P-5447/2023-23 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5447/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb kojeg zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave 5. lipnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 10. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju CR iznos od 1.832,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 1,30 EUR od 15.6.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,50 EUR od 16.7.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,24 EUR od 31.8.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,70 EUR od 2.9.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,87 EUR od 15.10.2006. godine do isplate,

na iznos od 1,27 EUR od 20.3.2008. godine do isplate,

na iznos od 1,29 EUR od 20.3.2008. godine do isplate,

na iznos od 4,21 EUR od 11.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 8,38 EUR od 10.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,77 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,77 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,68 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,68 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,62 EUR od 10.4.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,65 EUR od 12.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,65 EUR od 12.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,01 EUR od 9.6.2009. godine do isplate,

na iznos od 5,91 EUR od 8.7.2009. godine do isplate,

na iznos od 4,86 EUR od 12.8.2009. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 11,46 EUR od 20.2.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 24,53 EUR od 8.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 23,74 EUR od 16.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 29,29 EUR od 23.8.2010. godine do isplate,

na iznos od 32,68 EUR od 2.9.2010. godine do isplate,

na iznos od 28,00 EUR od 2.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 26,80 EUR od 24.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 37,01 EUR od 18.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 35,13 EUR od 19.2.2011. godine do isplate,

na iznos od 35,18 EUR od 10.3.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 49,42 EUR od 9.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 49,42 EUR od 9.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 46,67 EUR od 12.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 46,67 EUR od 12.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 47,62 EUR od 12.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 51,16 EUR od 11.1.2012. godine do isplate,

na iznos od 51,90 EUR od 12.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 52,48 EUR od 21.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,73 EUR od 29.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,49 EUR od 4.7.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 50,59 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 50,59 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,03 EUR od 13.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,03 EUR od 13.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,87 EUR od 9.3.2013. godine do isplate,

na iznos od 51,91 EUR od 23.3.2013. godine do isplate,

na iznos od 52,70 EUR od 11.4.2013. godine do isplate,

na iznos od 50,07 EUR od 11.5.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,22 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,22 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,09 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.862,50 eur s zateznim kamatama od 10. srpnja 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Zagrebačke banke d.d. od 76,09 EUR, s zateznim kamatama na:

- 1,77 EUR od 02.11.2006

- 1,77 EUR od 02.12.2006.

- 2,97 EUR od 02.01.2007.

- 2,97 EUR od 02.02.2007.

- 2,38 EUR od 02.03.2007.

- 3,33 EUR od 02.04.2007.

- 4,56 EUR od 02.05.2007.

- 6,90 EUR od 02.06.2007.

- 6,90 EUR od 02.07.2007.

- 7,47 EUR od 02.08.2007.

- 7,73 EUR od 02.09.2007.

- 2,35 EUR od 02.10.2007.

- 2,38 EUR od 02.11.2007.

- 2,38 EUR od 02.12.2007.

- 2,38 EUR od 02.01.2008.

- 4,20 EUR od 02.02.2008.

- 6,52 EUR od 02.03.2008.

- 5,67 EUR od 02.04.2008.

- 0,73 EUR od 02.05.2008.

- 0,73 EUR od 02.06.2008.

- 1,77 EUR od 02.07.2008.

- 1,77 EUR od 02.08.2008.

- 2,97 EUR od 02.09.2008.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od tvrdi da je 2. svibnja 2006. godine sklopio s tuženikom ugovor o kreditu na 16.378,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita uz obvezu povrata s valutnom klauzulom u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti uz promjenjivu kamatu koja je početna bila 5,65% pa tu valutnu klauzulu iz čl.1,2. i 6. . ugovora smatra ništetnom pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev.2221/18 i zahtijeva povrat stečenog bez osnove kao u podnesku od 24. rujna 2024. godine tj:

