Croatian Supreme Court dismisses appeal on drug trafficking conviction, upholding first-instance verdict and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal and rejected the prosecutor's complaint, confirming the first-instance conviction for drug trafficking. The defendant argued that the court failed to adequately explain its findings regarding the nature of the drugs and the application of the law, while the prosecutor withdrew their appeal regarding the sentencing decision. The court ruled that the first-instance judgment was based on clearly established facts and correctly applied the Criminal Procedure Act and Criminal Law, finding no grounds for reversal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 374. st. 2. ZKP; čl. 382. ZKP; čl. 386. i čl. 387. ZKP; čl. 50. KZ; čl. 173. st. 2. KZ; Odbacuje se žalba optuženika i žalba državnog odvjetnika ako je prva instanca pravilno utvrdila činjenično stanje i primijenila zakon; Potvrđuje se presuda prvostupanjskog suda u kaznenom postupku protiv zlouporabe droge.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-263/1999-8
U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE
PRESUDA I RJEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Neve Šibl, Ane Garačić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u vijeću Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 1999. godine broj K-82/98, u sjednici održanoj dana 10. veljače 2000. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
presudio i riješio je:
I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba državnog odvjetnika.
II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu oglašen je krivim opt. Z.M. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme lišenja slobode od 17. ožujka 1998. godine, pa nadalje.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po svojoj braniteljici J.N., odvjetnici iz Z., koja je prema obavijesti Županijskog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2000. godine, otkazala punomoć optuženiku, time da mu je, u međuvremenu, postavljen branitelj po službenoj dužnosti odvjetnik Z.V. koji je bio i nazočan sjednici vijeća drugostupanjskog suda uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, dok nazočnost optuženika nije osigurana iz razloga što, sukladno čl. 374. st. 2. ZKP, vijeće drugostupanjskog suda to nije našlo svrhovitim.
Optuženik se žali zbog dvije žalbene osnove, bitne povrede odredaba ZKP, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i spis vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Prema obavijesti državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 8. veljače 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo je od svoje žalbe u navedenom kaznenom predmetu iz žalbene osnove odluke o kazni, zbog čega je i državno odvjetništvo Republike Hrvatske također izjavilo da odustaje od žalbe Županijskog državnog odvjetnišva u Zagrebu.
Branitelj optuženika podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, koji je bespredmetan
s obzirom na izjavu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu o odustajanju od žalbe.
Žalba optuženika nije osnovana.
Optuženik u svojoj žalbi naglašava žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, i smatra da sud prvog stupnja nije dao, odnosno, nije dao dovoljne razloge o odlučnim činjenicama, da li je droga nađena kod optuženika, bila doista droga kokain. Isto tako, prvostupanjski sud je, po stajalištu žalitelja, propustio sukladno čl. 359. st. 7. ZKP, određeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, time da je istovremeno potpuno zaboravio obrazložiti iskaz svjedoka I.R., vlasnika garaže, te s tim u svezi dati i ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza u odnosu na taj iskaz, obranu optuženika, kao i ostale provedene dokaze.
Po stajalištu žalitelja prvostupanjski sud nije na jasan i nedvojben način izložio kojim se to razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, prije svega u svezi postojanja kaznenog djela, krivnje optuženika, kao i primjeni odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.
Uz navedeno, žalba smatra da se prvostupanjski sud propustio odrediti prema nezakonitom postupanju policije tijekom pretrage garaže, pa smatra da je taj dokaz nezakonit dokaz u smislu čl. 9. Zakona o kaznenom postupku.
Istovremeno žalitelj ističe da je sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje zbog čega vrijeme lišavanja slobode uračunava u vrijeme trajanja pritvora 17. ožujka 1998. godine, odnosno traži da se izdržana prekrašajna kazna zbog posjedovanja droge, uračuna u izrečenu kaznu zatvora po prvostupanjskom sudu.
U svezi s izloženom bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, treba reći, da su opisane žalbene tvrdnje neosnovane, kada je prvostupanjski sud u formalnom smislu, sukladno čl. 359. ZKP, potpuno i određeno izložio na temelju kojih činjenica uzima da je droga koja je osobnom pretragom pronađena kod optuženika droga kokain, a ne anfetamin, kako to sugerira žalba.
Naime, za pojašnjenje različito navedenih razloga u obrazloženju sudbenog naloga istražnog suca kojim je dozvoljena pretraga garaže, kao i pretraga stana, odnosno osobnog automobila optuženika, treba reći, da je istražni sudac u trenutku donošenja naloga za pretragu stana i osobnog automobila imao samo izvješće VII. Policijske postaje Policijske uprave zagrebačke, uz potvrdu o privremeno oduzetim predmetima, u kojima je doista stajalo da se radi o drogi anfetamin ali je u trenutku izdavanja drugog sudbenog naloga za pretragu garaže, istog dana kada je optuženik uhićen (17. ožujka 1998.g.), a na temelju provedenog preliminarnog vještačenja po Odjelu za droge, utvrđeno da se radilo o drogi kokain, zbog čega i u obrazloženju drugog sudbenog naloga za pretragu garaže više istražni sudac ne spominje drogu anfetamin.
