Rev-374/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 374/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. D. iz R., i 2. J. D. iz R., koje zastupaju punomoćnici M. K. i M. K., odvjetnici u R., protiv tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Crikvenici, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž- 924/2012-2 od 22. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu broj P-249/09-25 od 23. studenog 2011., u sjednici održanoj 16. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na postavljeno pravno pitanje kada se u smislu čl. 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom postupak diobe tih zajednica smatra provedenim, revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja u odnosu na ostala postavljena pitanja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama označenim kao kat. čest. 544/51, kat. čest. 544/50, kat. čest. 544/49, kat. čest. 544/48, kat. čest. 544/47 i kat. čest. 544/46, kao dijelu matične čestice kat. čest. 544 zk.ul.br. 1896, K.O. S. D., a sve kao osnov upisa prava vlasništva nad ovim nekretninama u zemljišne knjige, te kako je to precizno odlučeno izrekom pod I. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka obvezani su tužitelji naknaditi tuženiku iznos od 5.500,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) su podnijeli tužitelji zbog pravnih pitanja o kojim prema ocjeni revidenata ovisi odluka u sporu, a važna su za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu preinaku, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbaci kao nedopuštena.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

Tužitelji postavljaju pitanja:

„- Kada se smatra dovršenim započeti postupak diobe zemljišne zajednice prije 06. travnja 1941. god., jer pobijana presuda uopće ne obrazlaže iz kojih razloga smatra da je postupak diobe zemljišne zajednice samo započet 1936. – 1937. god., a ne i dovršen do 6. 4. 1941. god. Da li se na sporni pravni odnos imaju primijeniti pravna pravila Zakona o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1984. god., kojima je propisano kako uređenje zemljišnih zajednica, tako i njihove diobe?

- Da li provedba tehničkog dijela diobe zemljišne zajednice nakon dovršetka II. svjet. rata, sakupljanjem novca za parcelaciju po Mjesnom narodnooslobodilačkom odboru S. D., te izvršena parcelacija svih matičnih čestica na način kako je dioba izvršena do 06. 04. 1941. god. po firmi G. O. 1948. god. uz provedbu parcelacionog elaborata kroz katastar i upis bivših ovlaštenika zemljišne zajednice kao posjednika nekretnina koje su im pripale diobom u zasebne posjedovne listove, ne znači da je započeta dioba 1936. – 37. god. i dovršena prije 6.

4. 1941. god., a nakon okončanja II. svjetskog rata 1945. god. i prešutno odobrena po nadležnom organu uprave?

- Koliki utjecaj ima na presuđenje u ovoj pravnoj stvari nesporna činjenica, već 31. pravomoćna presuda u korist tužitelja protiv istog tuženika, po istom činjeničnom i pravnom osnovu, u čijim se izrekama utvrđuje da je dioba te iste zemljišne zajednice dovršena prije 06.

04. 1941. god. Nije li iz tih razloga jedina odlučna činjenica dovršene diobe prije 6. 4. 1941. god. već utvrđena kao prethodno pitanje i nije ju potrebno ponovno utvrđivati (čl. 221. ZPP- a)?“

Kao razlog zbog kojeg smatraju da su ova pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ističu različitu praksu drugostupanjskih sudova, ujedno se pozivajući na prethodno različitu praksu istog prvostupanjskog suda u činjenično i pravno sličnim okolnostima, te na zauzeta shvaćanja revizijskog suda.

Glede pitanja koje se odnosi na shvaćanje provedenog postupka diobe zemljišne zajednice u smislu odredbe čl. 3. Zakona o proglašenju zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine", broj 36/47, 51/58 i 13/87 – dalje: Zakon o proglašenju zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom) ovaj sud smatra da se radi o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, te da postavljeno pitanje udovoljava naprijed navedenim pretpostavkama u kojima je izvanredna revizija po ovom pitanju dopuštena.

Tužitelji, prema iznijetom činjeničnom osnovu, smatraju da su putem svojih pravnih prednika pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama stekli diobom zemljišne zajednice.