"I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju KAROLINE POROBIĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.832,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 1,30 EUR od 15.6.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,50 EUR od 16.7.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,24 EUR od 31.8.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,70 EUR od 2.9.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,87 EUR od 15.10.2006. godine do isplate,

na iznos od 1,27 EUR od 20.3.2008. godine do isplate,

na iznos od 1,29 EUR od 20.3.2008. godine do isplate,

na iznos od 4,21 EUR od 11.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 8,38 EUR od 10.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,77 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,77 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,68 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,68 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

na iznos od 8,62 EUR od 10.4.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,65 EUR od 12.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,65 EUR od 12.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 7,01 EUR od 9.6.2009. godine do isplate,

na iznos od 5,91 EUR od 8.7.2009. godine do isplate,

na iznos od 4,86 EUR od 12.8.2009. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 9,75 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 11,46 EUR od 20.2.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 15,81 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 24,53 EUR od 8.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 23,74 EUR od 16.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 29,29 EUR od 23.8.2010. godine do isplate,

na iznos od 32,68 EUR od 2.9.2010. godine do isplate,

na iznos od 28,00 EUR od 2.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 26,80 EUR od 24.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 37,01 EUR od 18.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 35,13 EUR od 19.2.2011. godine do isplate,

na iznos od 35,18 EUR od 10.3.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 48,71 EUR od 2.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 49,42 EUR od 9.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 49,42 EUR od 9.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 46,67 EUR od 12.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 46,67 EUR od 12.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 47,62 EUR od 12.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 51,16 EUR od 11.1.2012. godine do isplate,

na iznos od 51,90 EUR od 12.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 52,48 EUR od 21.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,73 EUR od 29.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,49 EUR od 4.7.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,44 EUR od 12.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 50,59 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 50,59 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,03 EUR od 13.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 53,03 EUR od 13.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 49,87 EUR od 9.3.2013. godine do isplate,

na iznos od 51,91 EUR od 23.3.2013. godine do isplate,

na iznos od 52,70 EUR od 11.4.2013. godine do isplate,

na iznos od 50,07 EUR od 11.5.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,22 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,22 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

na iznos od 46,09 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju KAROLINE POROBIĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže ga odbiti uz naknadu troška parničnog postupka, prigovara nedostatku aktivne legitimacije, tužiteljevom statusu kao potrošača, navodeći da se predmetna presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne primjenjuje u ovom postupku, valutna klauzula je jasna, uočljiva i razumljiva te zakonita i o njoj se pojedinačno pregovaralo, zbog čega nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prigovara zastari, tijeku zateznih kamata prigovara radi prebijanja kao u podnesku od 26. rujna 2024. godine tj.:

76,09 EUR, s zateznim kamatama na:

- 1,77 EUR od 02.11.2006

- 1,77 EUR od 02.12.2006.

- 2,97 EUR od 02.01.2007.

- 2,97 EUR od 02.02.2007.

- 2,38 EUR od 02.03.2007.

- 3,33 EUR od 02.04.2007.

- 4,56 EUR od 02.05.2007.

- 6,90 EUR od 02.06.2007.

- 6,90 EUR od 02.07.2007.

- 7,47 EUR od 02.08.2007.

- 7,73 EUR od 02.09.2007.

- 2,35 EUR od 02.10.2007.

- 2,38 EUR od 02.11.2007.

- 2,38 EUR od 02.12.2007.

- 2,38 EUR od 02.01.2008.

- 4,20 EUR od 02.02.2008.

- 6,52 EUR od 02.03.2008.

- 5,67 EUR od 02.04.2008.

- 0,73 EUR od 02.05.2008.

- 0,73 EUR od 02.06.2008.

- 1,77 EUR od 02.07.2008.

- 1,77 EUR od 02.08.2008.

- 2,97 EUR od 02.09.2008.

3. Točno je da je tuženik očitom pogrješkom u pisanju naveo svotu od 76,3009 eur, no isto tako je očito a je prigovor postavljen po nalazu i mišljenju računovodstvenog vještaka koja tzv. negativna razlika iznosi 76,09 eru te je među strankama neprijeporna i ta visina, s obzirom da nisu prigovarali matematičkom izračunu.

