Gž-3266/2013-2 · Županijski sud u Varaždinu



Gž-3266/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Josipa Ivančevića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Miloša Lojena kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., Filijala Pula, Marulićeva br. 1, zastupanog po punomoćnicima Bošku Šiljegu i Nedjeljku Tutavcu, odvjetnicima iz Ploča, protiv 1. tuženika NL iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, 2. tuženika GL iz [adresa], i 3. tuženika JL iz [adresa], radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću broj P-273/12 od 29. ožujka 2013. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 13. studenoga 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-273/12 od 29. ožujka 2013. godine:

- potvrđuje u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 8.879,28 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te u odbijajućem dijelu za iznos od 9.351,65 kn, kao i u točki II. izreke presude,

- preinačuje u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 739,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. listopada 2002. godine do isplate, tako da se sudi:

Odbija se tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od 739,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. listopada 2002. godine do isplate.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženicima da solidarno tužitelju namire novčanu tražbinu u iznosu od 9.619,22 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. listopada 2002.g. sve do konačne isplate, po stopi od 15% godišnje od navedenog dospijeća do 31. prosinca 2007. g., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008.g. do 31. lipnja 2011.g. i po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011.g.

Gž-3266/13-2

do potpune isplate, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu od 9.351,65 kuna tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu i odluci o naknadi parničnog troška pravovremenu, dopuštenu i potpunu žalbu podnio je tužitelj dana 29. travnja 2013. godine zbog svih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu i protiv odluke o naknadi parničnog troška, pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici dana 25. travnja 2013. godine zbog svih razloga iz čl. 353. ZPP-a te predlažu da ovaj sud pobijanu presudu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovori na žalbe nisu dani.

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

I tužitelj i tuženik žalbu podnose zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ne navodeći u čemu se sastoji bitna povreda, pa je ovaj sud pobijanu odluku ispitao u odnosu na bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, te je ocijenio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje se pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je na temelju dokaza koji su provedeni u postupku utvrdio da su 1. tuženik CL kao korisnik kredita, te 2. i 3. tuženici kao jamci platci zaključili sa Istarskom bankom d.d. dva ugovora o dugoročnom kreditu za kupnju motokultivatora iz proizvodnog programa Tvornice poljoprivrednih strojeva "Labin progres" d.d. Labin dana 10. travnja 1998. godine i to ugovor broj 6197-1358-1 prema kojem je iznos kredita bio 19.906,78 kn sa rokom vraćanja u 48 jednakih mjesečnih anuiteta sa iznosom od 487,88 kn, s tim što prvi anuitet dospijeva 1.1.1999. godine, a zadnji 1.1.2003. godine, i drugi ugovor broj 6197-1359-9 na iznos od 10.284,68 kn sa rokom otplate u 48 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 252,06 kn s tim da prvi anuitet dospijeva 1.1.1999. godine, a zadnji 1.1.2003. godine; da je tužitelj sa Nova bankom d.d. Pula kao pravnim slijednikom Istarske banke imao zaključen ugovor o osiguranju kredita temeljem kojih je Nova banka d.d. Pula zatražila isplatu neotplaćenog iznosa kredita i temeljem kojeg zahtjeva je tužiteljica isplatila Nova banci po prvom kreditu iznos od 16.221,60 kn, a po drugom kreditu iznos od 3.249,27 kn, nakon čega je Nova banka d.d. Pula sa tužiteljem zaključila dva ugovora o cesiji i to istog dana 3. listopada 2002. godine temeljem kojih je Nova banka kao cedent na Croatia osiguranje kao cesionara prenijela novčane iznose koje je Croatia osiguranje isplatila Nova banci temeljem ugovora o osiguranju te je na taj način došlo do promjene vjerovnika u ugovorima o kreditu.

Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je prije nego što je tužiteljica izvršila isplatu Nova banci d.d. Pula po prvom kreditu tuženik platio iznos od 8.717,16 kn, a po drugom kreditu iznos od 4.121,14 kn.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je djelomično prihvatio prigovor zastare tuženika, smatrajući da je nakon zaključenja ugovora o cesiji tužiteljica stupila u pravni položaj vjerovnika, dakle banke, pa kako je otplata kredita ugovorena u anuitetima da se na zastaru primjenjuje odredba čl. 372. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,

Gž-3266/13-2

112/99 i 88/01- dalje: ZOO), odnosno da je rok zastare tri godine, što znači da je nastupila zastara za sve anuitete koji su dospjeli do 31. siječnja 2002. godine, dok zastarom nisu obuhvaćeni anuiteti koji su trebali biti plaćeni od 1. veljače 2002. godine do 1. siječnja 2003. godine, zbog čega je sud prvog stupnja zaključio da bi tuženici bili u obvezi tužiteljici platiti 13 neotplaćenih anuiteta, odnosno po prvom kreditu iznos od 6.342,44 kn, a po drugom kreditu iznos od 3.286,78 kn ili ukupno iznos od 9.619,22 kn za koji iznos je i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je tužitelj odbijen s preostalim iznosom od 9.351,65 kn.

