pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP-a samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog prvog postavljenog revizijskog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se, u odnosu na to prvo postavljeno pitanje, radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 542/2010-16 od 10. listopada 2013.) koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu razlike plaće za 2009., 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 20.091,36 kn, odnosno isplatu po istoj osnovi, ali za razdoblje 2010. i 2011., odnosno isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2011. i to do 30. studenoga 2011. kad je na snagu stupio novi kolektivni ugovor. U revizijskoj fazi postupka sporno postoje li zakonske pretpostavke za isplatu razlike plaće koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 30. studenog 2011., a koje pravo, prema tvrdnjama tužitelja, proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti HŽ Infrastrukture, objavljenog u Službenom vjesniku HŽ Hrvatske željeznice Holding d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. (dalje: KU/07), i njegovih aneksa.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno slijedeće:

- 25. srpnja 2007. sklopljen je KU/07, koji se primjenjivao od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU/07 kojim je izmijenjen čl. 223. KU/07,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je sporazum kojim se mijenja KU/07 i njegovi aneksi (dalje: IV. Aneks KU/07),

- nakon sklapanja IV. Aneksa KU/07, odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju dio tužbenog koji se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2011. do 30. studenog 2011., a odbijaju preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, pozivom na odredbu čl. 223. KU/07, III. Aneksa KU/07 i čl. 5. st. 2. IV. Aneksa KU/07, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU/07 odgodio primjenu čl. 223. KU/07, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009., a IV. Aneks KU/07 za 2010., ali da odredba čl. 223. KU/07 nije stavljena izvan snage pa se cijena sata rada za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6%, zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen.

U postupku revizije, iz navedenog prvog postavljenog pitanja proizlazi da je sporno tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU/07, a vezano uz III. Aneks KU/07 i IV. Aneks KU/07.

Odredbom iz čl. 223. KU/07 propisano je da su stranke ovog ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (st. 1.), usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU/07 ugovoreno je da se čl. 223. KU/07 mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. otvore pregovori o povećanju plaće za 2010.“.

U čl. 3. IV. Aneksa KU/07 ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu HŽ Infrastruktura d.o.o. privremeno, u 2010., „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom čl. 5. IV. Aneksa KU/07 određeno je da poslodavac može tijekom rujna 2010. pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. KU/07 (st. 2.).

Iz navedenih odredaba KU/07 i njegovih Aneksa III. i IV. koji se odnose na čl. 223., koji je pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je, u konkretnom slučaju, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni te odredbe.

Naime, odredbom čl. 223. KU/07 propisano je uvećanje plaće za radnike HŽ Infrastrukture za 6% za svaku godinu počevši od 2009. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU/07 ugovoreno je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010.

Pregovori su i otvoreni te su rezultirali IV. Aneksom KU/07 od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. IV. Aneksa KU/07 je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Stoga je za konkretan slučaj relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. IV. Aneksa KU/07 koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. KU/07.

Dakle, tom je odredbom jasno određeno da ako ne dođe do pregovora da se ima primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223. KU/07, pa i unatoč tuženikovim tvrdnjama istaknutim u reviziji da tako citirana odredba više ne postoji budući da je izmijenjena odredbom čl. 2. III. Aneksa KU/07, sve s obzirom na stipulaciju te odredbe koja kaže da se „čl. 223. KU mijenja i glasi“.

To stoga što u čl. 5. st. 2. IV. Aneksa KU/07 jasno stoji da u slučaju nepokretanja kolektivnog pregovaranja dolazi do potpune primjene odredbe čl. 223. KU/07, dakle upravo onako kako je ona glasila kad je objavljena u službenom glasniku HŽ-a.

Iz toga razloga, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili tu odredbu te dosudili tužitelju razliku plaće za 2011. i to za razdoblje važenja KU/07 (do 30. studenoga 2011.), budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor HŽ infrastrukture d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Stoga nisu od utjecaja na primjenu citiranog čl. 223. KU/07 niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi budući da iz navedenoga proizlazi njegova obveza isplatiti plaću povećanu za 6% u 2011. i to do dana prestanka važenja KU/07.

Stoga je revizija u odnosu na prvo postavljeno pitanje neosnovana pa je primjenom odredbe iz čl. 393. valjalo reviziju odbiti i odlučiti kao u presudi.

Drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Slijedom toga je revizija u odnosu na ta preostala dva pitanja nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b. st. 5. ZPP-a u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja.

U odnosu na dopunu revizije tuženika od 25. svibnja 2015. nazvanu „Podnesak tuženika“ valja reći da je tuženiku prijepis pobijane presude dostavljen je 7. studenog 2014., a što proizlazi iz uredno potpisane potvrde o dostavi (dostavnice) koja se nalazi u spisu.

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se izjavljuje u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude.

Tuženik je protiv pobijane presude dopunu revizije izjavio 25. svibnja 2015., dakle po proteku roka za njeno podnošenje u smislu odredbe čl. 382. st. 4. ZPP-a.

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. b. st. 1. ZPP-a dopunu revizije valjalo odbaciti kao nepravovremenu.

Zagreb, 11. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.

ZA TOČNOST OTPRAVKA

Ovlašteni službenik:

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu

Štefica Klepac