Rev-1941/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1941/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. N. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. O. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. G., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 4321/14-2 od 3. veljače 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-473/08-73 od 31. ožujka 2014., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice Ž. N. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 4321/14-2 od 3. veljače 2015. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice Ž. N. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 4321/14-2 od 3. veljače 2015. u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška, odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete od 1.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2007. pa do isplate te zahtjev tužiteljice za naknadu štete od 23.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene u izreci te presude. Tom presudom nadalje odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, a nasuprot tome naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 31.875,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod st. I. izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijela tužiteljica smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude u istom dijelu podnijela i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i to iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava dopuštenost te revizije, a podredno i osnovanost te revizije. Zahtijeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude gdje je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a., to je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP dopuštena je tek u situaciji kada nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Kako je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP to je predmetna revizija tužiteljice razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu materijalne štete radi oštećenja vrata u iznosu od 1.000,00 kn (u vidu umanjenja imovine) te radi gubitka najamnine od 23.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti (u vidu izmakle koristi).

S obzirom na revizijski navod tužiteljice da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za ukazati je da je tu povredu drugostupanjski sud uklonio uz primjenu čl. 373. a. st. 2. i 3. ZPP. Stoga taj revizijski navod tužiteljice se ukazuje bespredmetnim u revizijskom dijelu postupka.

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima o činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Tako je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude na jasan način ukazao da je ocjenom iskaza saslušanih svjedoka i stranaka utvrdio da tužiteljica u spornom odnosu nije trpjela štetu radi nemogućnosti iznajmljivanja predmetnog stana (jer je stan iznajmljivala, odnosno da tužiteljica s N. N. H. nije imala sporazum odnosno ugovor o najmu stana), odnosno da iz tih dokaza ne proizlazi da je tuženik razbio ulazna vrata tužiteljice (čl. 221. a. ZPP). Stoga, nije u pravu tužiteljica niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 338. st. 4. ZPP.

Kako kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP odnosno kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tužiteljica pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na sljedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

Nije u pravu tužiteljica niti kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Nižestupanjski sudovi nisu prekoračili tužbeni zahtjev tužiteljice jer su upravo odlučili o tužbenom zahtjevu kojega je sama tužiteljica odredila, a koji se odnosi na naknadu materijalne štete zbog oštećenja vrata (umanjenja imovine) te zbog gubitka najamnine (izmakla korist). Stoga, neosnovani su i revizijski navodi tužiteljice da su nižestupanjski sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice ocjenjivali imajući u vidu materijalnu štetu koja se ogleda jedino u vidu umanjenja imovine.

Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je potvrdio drugostupanjsku presudu kojom je odbijen predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Ista odredba sadržana je u i čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05).

Dakle, pretpostavke odštetne odgovornosti su postojanje štetne radnje, postojanje štete, postojanje protupravnosti štetne radnje te postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete.

Kako tuženik tužiteljici nije prouzročio štetu na ulaznim vratima, to on nije niti u obvezi tužiteljici naknaditi tu štetu.

Kada tužiteljica u spornom razdoblju nije trpjela štetu u vidu gubitka najamnine, onda niti ne postoji obveza tuženika na naknadu te nepostojeće štete.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, to je reviziju tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška, nije dopuštena.

Reviziju tužiteljice u tom dijelu valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.)."

Sukladno tim odredbama ZPP, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo prema smislu te odredbe čl. 164. ZPP) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga, valjalo je odlučiti kao pod st. I. izreke ovog rješenja.

Zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (st. II. izreke ovog rješenja).

Zagreb, 16. travnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.