I Kž-849/1996-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 849/1996-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja, mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović i Marijana Hranjskog kao članova vijeća te Zlate Lipnjak-Bosanac, tajnika u odjelu, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. R. zbog kaznenog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Požegi od 18. listopada 1996. godine br. K-30/90, u sjednici održanoj 6. svibnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 3. KZ u svezi čl. 29. st. 3. KZ rečenica druga ("Narodne novine", br. 110 od 21. listopada 1997. godine).

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženiku za to kazneno djelo primjenom čl. 57. st. 2. toč. b. KZ izriče kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i na temelju čl. 67. st. 2. KZ primjenjuje uvjetna osuda koja se neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

III. Odbijaju se žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, donijetom u odsutnosti opt. B.R., optuženik je proglašen krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 40. st. 3. KZRH u svezi čl. 7. st. 3. OKZRH rečenica druga, pa mu je za isto, uz primjenu čl. 40. st. 2., 46., 47. i 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja se neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi te je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači u kaznenoj sankciji i optuženik osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se preinači.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

O sjednici vijeća nije obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik B.G., kako je to naknadno zatraženo pismenim podneskom od 14. srpnja 1998. godine, budući da je u vrijeme podnošenja žalbe još uvijek bila na snazi Uredba o primjeni Zakona o kaznenom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/91 i 25/92) a koja je u čl. 20. određivala da se odredbe o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća iz čl. 361. ZKP/93 ne primjenjuju.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da su razlozi o odlučnim činjenicama u presudi nejasni.

Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude potpuno i određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, naveo je jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, tako da je presuda posve razumljiva i u svemu obrazložena sukladno čl. 347. st. 7. ZKP/93.

Druga je stvar, što ti razlozi, prema stanovištu optuženika kao uostalom i državnog odvjetnika, nisu prihvatljivi, a što onda predstavlja osnov pogrešno odnosno, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a ne postupovnu povredu.

Međutim, nisu osnovani ni žalbeni navodi stranaka istaknuti u okviru te žalbene osnove, koji se zapravo, a u žalbi optuženika, svode na tvrdnju isticanu i tijekom prvostupanjskog postupka, da njegovo djelo nije kazneno djelo jer je počinjeno u nužnoj obrani, dok državni odvjetnik i u žalbi inzistira na tvrdnji, da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 40. st. 3. KZRH, bez prekoračenja granica nužne obrane.

Suprotno tako suprotstavljenim tvrdnjama stranaka, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je u obrazloženju presude pregledno izložio, iznoseći za svoja činjenična utvrđenja iscrpne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima, pa nije dovedena u pitanje ni pravna ocjena optuženikova djela.

Sud je naime, na temelju brojnih provedenih dokaza, kao i ocjenom obrane optuženika, neprijeporno utvrdio sve okolnosti vezane uz susret optuženika i oštećenika kritičnog dana, i to kako one koje su se zbile u ugostiteljskoj radnji tako i one, kasnije na ulici, i iz kojih dokaza neprijeporno proizlazi, suprotno žalbi državnog odvjetnika, da je upravo oštećenik bio napadač, da je optuženik imao pravo na obranu, ali da je istu prekoračio i to pod okolnostima navedenim u drugoj rečenici stavka 3. članka 7. OKZRH.

Naime, kada je oštećenik iznenada s leđa napao optuženika, koji je napustio ugostiteljski objekat s namjerom da ode kući jer mu je vlasnik objekta uskratio piće (a ne da se obračuna s oštećenikom), te oborio ga na nogostup s leđa, opkoračio ga i tukao po glavi, onda te radnje oštećenika predstavljaju protupravni napad kojeg je optuženik imao pravo otkloniti i braniti se, što je on i učinio, pa kada je optuženik u jednom trenutku uspio oštećenika zbaciti sa sebe tako da je sada oštećenik bio dolje i optuženik ga opkoračio, treba uzeti, da je napad od strane oštećenika takovom obrambenom radnjom optuženika samo prekinuti a ne da je prestao, jer se moglo očekivati da se on ponovi, pa nije prestalo ni pravo optuženika na obranu. Međutim, kako zakon traži da mjere protiv napada budu u određenom razmjeru sa napadom, odnosno, da postoji određena proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i same obrane, onda je - s obzirom na one brojne ozljede koje je optuženik zadao oštećeniku po glavi i s obzirom na okolnost da je oštećenik bio teško alkoholiziran - svakako uzeti, da je optuženik prekoračio granice nužne obrane i da je on, nalazeći se u

I Kž 849/1996-4

naprijed opisanom superiornom položaju u odnosu na oštećenika i nastavljajući ga u takovom položaju tući po glavi sve dok nije upozoren od strane svjedoka da prestane jer će ga ubiti, poduzeo više i preko onog što je bilo potrebno da otkloni protupravni napad oštećenika, neovisno o tomu što je i optuženik zadobio tešku tjelesnu ozljedu, pa su dakle navedene okolnosti nametale optuženiku obvezu da s većom pažnjom koristi nužnu obranu, u čemu on nije uspio.

Nadalje, sud je utvrdio i iz kojih razloga je optuženik prekoračio granice nužne obrane jer je i sam bio u teško pijanom stanju a uslijed napada oštećenika bijesan i u strahu, što ga je sve dovelo u stanje jake razdraženosti u kojem je onda i ostvario kazneno djelo.

Budući da je sud prvog stupnja svoju pravnu ocjenu o uračunljivosti optuženika utemeljio na rezultatima neuropsihijatrijskog vještačenja obavljenog od strane dr. A.A. i koju ocjenu nije potrebito provjeravati, te da je iz nalaza vještaka medicinske struke dr. I.B. neprijeporno utvrđeno, da je smrt oštećenika nasilna te u uzročnoj svezi s ozljedama glave koje mu je zadao optuženik a zbog kojih je došlo do masivnog krvarenja i u konačnoj fazi do začepljenja dišnih puteva proizlazi, da je činjenično stanje u ovoj kaznenoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno i da je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon, pa žalbe stranaka iz tih žalbenih osnova nisu mogle biti prihvaćene.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti a u smislu čl. 366. st. 1. ZKP/93, ovaj sud je našao da je na kazneno djelo optuženika potrebno primijeniti blaži kazneni zakon i to baš čl. 99. st. 3. KZ koji se primjenjuje od 1. I. 1998. godine budući da je po novom zakonu za počinjeno kazneno djelo propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 40. st. 3. KZRH, za koje je optuženik osuđenik, propisana kazna zatvora od najmanje tri godine.

Sukladno tomu, a jer je optuženikovo djelo sada po zakonu blaže kazneno djelo i uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je optuženik djelo počinio a koje je valjano obrazložio sud prvog stupnja, ovaj sud nije našao potrebitim preocjenjivati navedene okolnosti u pravcu u kojem to zahtijeva državni odvjetnik, pa je optuženiku za počinjeno kazneno djelo uz primjenu odgovarajućih propisa novog kaznenog zakona, također primijenio uvjetnu osudu i izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uz vrijeme provjeravanja od jedne godine, nalazeći da će tako izrećena mjera upozorenja u cijelosti ostvariti svoju zakonsku svrhu.

Slijedom svih izloženih razloga sa žalbama stranaka na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP/97 postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 6. svibnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.