I Kž-279/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I-Kž-279/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u odjelu – višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. C. zbog kaznenog djela iz čl. 35. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 03. travnja 1998. br. K-93/97 u sjednici održanoj 28. kolovoza 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i L.C., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. L.C. zbog kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u kojemu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 06. studenog 1994. do 16. listopada 1995. godine.

Protiv te presude optuženik i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže, da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon razgledanja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske dostavio je pismeni prijedlog, da se prihvati žalba državnog odvjetnika i optuženiku izrekne stroža kazna, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)

Protivno prigovorima u žalbi optuženika da je izreka pobijane presude “toliko manjkava da se uopće ne vidi stvarna dinamika i prava suština događaja”, a da ni u obrazloženju “nema svega onoga što bi doprinosilo boljem razumijevanju presude”, te konačno da nisu navedeni “dovoljni, uvjerljivi i prihvatljivi razlozi”, izreka pobijane presude sadrži sve elemente koje u smislu odredbe čl. 341. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/93 (čl. 354. st. 1., 2. i 3. ZKP/97) mora sadržavati izreka presude u kojoj se optuženika proglašava krivim. Upravo suprotno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, sud je u opisu kaznenog djela u bitnome izložio i oštećenikovo ponašanje, bez pretrpavanja nevažnim detaljima i opisima koji nisu od značenja za utvrđivanje elemenata bića kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, dok je u obrazloženju presude u tom pravcu iznio opširnije razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu nedovoljni, neuvjerljivi i neprihvatljivi, kako smatra žalitelj. To se napose odnosi i na dio obrazloženja prvostupanjske presude u pogledu oblika krivnje optuženika, odnosno njegova umišljaja. Naime, nije sporno da je optuženik djelovao s umišljajem, međutim kako počinitelj ovog kaznenog djela postupa naglo (na mah), spontano, takav umišljaj je uvijek, kao i u ovom slučaju, osebujan, pa ustrajavanje žalitelja na prigovoru da prvostupanjski sud optuženika proglašava krivim za kazneno djelo počinjeno s tzv. eventualnim umišljajem, iako smatra da se to kazneno djelo može počiniti samo s direktnim umišljajem, nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj, pogotovo jer je prvostupanjski sud na stranicama 11 i 12 obrazloženja svoje presude ispravno i na posve razumljiv način objasnio da je postupio u skladu s zabranom “reformatio in pecius” u smislu čl. 382. st. 4. ZKP/93.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U odnosu na činjenično stanje žalitelj ističe da je pogrešno utvrđeno da optuženik nije postupao u nužnoj obrani ili barem u prekoračenju nužne obrane, a kako je utvrđeno da je bez svoje krivnje bio doveden u jaku razdraženost napadom oštećenika, žalitelj smatra da je optuženika trebalo osloboditi optužbe ili barem osloboditi od kazne primjenom čl. 7. st. 2. OKZRH.

U prilog ovakvog viđenja stvari u žalbi optuženika se posebno ističe da je sud bio obavezan ocijeniti pravu narav i ulogu oštećenika koji je kao “hladnokrvni, planirani, ciljani i uporni ubojica – napadač, u kuću optuženika došao s jedinom namjerom da optuženika ubije”. S tim u svezi se u žalbi optuženika izražava uvjerenje da nije isključeno da se radi o plaćenom ubojici koji se ne rukovodi raspoloženjima i strastima, već materijalnim interesom i hladnim razumom. Uz tvrdnju da optuženik nije znao ni mogao znati je li onesposobio oštećenika za daljnji napad, u žalbi se posebno osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik trebao znati da je oštećenik razoružan nakon što je ostao bez bajuneta, jer je prema mišljenju žalitelja oštećenik mogao imati i kakvo drugo oružje. U skladu s takvim viđenjem

stvari izvodi se zaključak da se optuženik “nalazio u stanju nužne obrane od permanentnog napada oštećenika, dijelom makar i putativnog.”

Izloženi žalbeni navodi predstavljaju, u osnovi, ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostupanjski sud temeljito ispitao i analizirao, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima, te s pravom zaključio da je optuženik lišio života oštećenika na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost napadom oštećenika, međutim da pri tome optuženik nije postupao u nužnoj obrani ili njezinu prekoračenju, niti je imao opravdanog razloga vjerovati da oštećenikov napad još traje ili neposredno predstoji nakon što je optuženik bajunetom oduzetim od oštećenika ovome zadao više teških i po život opasnih tjelesnih ozljeda, odnosno da je imao pogrešnu predstavu o činjeničnoj situaciji u vrijeme počinjenja djela, tj. da je postupao u tzv. putativnoj nužnoj obrani.

Ovakvu ocjenu optuženikove obrane prvostupanjski sud s pravom je utemeljio na neprijepornim činjenicama koje se tiču radnje izvršenja i posljedica počinjenog kaznenog djela, stanju jake razdraženosti optuženika izazvanom napadom oštećenika, te napose na nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, prema kome je oštećenik zadobio tri rezne rane lica, osam ubodnih rana prednje strane grudnog koša i tri ubodne rane leđa, od kojih ona neposredno ispod vrata, koja ozljeđuje vršak pluća, prolazi kroz osrčje i ozljeđuje donji režanj desnog pluća, kao i ona koja ozljeđuje lijevi režanj jetre, predstavljaju teške i po život opasne ozljede, dok ubodna rana koja ozljeđuje osrčje i prolazi kroz lijevu klijetku srca, probija zadnji zid osrčja i završava na središnjem dijelu lijevog pluća, također kao teška i po život opasna ozljeda, nije spojiva sa životom i predstavlja neposredni uzrok smrti.

Uz ovakvo stanje stvari i činjenicu da je optuženik sve navedene ozljede oštećeniku zadao nakon što je od oštećenika oduzeo bajunet i što je oštećenikov napad prestao, optuženik se ne može uspješno pozivati na nužnu obranu ili njezino prekoračenje, odnosno na stvarnu zabludu zbog tzv. putativne nužne obrane, napose ako se ima u vidu zdravstveno stanje oštećenika koji je zadobio više teških i po život opasnih ozljeda, pa kao takav očigledno nije više predstavaljao realnu opasnost za optuženika.

Usvajajući, prema tome, kao logične i pravilne razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se neosnovanom, dok se u pogledu navodno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi optuženika ništa određeno ni ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

Povreda kaznenog zakona, uvodno istaknuta u žalbi optuženika, nije pobliže označena niti se vidi u kojem pitanju žalitelj nalazi da je povrijeđen kazneni zakon, već iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj tu osnovu pobijanja prvostupanjske presude dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Kako je, međutim, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjena kao neosnovana, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj Vrhovni sud nije našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, žalba optuženika i u tom dijelu također je neosnovana.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, prema kojima je optuženiku trebalo izreči strožu kaznu, s obzirom na težinu inkriminiranog djela i okolnosti pod kojima je počinjeno, kao i navodima u žalbi optuženika, koji smatra da ga je trebalo osloboditi optužbe ili barem od kazne primjenom čl. 7. st. 3. OKZRH, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku za počinjeno kazneno djelo.

Naime, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, iako u visini donje granice kazne propisane zakonom za kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, nije preblaga kaznena sankcija, kako smatra državni odvjetnik, ako se ima u vidu stupanj kaznene odgovornosti optuženika i okolnosti uz koje je počinjeno kazneno djelo, kojem je neposredno prethodio vrlo žestoki napad oštećenika u kojem je optuženik i sam zadobio tešku i po život opasnu ozljedu. Ove okolnosti, uz činjenicu ranije neosuđivanosti optuženika, opravdavaju izricanje kazne zatvora u visini zakonskog minimuma kazne propisane za to kazneno djelo. Međutim, ne može se u tom dijelu prihvatiti ni žalba optuženika, ako se ima u vidu jačina ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra i s tim u svezi težina nastalih štetnih posljedica uzrokovanih počinjenjem tog kaznenog djela. Stoga se žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni ukazuju kao neosnovane.

Kako dakle, ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2001.

Predsjednik vijeća:

Ante Potrebica, v. r.