Gž-1590/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 22 Gž-1590/19-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. N., iz V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u Z., protiv tuženice Ž. C. Z. Ž. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici L. L., odvjetnici u S. B., s pisarnicom Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice Ž. C. Z. Ž. d.o.o., Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženice i umješača protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 2 Pn-5984/11-153 od 2. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 29. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 2 Pn- 5984/11-153 od 2. svibnja 2019. i sudi:

"Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 232.110,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 225.000,00 kn od 27. listopada 2017.,

- 3.750,00 kn od 15. prosinca 2011.,

- 3.360,00 kn od 2. svibnja 2019.; dok se za više traženo i to za:

- iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. prosinca 2010. do isplate,

- zakonsku zateznu kamatu na iznos od 225.000,00 kn od 7. prosinca 2010. do 26. listopada 2017.,

- zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.750,00 kn od 13. lipnja 2010. do 14. prosinca 2011.,

- iznos od 19.238,75 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2010. do isplate,

- iznos od 1.120,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. svibnja 2019. do isplate; tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

II. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od od 58.693,51 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 247.501,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos 45.000,00 kn od 28. ožujka 2013., na iznos 15.391,00 kn od 8. prosinca 2010., na iznos 180.000,00 kn od 18. prosinca 2018. i na iznos 7.110,00 kn od 2. svibnja 2019., sve do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 65.930,11 kn sa kamatom od 2. svibnja 2019. do isplate (točka I. izreke).

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 24.967,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom; za isplatu zatezne kamate na iznos od 180.000,00 kn za razdoblje od 7. prosinca 2010. do 17. prosinca 2018., na iznos od 45.000,00 kn za razdoblje od 7. prosinca 2010. do 27. ožujka 2013., na iznos od 15.391,00 kn za razdoblje od 13. lipnja 2010. do 7. prosinca 2010. te na iznos od 3.750,00 kn za razdoblje od 13. lipnja 2010. do 1. svibnja 2019. (točka II. izreke).

Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 1.087,50 kn (točka III. izreke).

Protiv ove odluke u odbijajućem dijelu žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

Pravovremenu žalbu protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev podnosi tuženica zbog istih razloga i s prijedlogom da se presuda ukine podredno, preinači.

Žalbu podnosi i umješač zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalbi tuženice i umješača i predlaže iste odbiti.

Žalba tužitelja je neosnovana a žalbe tuženice i umješača su djelomično osnovane.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju isti da je pretrpio kao posljedicu prometne nesreće od 12. lipnja 2010.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je do nesreće došlo zbog lošeg stanja kolnika održavati kojega je obvezna tuženica, a pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da se dana 12. lipnja 2010. dogodila prometna nesreća u mjestu Podvornica u kojoj je tužitelj ozlijeđen kao vozač motocikla;

- da je u predmetu Prekršajnog suda u Velikoj Gorici broj P-696/10 svjedok P. Ć. policajac iskazao da je na licu mjesta pronašao trag vožnje kotača motocikla izvan kolnika na mekom terenu koji da je nastao prije pada te da je stanje kolničkog zastora bilo loše, površina da je bila neravna i da su postojale udarne rupe više na sredini kolnika položene oko 10 metara prije mjesta pada tužitelja; da je svjedok K. H. iskazao da je na lice mjesta stigao neposredno nakon nesreće, vidio je ozlijeđenog tužitelja kako leži na cesti a da se motor nalazio u grabi izvan kolnika, da je na samom kolniku bilo šljunka, da su bile rupe te da je pozvao policiju; da je vještak dipl. ing. N. E. u bitnom naveo da tehničkim putem nije moguće isključiti obranu tužitelja prema kojoj je stanje kolnika moglo biti razlogom nastanka nesreće; da je tužitelj iskazao da se nesreća dogodila zbog lošeg stanja kolnika na kojemu su bile rupe i šljunak; da je iz fotodokumentacije očevida nesreće razvidno loše stanje kolnika; te da je presudom od 18. travnja 2011. tužitelj oslobođen od optužbe;

- da je prilikom rekonstrukcije prometne nesreće utvrđeno da se s obje strane kolnika nalazi drveće koje baca sjenu na cestu u nepravilnom obliku što onemogućuje uočavanje dubine rupa posebice kada je u pitanju sunčan dan, da je tužitelj pokazao mjesto rupa na kolniku, njihov raspored (jer je u međuvremenu kolnik popravljan), mjesto gubitka ravnoteže i pada te mjesto na kojem se motor zaustavio, a u spisu su se nalazili vještaku dostupni zapisnik o očevidu policije i s fotodokumentacijom;