Sud je obvezao 2. i 3. tuženike da tužiteljici naknade navedeni iznos solidarno sa 1. tuženikom, obzirom da su oni u ugovorima o kreditu bili jamci platci. Mišljenje je da isplatom osiguranih iznosa temeljem ugovora o osiguranju Nova banci d.d. nije došlo do sugrogacije iz čl. 939. st. 1. ZOO-a, jer se ta odredba ne primjenjuje na osiguranje potraživanja temeljem odredbe čl. 879. st. 2. ZOO-a, zbog čega je nužno bilo i zaključiti ugovore o cesiji temeljem kojih je potraživanje Nova banke prešlo na tužiteljicu.

Sud je s obzirom na visinu dosuđenog i odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Na žalbu tužitelja:

Tužitelj smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, obzirom da otplata nije izvršena na ugovoreni način već je vršena u obliku djelomičnih obroka, te u nejednakim iznosima, te da se radi o regresnom potraživanju, zbog čega treba primijeniti opći zastarni rok, pa da je za tužitelja obveza naknade štete iz ugovora o osiguranju nastala u trenutku kada je pozvan od strane svog osiguranika na isplatu osigurnine, pa zbog toga za tužitelja ne može teći zastarni rok od ranije. Pored toga da je uplatom iznosa od 500,00 kn, koja uplata je izvršena dana 1. travnja 2004. godine, prekinut tijek zastare pa da je petogodišnji rok počeo teći iznova, zbog čega da dana 31. siječnja 2001. godine kada je podnesen prijedlog za ovrhu nije nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženicima.

Suprotno ocjeni tužitelja, i po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva te ovaj sud svoju odluku u odnosu na žalbu tužitelja neće dodatno obrazlagati sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a.

Na žalbu tuženika:

Tuženici u svojoj žalbi smatraju da je radi točnog utvrđivanja visine duga trebalo provesti financijsko vještačenje, a koje je trebao predložiti tužitelj, pa kako to tužitelj nije predložio, da sud prvog stupnja nije mogao pravilno utvrditi visinu dugovanog iznosa, zbog čega je zahtjev tužitelja trebalo odbiti i u dosuđujućem dijelu. Ističe se, također, da se potraživanje tužitelja naplaćuje od strane Nove banke d.d. u ovršnom postupku kod istog suda pod brojem Ovr-16/04, pa da ni zbog toga nije jasno koji iznos tuženici duguju.

Suprotno ocjeni tuženika u pogledu tereta dokazivanja, ocjena je ovoga suda da je teret dokaza da su tuženici platili bilo Nova banci ili tužitelju,a temeljem nekih sudskih postupaka koji su se vodili u odnosu na isti dug, bio na tuženicima a ne na tužitelju, te da su stoga tuženici iznoseći prigovor koji se odnosi na visinu tražbine, a zbog razloga što je dio tražbine plaćen odnosno što tuženici smatraju da je plaćeno više nego što je to utvrđeno u sudskom postupku na temelju dokumentacije koju je priložio tužitelj, trebali te činjenice i dokazati, odnosno predložiti dokaze pa dakle i

Gž-3266/13-2

financijsko vještačenje ukoliko smatraju da visina tražbine tužitelja ne odgovara stvarnom stanju onoga što je plaćeno.

Međutim, sud prvog stupnja je izveo pogrešan zaključak o postojanju obveze tužitelja na otplatu 13 anuiteta po svakom od kredita, s obzirom da je zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i ovaj sud, da je zastara nastupila za sve anuitete do 31. siječnja 2002. godine, pa dakle preostalo je izvan zastare isplata anuiteta od 1. veljače 2002. godine do 1. siječnja 2003. godine s obzirom da prema ugovorima o kreditu posljednji anuitet dospijeva sa 1.1.2003. godine, zbog čega je izvan zastare ostalo neisplaćeno 12 anuiteta, što bi značilo da bi po prvom kreditu tužitelji bili dužni vratiti 5.854,56 kn, a po drugom kreditu 3.024,72 kn ili ukupno 8.879,28 kn, a za koji iznos je potvrđena pobijana odluka u dosuđujućem dijelu, dok je u dosuđujućem dijelu preinačena za iznos od 730,94 kn za koji iznos je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u postupku, bez obzira na činjenicu da je pobijana odluka djelomično preinačena u dosuđujućem dijelu, ali sa neznatnim iznosom, odluka o naknadi parničnog troška ostaje neizmijenjena, odnosno pobijana odluka potvrđena je u i tom djelu.

U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješen oje primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je pobijana odluka preinačena primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a.

U Koprivnici, 13. studenoga 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Josip Ivančević

OPĆINSKOM SUDU

U METKOVIĆU

Spis se vraća sa šest primjeraka

odluke suda drugog stupnja.