Revr-435/2017-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 435/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. U., OIB: …, Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H., K., Š., B. i p. iz Z., protiv tuženika H. r., OIB: …, Z., zastupanog po odvjetniku N. S., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-635/2016-2 od 26. listopada 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9127/14-21 od 24. svibnja 2016., u sjednici održanoj 15. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se nedopuštenom i nezakonitom Odluka o izvanrednom otkazu od 01.09.2014. koju je tuženik H. r. dao tužitelju I. U., te prema tome radni odnos kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto majstor u održavanju, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30.12.2003., u roku osam dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 24.05.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku osam dana.“

Presudom suda drugog stupnja u točki 1. izreke preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke presude pa je presuđeno da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se nedopuštenom i nezakonitom Odluka o izvanrednom otkazu od 1. rujna 2014. koji je otkaz tuženik dao tužitelju. Ujedno je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelju.“

U točki 2. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 24. svibnja 2016. do isplate u roku 8 dana.

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je gore navedena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke kojim se utvrđuje da radni odnos tužitelju nije prestao te u točki II. izreke presude.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev, a podredno da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom pa je predložio da se ona odbije. Zatražio je i naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija reviziju i u okviru određenog navedenih revizijskih razloga. Ispitujući na takav način pobijanu presuda ne nalazi se da je u njezinom donošenju počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona može ispitati.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. i 8. ZPP jer upravo citirane zakonske odredbe daju ovlaštenje sudu da odlučuje o dokaznoj snazi predloženih dokaza radi utvrđivanja činjenica na kojima stranke temelje svoje zahtjeve, a onda i da temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdi one činjenice koje su od važnosti za konkretno presuđenje. Na takav način je, suprotno reviziji, sud postupio.

Sukladno reviziji sud je i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev da se izvanredni otkaz ugovora o radu dat tužitelju od strane tuženika 1. rujna 2014., utvrdi nedopuštenim.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tuženik 1. rujna 2014. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, a te su što je tužitelj ispunio radni nalog kojim je upućen na rad preuređenja centra D. u trajanju od 10. veljače do 2. ožujka 2014. iako se tužitelj već 27. veljače 2014. vratio s tog službenog puta, čime je stekao nepripadajuće dnevnice za tri dana.

Obzirom na takva utvrđenja tuženik je imao opravdani razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu tužitelju sukladno odredbi iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR).

Revizijskim navodima odluka suda ničime nije dovedena u sumnju. Uostalom, prigovore na kojima tužitelj ustrajava i u reviziji, cijenio je i sud u pobijanoj odluci te u tom pravcu pravilno zaključio da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na ponašanje drugih radnika i postupanje tuženika u odnosu na te druge radnike jer to nije bio predmet raspravljanja u ovome postupku.

Tužitelj odluku suda nije doveo u sumnju niti iznošenjem činjenica u pravcu da je tuženik ostvarivao uštede jer je tužitelja i ostale radnike smještao u apartmane, a ne u hotel niti da bi nepripadajuća dnevnica pokrivala troškove doručka.

Budući da je tuženik dao tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu nije postojala obveza tuženika da prethodno tužitelja upozori na kršenje obveza iz radnog odnosa, a koja je obveza za poslodavca propisana samo u slučaju redovitog otkazivanja ugovora o radu (čl. 119. st. 1. ZR).

Budući da se revizijski sud pitanjima činjenica u postupku ne može baviti već samo primjenom materijalnog prava na utvrđene činjenice (čl. 385. ZPP) valjalo je iz navedenih razloga odbiti reviziju kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen jer je ocijenjeno da ova radnja nije bila neophodna za odluku (čl. 166. u vezi s čl. 155. ZPP).

Zagreb, 15. siječnja 2020.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.