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili sljedeće činjenice: - da su predmetne nekretnine, koje se nalaze na području „F. – K. u S. D., prije 6. travnja 1941. predstavljale imovinu zemljišne zajednice, - da je postupak diobe zemljišne zajednice pokrenut (ali nije dovršen) prije 6. travnja 1941., - da je postupak parcelacije matičnih čestica na ovom području započet 1947/48., nakon čega je i proveden u katastru prije 1955. (kada je i osnovan katastar zemljišta u R.) - da parcelacija predmetnih nekretnina nije provedena u zemljišnim knjigama gdje su još uvijek upisane pojedine matične čestice, te – da se provedeni upisi u zemljišnim knjigama glede predmetnih nekretnina odnose na provedbu upisa društvenog vlasništva, odnosno vlasništva tuženika.

Zemljišne zajednice (kako pitanja osnivanja, tako i pitanja diobe) bile su uređene Zakonom o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894., kao i Naredbom za njegovu provedbu iz 1897. Glavno tijelo zemljišne zajednice (uz zastupstva i glavara) bila je glavna skupština, koja je donosila i odluku o diobi te zajednice, imenovala diobeno povjerenstvo koje je utvrđivalo privremene ovlaštenike i razmjere ovlaštenikovih prava. Nakon što se pravomoćno utvrdilo koje zemljište će se dijeliti, ovlaštenici i razmjeri njihovih ovlaštenja, donosila se diobena osnova. Posebno je bio reguliran postupak za slučaj prigovora ovlaštenika prava, koje su rješavali diobena povjerenstva, županijska povjerenstva, te zemaljska diobena povjerenstva. Opća pravila o stjecanju prava vlasništva u to vrijeme sadržavao je par. 846. OGZ-a, prema kojem se o učinjenoj diobi mora sastaviti isprava, dok dionik nekretnine dobiva stvarno pravo na svoj dio tek onda, kada je to pravo upisano u javne knjige na temelju isprava sastavljenih radi diobe.

Naknadno, 1947. donesen je naprijed citirani Zakon o proglašenju zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom kojim je imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica proglašena općenarodnom imovinom. Prema čl. 3., odredbe ovog Zakona nisu se odnosile na ona zemljišta koja su na osnovu provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941 (pismeni zahtjev za dovršenje diobnog postupka mogao se podnijeti najkasnije do 31. prosinca 1988.), time da dovršenje diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, odobrenje u smislu čl. 3. citiranog Zakona nije dano.

U navedenom stanju stvari, kako pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama prema citiranim pravilima važećim u vrijeme stjecanja, temeljem diobe nije stečeno (nije izvršena provedba upisa), to se ne može uzeti da je postupak diobe dovršen do 6. travnja 1941. u smislu odredbe čl. 3. Zakona o proglašenju zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom, makar je bio započet.

Navedenim je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja glede ovog pitanja valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Ostala postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, da bi se postavljena pravna pitanja mogla smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a nije dovoljno samo navesti da se zbog toga što revident ima različito pravno shvaćanje od onoga koje je zauzeto u pobijanoj odluci može očekivati i različita praksa drugostupanjskih sudova o određenom pravnom pitanju.

Kada je riječ o pitanju koje se odnosi na odredbe čl. 221. i čl. 375. st. 1. ZPP-a, valja reći da osporena drugostupanjska odluka nije donesena na temelju nekog zauzetog shvaćanja u primjeni ovih odredbi (koje eventualno nije podudarno s nekim drugim shvaćanjem), dok se postavljeno pitanje odnosi na primjenu ovih odredbi kod ocjene utvrđenja konkretnog činjeničnog stanja, odnosno iznijetih žalbenih navoda po ovom osnovu, za kakva pitanja (u čemu se i očituje razlika u razlozima zbog kojih se može podnijeti redovna revizija od razloga zbog kojih se može podnijeti izvanredna revizija) se ne može uzeti da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Slijedom navedenog, u odnosu na ova pitanja, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a u kojima bi postavljena pravna pitanja zbog kojih je revizija izjavljena bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Zbog navedenog je u odnosu na ova pitanja temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. i st. 4. ZPP-a reviziju tužitelja trebalo odbaciti, čime je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 16. travnja 2014.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.