- da je djelatnik umješača M. O. dana 10. lipnja 2010. obišao područje Okuje - Podvornica - Velika Gorica – Zagreb - obilaznica D31 pri čemu nije evidentirao nikakve izvanredne okolnosti, da je iskazao da je kompletan kolnik konkretne ceste bio u lošem stanju, s tim da je najgori dio bio uz šumu uz vojarnu do D 31 i da se radi o staroj cesti izgrađenoj na lošoj podlozi;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se po cesti motociklom kretao brzinom od 50 km/h i naišao na rupe dubine oko 5 cm po cijeloj širini njegove prometne trake i u duljini od oko 4 m što je primijetio na udaljenosti od oko 5-6 m i smanjio brzinu, zbog čega da se motor zanio udesno, pao da je na lijevo rame, a motor je kliznuo udesno u jarak; da su mu u toj nesreći uništeni kaciga stara oko godinu dana koju je platio 2.800,00 ili 3.800,00 kn, profesionalna jakna stara nekoliko mjeseci koju je platio 2.200,00 kn i motor star pet godina tržišne vrijednosti oko 5-6.000 € kojeg je oštećenog dana 20. rujna 2010. prodao za 20.000,00 kn;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. Z. I. proizlazi da je na licu mjesta kolnik prekriven raspucanim asfaltom s mnogobrojnim zakrpama, da je prema kazivanju tužitelja razrovani dio kolnika započinjao u vrijeme nezgode na 53 m sjevernije od mjesta gdje se motor u konačnici zaustavio, u nastavku je kolnik bio bez rupa u dužini oko 9 m, a potom ponovno počinje razrovani dio s rupama dubine 5-7 cm, na 2 m ulijevo od desnog ruba kolnika u dužini od 13,5 m pri čemu su se oštećenja širila sve do lijevog ruba kolnika, da je do udara motora u rupu na kolniku i pada na lijevi bok došlo na 27 m sjevernije od mjesta gdje se motor konačno zaustavio, dok je tužitelj ostao ležati na 21 m sjevernije od mjesta zaustavljanja motora na sredini kolnika, da su pojedina oštećenja teško uočljiva zbog sjena drveća na kolniku i neka se mogu uočiti sa udaljenosti od oko 10-15 m, da se tužitelj u trenutku pada kretao brzinom od oko 49 km/h, navodi da bi se tužitelj, da je poduzeo kočenje čim je naišao na prvo područje razrovanog dijela kolnika, uspio zaustaviti do mjesta jače razrovanog kolnika da se prethodno kretao brzinom do 39 km/h, da uslijed naleta na rupu dubine 5-7 cm nije moguće isključiti destabilizaciju motora i pad tužitelja, da do nesreće ne bi došlo da na kolniku nije bilo udarnih rupa te da šteta na motoru tužitelja s aspekta troškova popravka iznosi 19.238,75 kn (od toga PDV iznosi 3.847,75 kn); smatra da bi na temelju tragova iz zapisnika o očevidu proizašlo da se tužitelj kretao brzinom od oko 23,3 km/h što nije točno pa ih nije uzeo u obzir već kazivanje tužitelja;

- da je tužitelj dana 7. prosinca 2010. podnio tuženici odštetni zahtjev, a kojega je ova otklonila dopisom od 14. prosinca 2010.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja a posebice, iskaza svjedoka i vještva prometnog vještaka, sud prvog stupnja smatra da su na licu mjesta na kolniku postojale rupe dubine 5-7 cm, da je do prometne nesreće došlo na način da je tužitelj naletio na takvu rupu, što je rezultiralo padom, ozljeđivanjem i oštećenjem opreme i motocikla u visini koju je utvrdio vještak I., da se tužitelj motociklom u trenutku pada kretao brzinom od oko 49 km/h te da do nesreće ne bi došlo da na kolniku nije bilo spomenutih rupa koje su onemogućile siguran i nesmetan promet odn. predstavljale opasnost za sigurno odvijanje prometa i zbog naleta na iste je došlo do nastanka štetnog događaja i štete.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede osnova odgovornosti.