Kako prema podacima u spisu, VII. Policijska postaja nije vršila preliminarno vještačenje droge, već je na temelju izgleda droge zaključila da se radi o bijeloj praškastoj materiji "izgledom" na drogu anfetamin, tu je nedoumicu otklonio stalni sudski vještak iz tima toksikoloških vještaka koji su vještačili svu pronađenu drogu kod optuženika (kako onu osobnom pretragom, tako i onu pretragom garažnog prostora), te ocijenio ono bitno da VII. Policijska postaja, bez provođenja preliminarnog vještačenja nije mogla pregledom saznati o kojoj vrsti droge se radi, posebice zbog činjenice da se droga kokain i droga anfetamin bitno ne razlikuju po izgledu jer jedna i druga su bijele praškaste materije koje u zavisnosti s punilima mogu dobiti i druge boje, kako to proizlazi iz mišljenja toksikološkog vještaka.
Konačnu potvrdu ovakvog nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka dalo je i komparativno vještačenje droge pronađene osobnom pretragom kod optuženika kao i pretragom garaže, iz koje nedvojbeno proizlazi da se radi o istoj drogi ne samo po udjelu kokaina, već i po vrsti, te količini punila, dakle, o drogi kokain.
Iz izloženog dakle proizlazi da je odlučna činjenica o pronađenoj drogi kokain osobnom pretragom i pretragom garaže na svemu potpun i pravilan način utvrđena zbog čega prvostupanjski sud s pravom otklanja obranu optuženika i ne vjeruje takvoj njegovoj obrani da se radi o drogi anfetamin.
Neosnovano, nadalje, žalitelj ističe da je pretraga iznajmljene garaže nezakoniti dokaz na kojem se ne može utemeljiti prvostupanjska presuda iz razloga, smatra žalitelj, što su redarstvene vlasti obavile pretragu u vrijeme kad se žalitelj nalazio već na izdržavanju prekršajne kazne, čime su po stajalištu žaitelja izigrani propisi ZKP, a osim toga ključevi od garažnog prostora također su bili oduzeti od policije, koja je propustila zapečatit garažu, te en pas tragač, zbog čega žalba insinuira da je policija i isto tako u pretragu garaže nije vođ
prije službeno obavljene radnje pretrage garaže bila u tom prostoru i znala što se tamo nalazi.
Suprotno tim tvrdnjama žalitelja, u formalno-pravnom smislu radnja pretrage garaže obavljena na temelju sudbenog naloga u nazočnosti dvoje svjedoka, uz pristutnost branitelja optuženika, kao i samog optuženika.
Sudbeni nalog izdan je 17. ožujka 1998. godine, dakle, onog dana kada je optuženik uhićen, a pri izdavanju naloga istražni sudac imao je rezultate preliminarnog vještačenja po Odjelu za droge, zbog čega, niti okolnost da je pretraga izvršena dan kasnije, tj. 18. ožujka ne utječe na zakonitost te radnje niti se taj podatak može dovesti u neku svezu sa procesno- pravnim položajem optuženika u vrijeme obavljanja te radnje.
Naime, optuženik je uhićen 17.3.1998. godine u 01,00 sati u trenutku kada je pokušao prosuti opojnu drogu koja se nalazila kod njega.
Upravo zbog toga što je on zatečen u posjedovanju droge priveden je prekršajnom sucu i izrečena mu je prekršajna kazna u trajanju od četiri dana koji izdržao do petka 20. ožujka 1998. godine u 13,00 sati (kako to proizlazi iz podataka na listu br. 67 spisa), kada je po Odjelu organiziranog kriminaliteta priveden istražnom sucu, zbog čega nema nikakove nezakonitosti u postupanju redarstvenih vlasti prema optuženiku.
S tim u svezi je i žalbeni prigovor da u izrečenu kaznu zatvora po prvostupanjskom sudu nije uračunata i izrečena prekršajna kazna u vremenu od 4 dana, pri čemu treba reći da to može učiniti posebnim rješenjem i predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, na temelju čl. 158. st. 2. ZKP, pa u tom pravcu nije potrebna intervencija ovog drugostupanjskog suda.
Iz ostalih žalbenih navoda, treba reći, da je prvostupanjski sud propustio uopće ocijeniti iskaz svjedoka I.R., iz čega bi proizlazilo da je prvostupanjski sud doista propustio određeno i potpuno izložiti sve one činjenice koje je taj svjedok naznačio u svezi najma garažnog prostora.
Međutim, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je u trenutku iznajmljivanja garaže optuženik na ulazna vrata tog prostora postavio svoj lokot tako da se svjedok više nije mogao služiti tim prostorom.
