I Kr-249/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr-249/02-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. I., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne osuđenika dostavljenom s prijedlogom Županijskog suda u Zadru od 21. listopada 2002. godine broj K-56/01 (Kv-292/02 i Kv- 293/02), u sjednici održanoj dana 26. studenog 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev os. L.I. za izvanredno ublažavanje kazne.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zadru od 23. studenog 2001. godine broj K-56/01 koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. lipnja 2002. godine broj Kž-48/02 oglašen je krivim L.I. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Osuđenik je nakon pravomoćnosti presude podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne u kome navodi da mu je kao olakšavajuće sud cijenio da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađa osoba, imao je manje od 20 godina života, no, u međuvremenu se pojavila nova okolnost, osuđenik se zaposlio u poduzeću T.D. G. d.o.o. u Z., pa predlaže da se ta okolnost razmotri i njegov zahtjev pozitivno riješi na način da mu se izrečena kazna uvjetuje makar i duljim rokom kušnje i to primjenom čl. 110. st. 1. Zakona o sudovima za mladež.

Prvostupanjski sud, dostavljajući zahtjev ovom sudu predložio je da se isti odbije, a negativni su i prijedlozi Županijskog državnog odvjetnika i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je u svom pisanom očitovanju broj KR-DO-655/02 od 4. studenog 2002. godine naveo da se priklanja negativnom prijedlogu prvostupanjskog suda i nižeg državnog odvjetnika jer smatra da zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme nije dovoljno važna okolnost da bi, kraj djela koje je počinio osuđenik, bilo opravdano izrečenu kaznu izvanredno ublažiti.

Razmotrivši zahtjev, ovaj Vrhovni sud našao je da isti nije osnovan.

Olakotne okolnosti koje osuđenik L.I. navodi u svom zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne cijenio je prvostupanjski i drugostupanjski sud prilikom odluke o kazni, a činjenica da se u međuvremenu osuđenik zaposlio, zasnovao trajni radni odnos, nije bila sudu poznata, međutim, ta okolnost nije takve kvalitete da bi očito dovela do blaže kazne, da je bila i poznata, pa je slijedom iznijetoga trebalo zahtjev osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne odbiti, te odlučiti kao u izreci rješenja, a temeljem čl. 416. st. 6. ZKP.

U Zagrebu, 26. studenog 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Ante Potrebica, v.r.