Kod dokazane činjenice postojanja rupa na kolniku i tako kod dokazane krivnje tuženice za neodržavanje kolnika (odnosno jer nije došlo do obaranja presumpcije krivnje iste), tuženica je ta koja je trebala dokazati suprotno tj. da se u konkretnom slučaju nesreća dogodila isključivo radnjom oštećenika što ista međutim, nije dokazala.

Glede po vještaku utvrđene brzine kretanja motocikla tužitelja od 49 km/h, očito je da je to povoljnije utvrđenje za tuženicu u odnosu na tragove iz zapisnika o očevidu koji bi upućivali na dvostruko manju brzinu kretanja motocikla, a u vještvu je utvrđena brzina izbjegavanja od 39 km/h (što je sve manje od 50 km/h dopuštene brzine kroz naselje) pa proizlazi da je doista jedini uzrok nesreće stanje kolnika.

Meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

U odnosu na žalbu tuženice, za navesti je da je odredbom članka 13. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“, broj 25/98 i 162/98, dalje: Pravilnik) a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, određeno da nadziranje prohodnosti i uporabnosti cesta obavlja ophodarska služba; dok odredba članka 16. na koju se poziva tuženica glasi da se redovni pregled obavlja na svim cestama na kojima nije organizirana ophodarska služba (na županijskim najmanje jedanput u dva tjedna). Ovdje je očito da se radi o starim oštećenjima kolnika koja su oštećenja morala biti jako dobro poznata djelatnicima tuženice i umješača jer je ophodar umješača obilazio prometnicu i iskazivao kao svjedok o lošem stanju kolničkog zastora pa nema mjesta primjeni te odredbe na način kako to žalba sugerira.

Nedostatak novčanih sredstava za popravak kolnika te redoslijed prioriteta održavanja pojedinih cesta nije stvar ovog postupka i ne tiče se tužitelja. Nadalje, vještak je s uspjehom stručno i argumentirano, oborio sadržaj zapisnika o očevidu glede tragova motorkotača, a tužitelj je u prekršajnom postupku u kojemu je također provedeno prometno vještačenje oslobođen krivnje za izazivanje prometne nesreće pa stoga ne stoje žalbeni navodi o većoj kompetentnosti djelatnika koji je provodio očevid i ocijenio tko je kriv za nesreću u odnosu na vještva stručnjaka i pravomoćnu sudsku odluku. Stoga nije bilo oportuno provoditi dokaz novim prometnim vještačenjem jer je stvar suda argumentirana ocjena vjerodostojnosti pojedinih dokaza pa tako i sadržaja zapisnika o očevidu i iskaza svjedoka i vještaka što je sud prvog stupnja i učinio pa njegova odluka nije arbitrarna.

Kada se imaju u vidu navodi žalbe umješača, dodatno prednjem je za navesti da nije utemeljen prigovor promašene pasivne legitimacije jer upravo umješač kontradiktorno navodi da tuženica ne bi bila nadležna za održavanje dijela ceste na kojemu se dogodila prometna nesreća a istodobno je njegov ophodar (temeljem ugovora između tuženice i umješača) obilazio prijepornu dionicu i o tome se vodi ophodarski dnevnik. S druge strane, glede sadržaja ophodarskog dnevnika kojega je popunio ophodar radnik umješača, upravo iz njegovog iskaza proizlazi da je stanje kolnika loše, da je cesta izgrađena na lošoj podlozi a iz iskaza drugih svjedoka i tužitelja te fotoelaborata očevida proizlazi da su kritične prigode na cesti bile rupe. Glede brzine kretanja motocikla tužitelja, za navesti je da je zbog sjena koje daje drveća oko ceste smanjena mogućnost uočavanja rupa na cesti pa se ne može govoriti o tome da je tužitelj trebao kretati se manjom brzinom od one kojom se kretao te je i vještak dao zaključak da je uzrok nesreće stanje kolnika.

Ni tuženica ni umješač nisu uspjeli oboriti predmnjevu krivnje zbog neodržavanja kolnika jer rupe na cesti nikako nisu nastale u ekskulpirajućem vremenskom intervalu kao što bi to moguće bio slučaj kod snijega, leda, izlijevanja motornog ulja i sl., dok šljunak na cesti nije odlučujući uzrok ove prometne nesreće.