Kada je krajem 1997. godine trebao iz garaže izvaditi svoje stvari, morao je potražiti optuženika, i u njegovoj nazočnosti uzeo je tražene stvari. Tom prilikom nešto posebno u garažnom prostoru nije vidio, već je njegovu pažnju zaokupio jedino motor kotač. Prema tome, iako žalba sugerira da je ovaj svjedok mogao i češće zalaziti u garažni prostor, nedvojbeno je utvrđeno da je on samo jednom bio tamo i to u nazočnosti optuženika i ništa od stvari nije pregledavao, već je samo zamijetio nazočnost one stvari o kojoj se izjasnio, iz čega nastavno proizlazi da on očito nije želio poseban pristup u taj garažni prostor tim više što mu je optuženik uredno plaćao za svih sedam mjeseci iznajmljenog prostora 250 no.
DEM mjeseč
Stoga, prema stanju u spisu iako je prvostupanjski sud propustio uopće cijeniti taj iskaz, kao i dati ocjenu vjerodostojnosti tog iskaza u sklopu s ostalim provedenim dokazima posebice obranom optuženika, učinjena je povreda odredaba ZKP iz čl. 359. st. 7. ZKP ali ona ima relativni značaj, jer nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u pogledu osnovnih pitanja, optuženikove krivnje, pa se dakle radi o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, kada bi i bez tog dokaza bila donijeta osuđujuća presuda.
Kod takove ocjene dokaza, i u tom sklopu ovaj drugostupanjski sud cijenio je i onaj dio obrane optuženika iz koje proizlazi da je on garažni prostor dao u podnajam.
Naime, okolnost da svjedok N.R. nikada nije saslušan, jer nije bio dostupan sudu a svjedok I.R. nema saznanja o davanju u podnajam njegove garaže, kao i svjedok I.B., dok je svjedok H.G. potpuno neodređen o kojem se to garažnom prostoru radi već jedino zna da je optuženiku u to vrijeme trebalo novaca, zbog čega s pravom sud prvog stupnja ne vjeruje toj obrani optuženika, te uzima da je optuženik sve do 17. ožujka 1998. godine posjedovao garažni prostor u ulici F.B. br...
Stoga je ocjenom svih naprijed izloženih dokaza prvostupanjski sud na nedvojbeni način potpuno i pravilno utvrdio da je optuženik neovlašteno radi prodaje držao opojnu drogu heroin u količini od 985,74 g, te opojnu drogu kokain u količini od 623,48 g, u kojem su sklopu pravilno ocijenjene i okolnosti da su u garažnom prostoru pronađene i dvije digitalne vage za precizno mjerenje, s tragovima heroina, kao i žlice također s tragovima heroina, a sva droga bila je prepakirana u manje paketiće kako to proizlazi iz priložene foto-dokumentacije.
Istovremeno je utvrđeno da optuženik nije bio ovisnik, ni uživatelj opojne droge, već je prema vlastitom priznanju samo povremeno u vremenskom intervalu od kojih dva i pol mjeseca znao uzimati anfetamin, zbog čega su sve činjenice, a posebno svijesti i volje optuženika da drogu u tako velikoj količini drži radi prodaje, na potpun i pravilan način utvrđene.
U istom sklopu pravilno su cijenjeni i rezultati kvantitativnog, kvalitativnog i komparativnog vještačenja droge heroina i kokaina pronađne na temelju dvaju pretraga (osobne i pretrega garažnog prostora).
U naprijed izloženom smislu istovremeno je odgovoreno u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kada sud prvog stupnja svoju odluku temelji na određeno i potpuno izloženim činjenicama, navođenjem iz kojih je razloga uzeo da je kazneno djelo zlouporabe droge s opisanom radnjom i počinjeno, te utvrdio kaznenu odgovornost optuženika.
Iz izloženih razloga nije dakle osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja na utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio kazneni zakon našavši da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ.
Pritom još treba reći da neosnovano žalitelj smatra da se u odnosu na njega treba primijeniti blaži zakon, i to odredbu čl. 196. st. 1. OKZRH, kada je kaznena djelatnost optuženika skoro šest mjeseci trajala u 1997. godini.
Suprotno tim tvrdnjama žalitelja po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, treba reći, da je predmet procesuiran 20. ožujka 1998. godine, osim toga, posljednja kaznena djelatnost optuženika počinjena je i tijekom 1998. godine kada je već bio na snazi novi Kazneni zakon, pa ni u tom pravcu nije osnovana žalba optuženika.
Ocijenjujući pravilnost odluke suda o kazni, na temelju čl. 382. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nalazi se uvažavanjem svih konkretno utvrđenih okolnosti relevantnih za odmjeru kazne, upravo izrečena kazna u vremenskom trajanju od četiri godine potrebna da se ostvare svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ.
Slijedom svega izloženog trebalo je odbiti žalbu optuženika, a žalbu državnog odvjetnika odbaciti, te presuditi i riješiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, na temelju čl. 386. i čl. 387. ZKP.
U Zagrebu, 10. veljače 2000. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.