I Kž-315/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 315/04-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog, Ileane Vinja, Erike Kocijančić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. J., zbog kaznenog djela iz čl. 121. OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 28. listopada 2003. godine, broj: K-31/02, u sjednici održanoj dana 16. kolovoza 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti opt. I. J. i njegova branitelja M. K., odvjetnika u Š.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku na temelju odredbe čl. 397. st. 3. ZKP/93 u cijelosti je stavljena izvan snage presuda Okružnog suda u Šibeniku od 26. siječnja 1993. godine, broj: K-15/92, kojom je opt. I. J. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina zbog kaznenog djela iz čl. 143. KZSFRJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju KZSFRJ ("Narodne novine", broj: 53/91), te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-926/93 od 30. studenog 1993. godine, kojom je bila preinačena presuda Okružnog suda u Šibeniku, broj: K-15/92, a kojom je presudom opt. I. J. bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina zbog kaznenog djela iz čl. 121. OKZRH, a zatim je opt. I. J. na temelju odredbe čl. 340. toč. 3. ZKP/93 oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. OKZRH koje je činjenično opisano u njezinoj izreci.

Na temelju odredbe čl. 91. st. 1. ZKP/93 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 315/04-8

Protiv te presude državni odvjetnik podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. I. J. podnio je putem branitelja M. K., odvjetnika u Š., odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana. Ujedno je stavio zahtjev da se njega (optuženika) i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP dostavio je spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ih je nakon razgledavanja vratilo ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 06. svibnja 2004. godine, broj: KŽ-DO-706/04, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda uredno su obaviješteni optuženik I. J. i njegov branitelj M. K., odvjetnik u Š., ali nisu pristupili na sjednicu, te je sjednica vijeća u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući kako iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Suprotno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se na temelju provedenih dokaza ne može utvrditi da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. U tom smislu prvostupanjski sud je izložio detaljnu i savjesnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza.

Prije svega pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da činjenica ranjavanja ošt. pok. M. K. nije dokazana. Naime, glede prijeloma potkoljenice medicinskim vještačenjem prof. dr. D. Z. utvrđeno je da nije nastala djelovanjem vatrenog oružja već da se radi o prijelomu koji je nastao padom. U odnosu na prijelom desne strane zdjelice i crijevne kosti vještaci i to medicinski vještak prof. dr. D. Z. i balistički vještaci D. Č. i V. M. su se izjasnili da je mogao nastati djelovanjem brzog projektila ili kao posljedica eksplozivnog sredstva. Čak štoviše balistički vještak D. Č. je u svom mišljenju decidirano naveo da ozljede koje su prema zapisniku o pregledu mrtvog tijela bile locirane na desnoj bočnoj strani trbuha i kuka pokojnika nisu nastale direktnim pogocima iz bilo kojeg vatrenog oružja, već fragmentima košuljica i zrna metaka ispaljenih u pravcu pokojnog M. K., koji su u neposrednoj blizini njega udarili u tvrdu podlogu, te se raspali i nanijeli opisane ozljede oštećeniku. Navedeni vještaci ukazuju na mogućnost da su ove ozljede tj. prijelom desne strane zdjelice i crijevne kosti mogle predstavljati uzrok smrti pok. M. K., jer je vrlo vjerojatno da su tom prilikom povrijeđeni unutarnji organi. S obzirom da su ispitani medicinski vještaci prof. dr. D. Z. i dr. M. D. G. nisu mogli izjasniti o točnom uzroku smrti pok. M. K. tu dvojbu glede okolnosti, a koja predstavlja odlučnu činjenicu, imajući u vidu izrečeno mišljenje da uzrok smrti mogu biti i opisane eksplozivne rane (prijelom desne strane zdjelice i crijevne kosti). Prema tome, nije dokazana jedna od odlučnih činjenica koja se opt. I. J. stavlja na teret. Isto tako nije dokazano da je opt. I. J. usmrtio pok. M. K.. Zaključak prvostupanjskog suda u tom smislu temelji se na nalazu i mišljenju medicinskih vještaka koji su svoje nalaze dali na temelju materijalnih

I Kž 315/04-8

dokaza, pregleda posmrtnih ostataka pok. M. K., nakon ekshumacije njegova tijela. S obzirom da je tijelo pok. M. K. još u desetom mjesecu 1991. godine nakon prve ekshumacije radi obavljanja razmjene, dopremljeno u S. u prosekturu bez glave medicinski vještak prof. dr. D. Z. je i nakon druge ekshumacije obavljene u tijeku ovog ponovnog suđenja iskazao da se u konkretnom slučaju, jer nema glave ni kostiju lubanje, ne može uopće govoriti o kakvim bi se eventualnim ozljedama radilo, niti o načinu na koji bi bile nanesene. Slijedom toga, suprotno navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je na temelju detaljne, savjesne i kritičke analize i ocjene iskaza svih ispitanih svjedoka ispravno zaključio da se na temelju njihovih iskaza ne može utvrditi da je opt.

I. J. usmrtio pok. M. K.. Naime, žalbeni navod državnog odvjetnika kako je opt. I. J. pucao u glavu ranjenog M. K. je samo pretpostavka koja nema nikakvo uporište u izvedenim dokazima. Isto tako ne stoji tvrdnja državnog odvjetnika kako iskazi svjedoka S. Đ., E. S. i A. J. nisu u tolikoj mjeri različiti, niti u suprotnosti s ostalim dokazima da bi upućivali na njihovu neosnovanost i neuvjerljivost. Prvostupanjski sud je ispravno uočio i naglasio kako navedeni svjedoci nisu bili očevici događaja i svoje iskaze su iznosili na temelju prepričavanja između vojnika – ročnika bivše JNA, a njihovi iskazi su međusobno proturječni u odnosu na važne činjenice kako i čime je usmrćen M.

K., a pogotovo su proturječni rezultatima provedenog medicinskog i balističkog vještačenja. Stoga se državni odvjetnik neutemeljeno poziva na iskaz svjedoka M. D. koji je tek na glavnoj raspravi opisao kako je na glavi pok. M. K. zapazio jednu ranu veličine 5 x 5 cm, kružnog oblika, zaključivši da je tu možda ranjen. No, u prvom ispitivanju iskazao da je pok. M. K. prepoznao po glavi iako je truležni proces bio već uznapredovao, jer je bilo dosta crvi, radi čega je zaključio da je možda tu ranjen, ali da to ne može pouzdano tvrditi.

Dakle, njegovo opažanje rane je na prvom ispitivanju bilo dvojbeno. Izloženi dvojbeni iskaz ovog svjedoka ne može biti dokaz o načinu usmrćenja pok. M. K.. To tim više što je medicinski vještak zbog nedostatka glave i kostiju lubanje isključio svako nagađanje o eventualnim ozljedama glave. Budući da je prvostupanjski sud za svoje zaključke iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, žalitelj se upućuje na njih da se izbjegne nepotrebno ponavljanje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP-a ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, te nije utvrdio postojanje bitnih postupovnih povreda iz toč. 1. citirane zakonske odredbe na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Na temelju svega navedenog ovaj Vrhovni sud je ocijenio da državni odvjetnik svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu pravilnost zaključka prvostupanjskog stupnja, pa je njegovu žalbu trebalo kao neosnovanu odbiti na temelju odredbe čl. 387. ZKP-a, te je presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 16. kolovoza 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.