Sud je prvog stupnja pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka kao i druge dokaze provedene tijekom postupka. Nema mjesta prigovoru ni isključive ni podijeljene odgovornosti u smislu da je tužitelj trebao prilagoditi brzinu vožnje i predvidjeti rupe na cesti u situaciji kada nisu bili postavljeni upozoravajući prometni znakovi (ograničenje brzine, oštećen kolnik i sl.) i u situaciji smanjene mogućnosti uočavanja rupa na cesti zbog sjena drveća tako da nije dokazano da su postojale okolnosti koje bi ukazivale da je prometna situacija u toj mjeri opasna da bi tužitelj trebao smanjiti brzinu kretanja motocikla.

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Nadalje, a glede visine naknade štete, odredbom članka 1100. ZOO određeno je, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja po dr. T. T., dr. M. M., dr. H. H. i dr. G. M., kako je tužitelj zadobio tjelesne ozljede u vidu razdora slezene, serijskog prijeloma rebara od II-VII lijevo, krvavog izljeva u lijevom prsištu, prijeloma lijeve lopatice i ključne kosti s pomakom, potresa mozga uz natučenje glave, natučenja slabina i oguljotina lijevog ramena, lijeve šake, leđa i lijevog koljena; karakter i težina povreda koje je tužitelj zadobio (višestruke teške tjelesne ozljede), lokacije povreda, duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpio (jaki 10 dana, srednji 30 dana i blagi 8 tjedana), popratne neugodnosti pri liječenju (RTG, EEG, UZV, EMNG i dr. snimanja, hospitalizacija, operacija, transfuzija, infuzije, glavobolje, pijenje antiepileptika i dr. lijekova, fizikalna terapija, kontrole i dr.), dob tužitelja (rođen 1970. godine), intenzitet i trajanje straha (intenzivan primarni strah a potom sekundarni strah jakog intenziteta 10 dana, srednjeg 20 dana i 4 tjedna blagog intenziteta), manifestacije straha (zabrinutost za ishod liječenja), duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti (u stupnju od 57%, a subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se u vidu gubitka slezene, deformiteta lijevog prsišta, smanjene pokretljivosti lijevog ramena i postkomocijskog sindroma, obostrani gubitak sluha po tablicama Fowler Sabinea 35,2% plus 5% na šum te prosječni gubitak sluha desno 37 dB i lijevo 52,5 dB, otežana koncentracija, pažnja, dosjećanje i spavanje, vrtoglavice), duševne boli zbog naruženosti (težeg stupnja jer je lijevo rame niže od desnog za 8 cm, na prednjoj strani iznad ključne kosti 20 cm dugi i 3 cm širok ožiljak nakon operacije, na prsnom košu lijevo vidljiv deformitet i obostrano u pazušnoj ravnini 1x1 cm ožiljak od drenaže, a na trbuhu u srednjoj liniji 25 cm dug i 3 cm širok ožiljak nakon operacije), za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 225.000,00 kn.

Za ukazati je ovdje da je prvostupanjski sud očito nespretno (kao i sam tužitelj u činjeničnim navodima) kod primjene odredbi ZOO utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha te duševnih boli zbog naruženosti i smanjenja životnih aktivnosti što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe članka 1100. ZOO već naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretrpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

Kada bi se doslovno prihvatio stav suda prvog stupnja, tužbeni zahtjev tužitelja predstavljao bi objektivnu kumulaciju zahtjeva a to zasigurno niti je ovdje slučaj niti je takvo što zakonodavac imao u vidu u primjeni odredbe članka 1100. ZOO niti postoji istovjetnost kvalifikatornih okolnosti prema ZOO i vidova štete predviđenih po Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91).

Neosnovano tuženica upućuje na primjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih na sjednici Građanskog odjela dana 29. studenog 2002. jer se ovdje radi o naknadi neimovinske štete prema odredbama ZOO a ne o naknadi nematerijalne štete prema odredbama ZOO/91, a sve da se radilo i o takvoj naknadi štete sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovorenim uvjetima osiguranja i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade neimovinske štete. I u

Rev 1613/10-2 od 18.

sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj

veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

Osim toga, neutemeljeno se prigovara uzročnoposljedičnoj vezi između posljedica utvrđenih po vještacima medicinske struke i ranijih i kasnijih prometnih nesreća tužitelja jer iz vještva dr. T., dr. M. i dr. M. nakon što je pribavljen zdravstveni karton tužitelja, proizlazi da je tužitelj ranije imao prometnu nesreću 23. listopada 1995. u kojoj je zadobio ozljedu prijeloma donje čeljusti lijevo, nadalje 26. svibnja 1997. u kojoj je zadobio prijelom tibije (potkoljenice) te dana 15. rujna 2010. u kojoj je zadobio trzajnu ozljedu vratne kralježnice i natučenje ključne kosti lijevo jer vještaci smatraju da se zadobivene ozljede međusobno ne preklapaju i ne ponavljaju.

