I Kž-120/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-120/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih J. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 218. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06; broj 110/07 i broj 152/08 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbi optuženog J. V. i optuženog A. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 28. listopada 2010. godine, broj K 44/10, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2011. godine

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženog J. V. i optuženog A. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima optuženi J. V. i optuženi A. K. što su počinili kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona te je J. V. osuđen temeljem istog zakonskih propisa na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, a optuženi A. K. temeljem čl. 218. st. 2. uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c/ Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, u koje kazne im je temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. studenog 2009. godine pa nadalje.

Prema optuženom J. V. je primijenjena sigurnosna mjera iz čl. 80. Kaznenog zakona oduzimanja predmeta i to jednog kuhinjskog noža crne boje nazubljene oštrice 11,5 cm s natpisom „Sanusy Austria“, jednog kuhinjskog noža oštrice dužine 10 cm i jednog kuhinjskog noža s drškom crne boje oštrice dužine 12,5 cm.

Temeljem čl. 82. st. 1. i 3. Kaznenog zakona od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom i to od J. V. u iznosu od 220,00 kuna, a od A. K. 116,60 kuna.

U odnosu na troškove kaznenog postupka oba optuženika su temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođeni dužnosti plaćanja istih.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli optuženi J. V. i optuženi A. K..

Optuženi J. V. u žalbi podnesenoj po branitelju G. L., odvjetnici iz R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kaznenoj sankciji i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Iz obrazloženja žalbe proizlazi da se ovaj optuženik žali i zbog nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi A. K., kako u osobnoj žalbi tako i u žalbi podnesenoj po branitelju Đ. V., odvjetniku iz R. žali se zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i izrekne mu se blaža kazna.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi J. V. da bi postojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka, tvrdeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i to u dijelu obrazloženja koji se odnosi na utvrđeni međusobni dogovor optuženika, okolnost zamaskiranosti i okolnost prijetnje prodavačici.

Suprotno ovoj tvrdnji optuženog V. prvostupanjski sud na stranici 13. prvostupanjske presude obrazlaže i ispravno zaključuje na temelju dokaza koje prihvaća kao istinite i točne da je postupanje optuženika kao supočinitelja bilo usklađeno do te mjere da je njihov prethodni dogovor nedvojben, a u donosu na prijetnju prodavačici, na istoj stranici prvostupanjski sud obrazlaže da je prijetnja noževima usmjerena na život prodavačice, koja je i sama iskazivala da se uplašila do te mjere da je optuženicima i predala novac koji su tražili.

Pitanje „maskiranosti“ optuženog V. kapuljačom na glavi, ista okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu u odnosu na kazneno djelo za koje je osuđen, pa u tome dijelu bitna povreda uopće nije moguća kako se to tvrdi žalbom optuženog V..

Nije u pravu da bi činjenično stanje bilo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno u pogledu utvrđenja stupnja ubrojivosti optuženog V., kada sud odbija prijedlog za njegovo psihijatrijsko vještačenje radi utvrđenja stupnja njegove ubrojivosti.

Naime, uvodno valja istaći da optuženi V. poriče bilo kakvu vezu sa počinjenjem ovog kaznenog djela, pa time i ne daje osnove za potrebu provođenja njegovog psihijatrijskog vještačenja. Ovo tim više ima li se u vidu obrazloženje prvostupanjskog suda na stranici 13. obrazloženja presude koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja pa se žalba optuženog V. i u tome dijelu ukazuje neosnovanom. Samu okolnost istaknutu u njegovoj obrani da je on bio ovisnik o drogama koji je u kritično vrijeme bio na terapiji odvikavanja, sud je prihvatio kao istinitu i cijenio kao olakotnu u procesu individualizacije kazne.

U pogledu odluke o kazni u odnosu na oba optuženika prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalbi oba optuženika, ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako olakotne tako i otegotne. Pri tome je u odnosu na optuženog V. poseban značaj dat utvrđenoj otegotnoj okolnosti ranije višestruke osuđivanosti (ukupno 22 puta od čega u 19 navrata zbog imovinskih kaznenih djela), a optuženom K. uz ostale olakotne okolnosti objektivno utvrđenu manju kriminalnu aktivnosti u samom počinjenju kaznenog djela, što je u svojoj ukupnosti cijenjeno kao posebno izražene olakotne okolnosti za optuženog K.. Uz ovako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, čija potpunost i ispravnost nije dovedena u pitanje žalbama optuženika, prvostupanjski sud je izvršio njihovo ispravno vrednovanje i zatim optuženog V. osudio na kaznu zatvora tek neznatno višu od minimalno zakonom popisane za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, a optuženom K., opravdano primijenivši odredbe o ublažavanju kazne, odmjerio kaznu tek nešto višu od minimalno moguće uz primjenu odredaba o ublažavanju iz čl. 57. st. 2. i 4. Kaznenog zakona.

U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, nakon ispravno utvrđenog činjeničnog stanja i iznosa otuđenog novca, a zatim ispravnog utvrđenja u pogledu iznosa vraćenog novca, prvostupanjski sud je u odnosu na razliku novca valjano primijenio odredbu Kaznenog zakona koja govori da nitko ne može zadržati vrijednost pribavljenu kaznenim djelom. Pri utvrđenju koliko je koji od optuženika zadržao, odnosno koliko je dužan vratiti, prvostupanjski sud je, uz okolnost da optuženici poriču počinjenje kaznenog djela, opravdano primijenio odredbu čl. 466. Zakona o kaznenom postupku i iznose pribavljene imovinske koristi koju su dužni vratiti za svakog od optuženika odmjerio po slobodnoj ocjeni dokaza, dajući za takvo svoje odmjeravanje obrazloženje na listu 15. pisanog otpravka prvostupanjske presude, te se optuženici radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuju na ove razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja.

Odluka o sigurnosnoj mjeri temelji se na ispravno utvrđenom, činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. veljače 2011. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanda Janković, v. r.

Ranko Marijan, v.r.