I Kž-111/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 111/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. B. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. studenog 2002. godine, broj K-94/02, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. T. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ i kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ.

Za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ, opt. T. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je prema njemu, temeljem čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda, na način da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Temeljem čl. 63. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora, a za slučaj opoziva uvjetne osude, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. srpnja 2002. godine do 08. studenog 2002. godine.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ, od optuženika je oduzeto ukupno 14,57 grama droge amfetamin, 9 tableta droge MDMA i 1,51 gram opojne droge marihuana.

I Kž 111/03-3

Temeljem čl. 122. st. 1., a u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP-a, optuženik je dužan na račun troškova kaznenog postupka platiti paušalnu svotu u iznosu od 1.500,00 kn, te naknaditi troškove vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, te predložio pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinačiti prvostupanjsku presudu glede odluke o kaznenoj sankciji i optuženiku izreći bezuvjetnu kaznu zatvora.

U odgovoru na žalbu, koju je podnio optuženik putem svog branitelja E. T., odvjetnika iz S., predlaže se odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže uvažiti žalbu državnog odvjetnika, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje, odnosno izreći strožu kaznu, u čemu je na sjednici vijeća ovog suda ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba nije osnovana.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik neovlašteno posjedovao pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, te dao drugome opojnu drogu da je troši, stavljao na raspolaganje prostorije radi trošenja opojne droge i na opisani način omogućio trošenje opojne droge. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

čine zatvoreni krug indicija iz Premda žalitelj tvrdi kako više činjenica i okolnosti

kojih proizlazi kako je droga pronađena kod optuženika bila namijenjena prodaji, sud prvog stupnja je ustvrdio da u konkretnom slučaju istodobno posjedovanje tri vrste droga, i to amfetamina, «ecstazija», te marihuane, ukazuje samo na određeni stil i navike življenja optuženika, pa čak i na određeni socijalni status, ali sve to nije pouzdan dokaz o postojanju te droge radi daljnje prodaje. Na pronađenoj vagi nisu pronađeni tragovi droge, a ona nije niti precizna niti namijenjena vaganju količina ispod jednog grama, pa očito pronađene količine droge nisu bile mjerene ovom vagom. I. J. je obrazložio kako se poslužio nožićem da bi uzeo amfetamin, uslijed čega je ostao trag droge na njemu.

U pravu je sud prvog stupnja kada tvrdi kako ukupna količina od 13,72 grama amfetamina, koja se zatekla kod optuženika i u njegovom stanu, nije takva količina koja bi, sama po sebi, ukazivala na nedvojbeni zaključak o namjeri prodaje te droge.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza

I Kž 111/03-3

svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i pravilni zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na sadržaju izvedenih dokaza. Ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik počinio odnosna kaznena djela, na način kako je to činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude.

Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog odluke o kazni.

Odluka o kaznenopravnoj sankciji mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se pri tome samo da iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreira konkretno ostvareno kazneno djelo, već i da izabere kaznenopravnu sankciju koja će optimalno odgovarati općoj svrsi kaznenopravnih sankcija (čl. 6. KZ).

Uloga suda se ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kaznenopravnih sankcija, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinačnom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o kaznenopravnoj sankciji.

Određujući vrstu i visinu primijenjene kaznenopravne sankcije, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih su kaznena djela počinjena, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelo zaštićenog dobra, okolnosti u kojima su kaznena djela počinjena, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenih djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenih djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju odnosnih kaznenih djela. Pravilno je ocijenjena činjenica da je optuženik otac jednog malodobnog djeteta kao i njegovo iskreno žaljenje zbog učina za koje se smatra krivim (vezano za posjedovanje i uživanje opojne droge) uz čvrsto uvjeravanje da je definitivno raskinuo sa takvim načinom životom. Kao otegotno je ispravno ocijenjena činjenica da je već jednom bio osuđen za istovrsno kazneno djelo.

Sud je jasno, životno i logično obrazložio zašto, u ovom slučaju, na optuženika nije nužno djelovati izricanjem bezuvjetne zatvorske kazne. Obrazloženi su razlozi koji opravdavaju primjenu uvjetne osude na dulji rok kušnje. Prvostupanjski sud je ispravno procijenio da se optuženiku može uspješno uputiti takva vrsta prijekora, kojom se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravnih sankcija, izricanjem kazne i bez njezina izvršenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o kaznenopravnoj sankciji. Ispravno i primijereno su utvrđene pojedinačne kazne zatvora, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Pravilno je primijenjena uvjetna osuda na način da je određeno kako se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije, te pomoći optuženiku shvatiti svu promašenost njegovih dosadašnjih postupaka glede uporabe opojnih droga. Dok ne bude prekasno.

I Kž 111/03-3

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a ispitujući je u skladu s čl. 379. st. 1. i 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom čl. 384. ZKP-a, trebalo presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. lipnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.