Glede tražbine naknade imovinske štete utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć ukupno 8 tjedana po 4 sata dnevno, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio o visini od 3.360,00 kn a primjenom i odredbe članka 223. ZPP; dok cijenu sata od 20,00 kn po satu tužitelj nije dokazao.

Također, glede nenovčane imovinske štete zbog uništene jakne i kacige, pravilno je sud djelomično prihvatio iskaz tužitelja i dosudio iznos od 3.750,00 kn primjenom odredbe članka 223. ZPP.

U odnosu pak, na imovinsku štetu na motociklu, taj sud imao je u vidu nalaz i mišljenje prometnog vještaka iz kojeg proizlazi da šteta na motociklu tužitelja iznosi 15.391,00 kn s naslova troškova popravka dok je sud odbio zahtjev s osnove PDV jer motocikl nije popravljen pa da trošak PDV tužitelju nije nastao a on je motocikl prodao.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelju ne pripada naknada imovinske štete na motociklu na način kako je to isti zatražio. Ovo stoga jer je tužitelj ugovor o kupoprodaji motocikla sklopio dana 20. rujna 2010. za iznos od 20.000,00 kn te je istoga prodao oštećenog (dakle, bez popravka) slijedom čega tužitelj, kako nije imao troškove PDV nije imao ni troškove popravka motocikla pa mu uopće ne pripada pravo na naknadu troškova popravka motocikla (a posebice ne i PDV).

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je vrijednost tužiteljeva motocikla prije štetnog događaja bila cca 45.000,00 kn (iz njegova iskaza proizlazi vrijednost oko 5- 6.000 €) a kako je istoga prodao za 20.000,00 kn, to je u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa od 25.000,00 kn.

Međutim, vještak I. nije izvršio izračun vrijednosti motocikla prije i poslije nesreće već je izvršio izračun troškova popravka motocikla pa je, imajući u vidu potrebne dijelove i radove, zaključio da trošak popravka motocikla iznosi 19.238,75 kn od čega da PDV iznosi 3.847,75 kn pa je sud prvog stupnja dosudio tužitelju iznos od 15.391,00 kn.

No, kako tužitelj uopće nije imao troškove popravka, to istome ne pripada tako zatraženi iznos naknade imovinske štete. Odredba članka 1085. ZOO propisuje da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala a ako to nije moguće onda se dosuđuje novčana naknada.

Tužitelj je bio u mogućnosti tražiti provođenje vještačenja na način kako je postavio u tužbi tj. da se utvrdi razlika između vrijednosti motocikla prije prometne nesreće i vrijednosti motocikla nakon nesreće pa uz kalkulaciju kupoprodajne cijene zatražiti razliku vrijednosti a nikako troškove popravka motocikla (koje troškove nije imao), pa je njegov preinačeni zahtjev u tom dijelu odbiti u cijelosti kao neutemeljen. Konačno, kod ocjene dospijeća zatražene naknade štete i kod ocjene osnovanosti prigovora zastare, za navesti je da je odredbom članka 1086. ZOO propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete; dok prema odredbi članka 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga.

S druge strane, prema odredbi članka 230. ZOO, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Nema mjesta isticanju ni računanju zastare po pojedinim kvalifikatornim okolnostima jer je to potpuno suprotno svrsi instituta naknade neimovinske štete kako je to propisao ZOO a kako je to već naprijed iznijeto, već neimovinsku štetu treba promatrati kao cjelinu.

Glede preinake tužbe, kod činjenice da je tužitelj tužbom potraživao naknadu neimovinske i imovinske štete, to akt povisivanja ili smanjivanja zahtjeva nakon pojedinih vještačenja nema utjecaja na tijek zastare jer je ona prekinuta danom podnošenja tužbe.

U konkretnom slučaju prometna nesreća se dogodila dana 12. lipnja 2010., izvansudski odštetni zahtjev postavljen je dana 7. prosinca 2010., dok je tužba podnesena dana 15. prosinca 2011.