4. Tužitelj na ročištu 5. srpnja 2024. prigovara zastari i osnovanosti prigovara radi prebijanja.

5. Sud je proveo dokaz uvidom u elektronički zapis iz matice vjenčanih, ugovor o kreditu od 11. travnja 2006. godine, pregled promjena kamatnih stopa, kao i efektivnih kamatnih stopa, promet po kreditu, tužiteljev izračun tečajne razlike nije posebice ocjenjivan, jer sud određuje vještačenja, a tuženik se nije suglasio da bude ocijenjen kao dokaz u postupku, tuženikov promidžbeni letak, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan, prigovor radi prebijanja nije.

7. Nije prijeporno da su parnične stranke 11. travnja 2006. godine sklopile ugovor o kreditu na 16.378,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje osobnog vozila isplataom na račun prodavatelja vozila Auto-Krešo te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 235,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospjelosti što je sve utvrđeno uvidom u čl.1,2, 3, 4. i 6. tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.

8. Prijeporni su ništetnost valutne klauzule u CHF- u , osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija te zastara.

9. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

10. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način.

Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive.

Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula izi čl.1, 2. i 6.. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.87.st.1.

Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti.

Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st.

2. Zakona o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

12. Sada je prijeporno pitanje zastare.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor otplaćen 31. svibnja 2013. godine, sukladno nalazu i mišljenju računovodstvenog vještaka, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 7. lipnja 2023. . godine.

14. Primjenom odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ovog ugovora, prihvaćajući njegov iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv, jer je po zvanju završio opću gimnaziju i po zanimanju je bio referent u Allianz Hrvatskoj d.d. te mu je vozilo trebalo za osobne potrebe, a i namjena kredita je bila kupnja vozila, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.

15. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja.

16.Računovodstvenim vještačenje od 16. rujna 2024. godine je utvrđeno da je ta rzalika1.832,69 eur, kao u tablici 1, mišljenja, a negativna razlika je 76,09 eur, kao u tablici 2, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na bitnim ispravama u spisu, ni tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, a njegovi navodi iz podneska od26. rujna 2024. godine su pravne naravi i po ocjeni ovog suda neosnovani upravo zbog načina na koji je određeno vještačenje, zbog čega vještak nije ni pozivan usmeno obrazložiti mišljenje, a niti je to tuženik predložio.

17. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. mišljenja.

18. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

19. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti. , sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine. Isto tako je osnovan prigovor zastare, jer tuženik nije potrošač te se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Kako je zadnja takva razlika nastala 9. prosinca 2008. godine po mišljenju računovodstvenog vještaka, a prigovor radi prebijanja je podnesen u podnesku od 27. lipnja 2024. godine, to je očito učinjeno izvan ovoga roka.

20.Prigovor nedostatak aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, uvidom u promet po kreditu je utvrđeno da je kredit isplaćen prodavatelju vozila, kako je i ugovoreno, a kao uplatitelj obroka od rujna 2011. godine je navedena TR i za ožujak 2013. godine VR, a sve ostalo je platila tužiteljica, koja je u međuvremenu promijenila prezime, što je utvrđeno pak u uvidom u elektronički zapis iz matice vjenčanih. No, kako je tuženik primio sve uplate u tužiteljevo ime i za njegov račun, pitanje za ova dva mjesečna obroka koje su platile treće osobe jest pitanje pravnog odnosa između tužiteljice i tih osoba, s kojim tuženik nije ni u kakvom pravnom odnosu.

21.. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev za glavnicu, a zatezne kamate teku od prvog idućeg dana nakon plaćanja mjesečnih obroka kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

22. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i dva raspravna ročišta te tri podneska po 200,00 eur svako, ročište 20.1. 2025. 50,00 eur,jer nije održano zbog tužiteljeva nepristupa, što je ukupno 1.250,00 eur, uvećano za PDV od 312,50 eru, što je1.562,50 eru i uvećano za trošak vještačenja od 300,00 eur ili konačno 1.862,50 eru,a trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona kao potpunoma nepotreban za uspjeh u postupku.

U Zagrebu, dana 10. srpnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka