I Kž-85/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-85/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Erike Kocijančić, Ante Potrebice i Ane Garačić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 8. u svezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 05. studenog 1999. br. K-167/99, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2002. godine, u nazočnosti braniteljice optuženika, S. G. odvjetnice iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I.K. proglašen je krivim, da je na način i po okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 8. u svezi čl. 33. KZ pa je za isto, na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. ožujka 1999. do 29. ožujka 1999. godine.

Protiv te presude žalbu je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnio optuženik po braniteljici S.G., odvjetnici iz Z., s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa u smislu čl. 373. st. 1. ZKP je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi, a kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Sjednici vijeća bila je nazočna braniteljica optuženika, S.G., odvjetnica iz Z., dok optuženik o sjednici nije uredno izvješten jer o promjeni boravišta nije izvijestio sud pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (čl. 374. st. 4. ZKP).

Žalba optuženika nije osnovana.

Iz kruga bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje sadrži odredba čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik ističe da je izreka presude proturječna sama sebi i "da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni sa činjenicama utvrđenim tijekom postupka".

Suprotno stajalištu žalitelja, izreka presude ni u čemu nije proturječna, a razlozi presude o odlučnim činjenicama potpuno su jasni. Nema ni znatne proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu danom u postupku (vještaka) i samog zapisnika, budući da i vještak i sud govore o mogućnosti povrjeđivanja odnosno usmrćenja oštećenika, a ne o sigurnom nastupanju te najteže posljedice.

Stoga nije ostvaren označeni vid postupovne povrede a niti je ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP našao, da bi u istoj bile ostvarene neke druge povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojom se dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja i koje se u žalbi ne prihvaća.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje i za to je u obrazloženju svoje presude iznio nadasve jasne, argumentirane i nedvosmislene razloge.

Optuženik je dobro znao da je oštećenik policajac, jer da nije tako, ne bi imao nikakovog razloga da bježi pred nepoznatom, tobože civilnom osobom, s obzirom da ga ta osoba – prema vlastitoj obrani – ničim nije ugrožavala a, nije ni znala za namjere optuženika budući da je on samo mirno prolazio pokraj parkiranih vozila a s druge strane, optuženik nije znao da je ta osoba naoružana iako je on sam bio naoružan a k tomu još i vojni policajac. Osobito nije imao razloga da u bijegu odbacuje karnister i gumeno crijevo.

Stoga, upravo opisano postupanje optuženika, a ne samo iskaz oštećenika, bez dvojbe ukazuje da je optuženik dobro znao i vidio da je oštećenik policajac i da za to pred njim i bježi i u njegovom pravcu ispaljuje hitac, kako bi osujetio svoje uhićenje i identifikaciju s obzirom da je zatečen u pokušaju krađe benzina iz parkiranog vozila, a ne u mirnom prolaženju pokraj parkiranih vozila kao što se to on branio tijekom prvostupanjskog postupka i kao što je to sve već pravilno zaključio i obrazložio sud prvog stupnja.

Nadalje, sud prvog stupnja je valjano utvrdio i obrazložio da je optuženik bio svjestan da ispaljeni hitac u pravcu oštećenog policajca istog može pogoditi i usmrtiti i da je na nastupanje bilo koje, pa i te posljedice pristao, s obzirom na njihovu međusobnu udaljenost u trenutku ispaljenog spornog hica (oko 18 m) te činjenicu, da se oštećenik u tom trenutku nalazio u blizini zadnjeg kraja automobila "Jugo" odnosno, oko 5 m dalje od vozila "Ford Escord" koje se nalazilo ispred automobila "Jugo" i u čija se prednja desna vrata zrno udarom zaustavilo, time, da je prema nalazu vještaka balističara oštećenik eventualno mogao biti pogođen da su usta cijevi pištolja iz kojeg je optuženik pucao bila pomaknuta za oko 10 cm udesno u odnosu na pravac stvarnog ispaljenja hica.

Prema tomu, za oštećenika je postojala opasnost da bude pogođen, da je optuženik kojim slučajem bio spretniji, pa je ostvarenje namjeravanog kaznenog djela bilo moguće, a ne objektivno nemoguće. To znači, da se okolnost što oštećenik nije pogođen, može pripisati samo nepreciznosti ili nespretnosti optuženika a ne nepodobnosti objekta njegove radnje odnosno objekta napada (oštećenika) zato što se on nije nalazio na mjestu napada tako da bi izvršenje kaznenog djela od bilo koga u danim uvjetima bilo objektivno nemoguće.

Naprotiv, prema naprijed iznijetim i utvrđenim činjenicama, ono je bilo moguće, pa se ne može govoriti o situaciji nepodobnog pokušaja, na koji se očito u žalbi pledira kada se tvrdi, da sud nije utvrdio "stvarnu mogućnost povrjeđivanja oštećenika koji je bio zaklonjen parkiranim automobilima i iza istih je čučao". Ovo osobito, kada gotovo horizontalno oštećenje na desnim vratima automobila u blizini kojeg se nalazio oštećenik pokazuje, da je optuženik pucao držeći pištolj u nižoj poziciji, u visini boka, pa je oštećenik moga biti pogođen i u tom čučećem položaju.

Uostalom, da je optuženik, kao odličan strijelac tako precizno, što znači ciljano postupao, da je ostvarenje kaznenog djela htio, kao što se to u žalbi navodi, onda bi on odgovarao da je kazneno djelo počinjeno s izravnom a ne neizravnom namjerom, kao što je ovdje terećen i proglašen krivim.

Konačno, a jer nije sporno, da je i oštećenik pucao i da je iz službenog pištolja ispalio dva hica, a sud je utvrdio kako su, kada i iz kojeg razloga ispaljeni, to okolnosti što taj pištolj nije dostavljen na vještačenje i što nisu izuzete silikonske rukavice od oštećenika kako bi se utvrdilo postojanje barutnih čestica, nisu od relevantnog značaja slijedom čega proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na isto pravilno primijenio kazneni zakon, pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, pravilno ih je ocijenio i opširno obrazložio tako da preocjena navedenih okolnosti, za koju se u žalbi zalaže optuženik, ne bi bila opravdana. Naime, kazna zatvora u trajanju od tri godine koju je sud prvog stupnja, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrekao optuženiku za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora najmanje osam godina ili kazna dugotrajnog zatvora, ne predstavlja prestrogu kaznu, već naprotiv, u svemu primjerenu da bi se istom ostvarile sve zakonske svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 12. prosinca 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Josip Budinski, v. r.