Kod činjenice da tužitelj nije dokazao je li, i što sve od medicinske dokumentacije priložio uz svoj izvansudski odštetni zahtjev da bi tuženica po istome mogla kvalitetno (makar djelomično) postupiti, to proizlazi da se u konkretnom slučaju ne može uzeti u obzir dan podnošenja izvansudskog odštetnog zahtjeva kao dan dospijeća obveze naknade neimovinske štete; dok pregledom samog zahtjeva proizlazi da istim nije ni zatražena naknada imovinske štete (motocikl, kaciga i dr.) jer se potražuje "pravična novčana naknada" u iznosu od 1.000.000,00 kn a takav oblik naknade štete obuhvaćen je odredbom članka 1100. ZOO.

Svi vještaci osim neurologa, ustanovili su da je liječenje završeno dana 14. studenog 2012.; dok je neurolog zaključio da se stanje stabiliziralo tek 27. listopada 2017. Kako se neimovinska šteta ima promatrati u svojoj ukupnosti, a ne po pojedinim kvalifikatornim okolnostima, to je zaključiti da je ista dospjela tek 27. listopada 2017. jer je na taj dan tužitelj imao potpuno saznanje o svom zdravstvenom stanju.

Zastarni rok počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze odnosno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvi dan nakon dospijeća obveze.

Na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 11. i 12. travnja 2016. donesen je zaključak da zatezne kamate na iznos naknade neimovinske štete teku od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku odgovornom osiguratelju a ako takav zahtjev nije bio podnesen, onda od podnošenja tužbe, i to za onu štętu koja je u tom trenutku nastala, odnosno, koja je u tom trenutku po redovnom tijeku bila predvidiva. Na iznos naknade neimovinske štete nastale kasnije, odnosno one koja ranije nije bila predvidiva, zatezne kamate teku od podnošenja zahtjeva za isplatu te štete, odnosno podnošenja tužbe.

Nakon toga je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. svibnja 2016. zauzeto pravno shvaćanje da "'obveza plaćanja neimovinske štete sukladno odredbi članka 1103. ZOO dospijeva danom podnošenja tužbe te slijedom toga i obveza plaćanja zatezne kamate na naknadu neimovinske štete dospijeva istog dana ako prije toga dana nije podnesen zahtjev za naknadu štete odgovornoj osobi, osim ako je šteta nastala nakon toga.''

Tužitelj nije dokazao (postavljanjem pitanja vještacima i sl.) je li se u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva, odn. u trenutku podnošenja tužbe, ili pak 14. studenog 2012., mogao i u kojoj mjeri predvidjeti obim svih štetnih posljedica bez

šteta već nastala,

obzira na tijek liječenja te tako nije dokazao da je u tom trenutku odnosno da je u tom trenutku po redovnom tijeku stvari cjelokupna šteta bila predvidiva. Kako isti to nije dokazao, to proizlazi da je na naknadu sveukupne neimovinske štetu tužitelju dosuditi zateznu kamatu od 27. listopada 2017. kao dana konačnog stabiliziranja njegova zdravstvenog stanja do isplate.

Glede naknade štete za tuđu njegu i pomoć, kako je tužitelj sporednu tražbinu postavio s danom donošenja prvostupanjske odluke, a to je manje nego što mu pripada, to je taj zahtjev od strane prvostupanjskog suda pravilno prihvaćen. Imajući u vidu sadržaj odredbe članka 1086. i 1103. ZOO, to je na iznos naknade štete zbog uništene kacige i jakne (nenovčana imovinska šteta) tužitelju dosuditi pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe jer isti u svom odštetnom zahtjevu nije ni potraživao ovu štetu.

Slijedom svega naprijed iznijetog, zaključiti je da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje dijelom pravilno (članak 368. stavak 1. ZPP) a dijelom pogrešno (članak 373. točka 3. ZPP) primijenio materijalno pravo ali kako bi se izbjegla bilo kakva nedoumica prilikom provedbe ove presude, ovaj drugostupanjski sud je odlučio jasnom izrekom odlučiti o žalbama stranaka kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Kako je prvostupanjska presuda dijelom preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka a primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP.

