I Kž-396/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 396/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr Berislava, Kocijančić Erike, Frančula mr Rudolfa i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. L., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 4. veljače 1991. K 91/90, u sjednici održanoj 3. srpnja 1991, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr

Vučković Milojka,

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. L. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno označenom prvostepenom presudom Okružni sud u Bjelovaru oglasio je opt. M. L. krivim za kriv. djelo ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 35. st. 1. KZRH, u vezi čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, te optuženika po čl. 35. st. 1. KZRH, primjenom propisa čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč.

1. KZ SFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u što je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna do 8. listopada 1990. g. Optuženik je ujedno obvezan nadoknaditi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci.

Pravovremeno podnijetom žalbom, presudu pobija optuženik po branitelju odvj. T. L. iz osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnoga zakona, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužilac Hrvatske predložio je da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Žalba nije osnovana.

I Kž 396/1991-3

Tvrdnje optuženika o navodnom postojanju formalnih nedostataka u kojima bi se ostvarila bitna povreda odredaba krivičnog postupka nisu osnovane. Iz teksta žalbe slijedilo bi da optuženik ističe postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP, a koja bi bila ostvarena tako što bi u razlozima presude postojale znatne nejasnoće i proturječnosti i to prvenstveno u pogledu pitanja nije li optuženik konkretne prigode prema utvrdjenjima suda postupao u okvirima granica nužne obrane.

Istaknuti navodi žalitelja nisu osnovani.

Analizirajući činjenična utvrdjenja i sadržaj izvedenih dokaza prvostepeni sud je u pobijanoj presudi izložio medjusobno uskladjene razloge te posebno o odlučnim činjenicama postupanja optuženika u odnosu na istovremeni protupravni napad oštećenika izložio suglasne i sukladne razloge - takve koji su posve u skladu sa zahtjevima što ih u odnosu na to postavlja odredba čl. 357. st. 7. ZKP. Prema izloženom, nije ostvarena ta bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a niti bilo koja druga takva povreda na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni u odnosu na ključnu osnovu pobijanja, tj. pogrešno i nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje.

Taj središnji dio njegove žalbe sadrži prije svega tvrdnju kako je prvostepeni sud propustio cijeniti da li je na konkretni napad oštećenika, optuženik, kao znatno starija manje pokretna i fizički slabija osoba mogao postupiti na bilo koji drugi način da bi od sebe odbio taj napad agresivnog, alkoholiziranog, oštećenika, napad koji je ovaj potonji poduzeo s nožem i koji je bio usmjeren na sam život optuženika. U odnosu na netom izložene žalbene tvrdnje valja upozoriti da je prvostepeni sud razmatrajući obranu optuženika na strani 6 i 7 prvostepene presude, cijenio sve konkretno utvrdjene okolnosti i pravilno zauzeo stajalište da je optuženik prešao mjeru neophodno potrebne obrane za odbijanje konkretnog napada. Stoga se udarci koje je nanio oštećeniku - po pravilnom nalaženju prvostepenog suda u tom preostalom dijelu, dijelu koji uključuje radnje što prelaze okvire neophodno potrebne obrane za odbijanje napada oštećenika ukazuju radnjama izvršenja krivičnoga djela, kod čega je prvostepeni sud u svemu pravilno razjasnio i činjenice subjektivne strane inkriminiranog krivičnog djela. S obzirom na izloženo, ni u tom dijelu žalbene tvrdnje optuženika nisu osnovane. Glede pak pobijanja onog dijela razloga prvostepene presude u kojemu prvostepeni sud razmatra situiranost ustanove nužne obrane u kontekstu obiteljskih odnosa, valja istaknuti da se ta razlaganja prvostepenog suda u odnosu na konkretan predmet ukazuju suvišnim, budući da je prvostepeni sud, kako je već istaknuto, u svemu pravilno utvrdio postojanje napada na život oštećenika kao situaciju u kojoj je on bio ovlašten poduzeti radnju odbijanja tog napada. Stoga ta razlaganja imaju značaj općeg stava suda koji, suprotno žalbenom pobijanju, u konkretnom slučaju, ne može utjecati na pravilnost i potpunost činjeničnih utvrdjenja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na pitanje postojanja krivičnog djela i krivnje optuženika.

I Kž 396/1991-3

Što se tiče pak tvrdnje o postojanju kumulacije posebnog psihičkog stanja kod optuženika, valja upozoriti da su činjenice u vezi s tim takodjer pravilno i potpuno razjašnjene provedenim psihijatrijskim vještačenjem koje je rezultiralo takodjer pravilnim zaključkom prvostepenog suda o bitno smanjenoj uračunljivosti ovoga optuženika.

Slijedom iznijetog, nije dakle osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, a osim toga nije osnovana niti njegova žalba zbog povrede krivičnog zakona na štetu optuženika. Ta bi se povreda prema stajalištu žalitelja, sastojala u nepravilnoj primjeni čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, dok bi prema držanju optuženika valjalo primijeniti odredbu čl. 9. st. 1. istoga zakona. Suprotno tim žalbenim navodima krivični zakon je u cijelosti pravilno primijenjen i ne postoje, kako u žalbi istaknute tako niti bilo koje druge povrede krivičnog zakona na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

U smislu čl. 379. ZKP pobijana prvostepena presuda ispitana je i u odnosu na odluku o kazni, čija pravilnost nije bila predmetom izričita žalbenog pobijanja. Vodeći računa o svim okolnostima koje prvostepeni sud ističe odlučnim za odmjeravanje vrste i visine kazne (str. 8), smatrati je da se kazna zatvora izrečena pobijanom prvostepenom presudom doista ukazuje neophodnom za ostvarenje ciljeva kažnjavanja slijedom čega je i u tom dijelu valjalo odbiti impliciranu optuženikovu žalbu kao neosnovanu.

Slijedom svega što je izloženo odlučeno je na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 3. srpnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v.r.

Drakulić Milena, v.r.