Naime, tužitelj je u sporu uspio u osnovu u cijelosti te u visini u iznosu od ukupno 232.110,00 kn; dok je u tužbi potraživao naknadu štete u iznosu od 229.218,75 kn (u odnosu na koju je u cijelosti uspio u osnovu i visini), podneskom od 28. srpnja 2015. istu je smanjio na iznos od 219.218,75 kn (u odnosu na koju je u cijelosti uspio u osnovu i visini), podneskom od 23. svibnja 2018. povisio je zahtjev na iznos od 422.468,75 kn (u odnosu na koju je u cijelosti uspio u osnovu a u visini 56% odnosno ukupno 78%), da bi podneskom od 11. ožujka 2019. zahtjev konačno uredio na iznos od 272.468,75 kn (u odnosu na koju je u cijelosti uspio u osnovu i 86% u visini odnosno ukupno 93%).

Prema Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Tužitelju sukladno poduzetim radnjama, popisu troška, OT i vrijednosti predmeta spora u tužbi te i podnesku od 28. srpnja 2015., a temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP pripada na ime sastava izvansudskog zahtjeva 250 bodova prema Tbr. 28; na ime sastava tužbe 250 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime pristupa na ročišta od 14. studenoga 2012., 24. travnja 2013. i 18. svibnja 2017. po 250 bodova prema Tbr. 9. točka 1., na ime sastava podnesaka od 23. veljače 2012., 25. travnja 2013., 18. ožujka 2014. i 28. srpnja 2015. po 250 bodova prema Tbr. 8. točka 1. a od 15. studenoga 2012., 23. travnja 2014., 9. studenoga 2015., 26. travnja, 8. rujna i 13. prosinca 2016. i 2. veljače 2017. po 50 bodova prema Tbr. 8. točka 3.; što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 26.000,00 kn, na ime PDV iznos od 6.500,00 kn tj. ukupno 32.500,00 kn.

Glede vrijednosti predmeta spora od 422.468,75 kn, a temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, tužitelju pripada na ime sastava podnesaka od 23. svibnja, 19. rujna i 20. prosinca 2018. po 50 bodova prema Tbr. 8. točka 3. što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 1.500,00 kn, na ime PDV iznos od 375,00 kn tj. ukupno 1.875,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 78% iznos od 1.462,50 kn.

Konačno, glede vrijednosti predmeta spora od 272.468,75 kn, tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP pripada na ime pristupa na ročišta dana 11. ožujka 2019. 500 bodova prema Tbr. 9. točka 1. a od 2. svibnja 2019. 50 bodova prema Tbr. 9. točka 3., (dok tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 11. ožujka 2019. jer je isti predan na ročištu pa se smatra sastavnim dijelom izlaganja tužitelja), što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 5.500,00 kn, na ime PDV iznos od 1.375,00 kn tj. ukupno 6.875,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 93% iznos od 6.393,75 kn.

Tužitelju pripada i na ime troška vještačenja iznos od 13.930,16 kn te na ime troška sudske pristojbe na tužbu iznos od 2.750,00 kn a na presudu iznos od 3.070,00 kn; odnosno, sveukupno iznos od 60.106,41 kn.

Tuženici glede vrijednosti predmeta spora u tužbi te podnesku od 28. srpnja 2015. ne pripada parnični trošak temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP; dok glede vrijednosti predmeta spora od 422.468,75 kn, a temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, tuženici pripada na ime sastava podnesaka od 23. lipnja 2018. i 14. siječnja 2019. po 50 bodova temeljem Tbr. 8. točka 3. OT što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 1.000,00 kn, na ime PDV iznos od 250,00 kn tj. ukupno 1.250,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 78% iznos od 975,00 kn.

Konačno, glede vrijednosti predmeta spora od 272.468,75 kn, tuženici temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP pripada na ime pristupa na ročište dana 11. ožujka 2019. 500 bodova prema Tbr. 9. točka 1. što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 5.000,00 kn, na ime PDV iznos od 1.250,00 kn tj. ukupno 6.250,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 7% iznos od 437,50 kn. Tuženici pripada sveukupno iznos od 1.412,50 kn, pa tužitelju na ime prvostupanjskog postupka pripada razlika parničnog troška u iznosu od 58.693,51 kn.

U žalbenom postupku tužitelj nije uspio pa mu ne pripada traženi trošak sastava žalbe primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP a istome nije priznat ni trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora a temeljem odredbe članka 155. ZPP.

S druge strane, tuženica je uspjela u neznatnom dijelu žalbe pa je u smislu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP odbiti njen zahtjev za naknadu tog troška.

U Splitu 29. kolovoza 2019.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.