Legislator Case Law & Legislation
I Kž-45/1999-5 AI generated

I Kž-45/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number I Kž-45/1999-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Marijana Hranjskog, Milana Petranovića, Neve Šibl, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. C. i dr. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. S. C. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 1998. br. K-17/98, u sjednici održanoj 29. travnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka i zamjenika branitelja optuženice S. D., odvjetnika iz Z.,

Legislator headnote

AI generated

I Kž-45/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Optuženica se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijanu presudu preinači i ona oslobodi optužbe ili, u krajnjem slučaju, proglasi krivom za kaz. djelo iz čl. 173. st. 1. KZ i blaže kazni (u žalbi po branitelju), a oslobodi od dužnosti da naknadi troškove postupka, u protivnom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 45/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Marijana Hranjskog, Milana Petranovića, Neve Šibl, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. C. i dr. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. S. C. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 1998. br. K-17/98, u sjednici održanoj 29. travnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka i zamjenika branitelja optuženice S. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, u odnosu na opt. S.C., te se optuženica za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojega je proglašena krivom, po tom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju joj se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 5. veljače 1998. godine, pa nadalje.

II. Žalba optuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni, a pobijani dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. S.C. je proglašena krivom zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično opisanog pod toč. 1. izreke i po istom propisu osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. veljače 1998. godine i dalje, te je obvezana na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.050,00 kn. Istom presudom proglašen je krivim i opt. E.K. zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 5. KZ, opisanog pod toč. 2. izreke i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. veljače do 14. listopada 1998. godine, a naložena mu je i dužnost da naknadi troškove kaznenog postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. S.C., osobno i po branitelju M.F., odvjetniku iz S.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni samo u odnosu na optuženicu i predlaže da se istoj izrekne strožu kaznu zatvora.

Optuženica se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijanu presudu preinači i ona oslobodi optužbe ili, u krajnjem slučaju, proglasi krivom za kaz. djelo iz čl. 173. st. 1. KZ i blaže kazni (u žalbi po branitelju), a oslobodi od dužnosti da naknadi troškove postupka, u protivnom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Optuženica je po branitelju podnijela odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložila da ta žalba bude odbijena kao neosnovana, dok državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženice.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, podržao je žalbu županijskog državnog odvjetnika, a za žalbu optuženice je predložio da se odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženice, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća je obaviještena ona i njen branitelj, pa je sjednici, pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bio nazočan zamjenik branitelja S.D., odvjetnik iz Z., a kako je optuženica u pritvoru, vijeće nije našlo da bi njena prisutnost bila svrhovita, to je sjednica i održana u njenoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 2. ZKP/97.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženice u cijelosti neosnovana.

Na žalbu optuženice, osim zbog odluke o kazni i troškovima postupka.

Nije u pravu optuženica kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi ni zbog povrede kaznenog zakona.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u oba podneska, napose u osobnoj žalbi, ponavlja se obrana optuženice koju je, po njenom stanovištu, trebalo prihvatiti, pri čemu se ukazuje i na onaj dio njene obrane koji je tijekom postupka utvrđen kao istinit, a odnosi se na ovlašteno posjedovanje veće količine tableta heptanona i apaurina, što je onda pobijanom presudom izostavljeno iz činjeničnog opisa djela, te prigovara ocjeni iskaza svjedoka D.D., saslušanog samo tijekom istrage, koji je tereti i na čijem se iskazu temelji osuđujuća presuda u odnosu na optuženicu, i za kojega navodi (u osobnoj žalbi) da je bio u dogovoru sa policijom, da mu je "doslovno nametnuta izjava sa kojom je morao izaći pred suca istražitelja, jer o tome je zasigurno ovisio njegov povratak u rodni grad M. " potom je "netragom nestao", a i "nije prvi put da se sud susreće sa nečistim poslovima policije", pa je sud (prema žalbi po branitelju) "olako oglasio optuženu krivom na osnovi jednog problematičnog svjedočenja".

Suprotno tome, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i savjesnom ocjenom kako obrane optuženice, tako i iskaza svjedoka D.D., osnovano zaključio da je optuženica počinila kazneno djelo za koje je proglašena krivom.

Naime, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio iskaz svjedoka D.D. kada ga je i prihvatio kao istinit, jer je i po nalaženju ovoga suda taj svjedok bio iskren, njegov iskaz je uvjerljiv i okolnosan, što žalbenim navodima, a u osobnoj žalbi optuženice i pravim polemiziranjima, nije dovedeno u sumnju.

Jer, navedeni svjedok nije imao nikakvog razloga da neistinito tereti optuženicu, da tvrdi kako je u četiri navrata kupio od nje određene količine droge heroin, u dva navrata za iznos od po 100 DEM, jednom za 50 i jednom za 60 DEM, a i dana 6. veljače 1998. godine je došao u njen stan (što nije sporno) upravo s namjerom da kupi heroin za iznos od 50 DEM (l. 94).

Stoga je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da je optuženica, dakako, bez ovlaštenja, prodavala tvari (heroin) koje su propisom proglašene opojnom drogom, pa se u njenom postupanju, pobliže navedenom u činjeničnom opisu djela u izreci presude, stječu sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, slijedom čega nije povrijeđen kazneni zakon kada je zbog tog djela i proglašena krivom.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženice još zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koju je optuženici izrekao prvostupanjski sud, nije primjerena kako s obzirom na težinu i iznimnu društvenu opasnost od ovakvih djela, tako i s obzirom na osobu optuženice, kao počinitelja tog djela.

Naime, iako je optuženica narušenog zdravlja i majka jednog mlt. djeteta, sina starog šesnaest godina, o kojem se brine njena majka i kod koje se on nalazi, nije bilo mjesta izricanju joj ovako blage kazne iz razloga što je ona specijalni povratnik, pa je tako za istovrsna djela dva puta osuđivana, jednom, 1991. godine, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a drugi puta, 1995. godine, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci (l. 82).

Stoga je po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu istaknute okolnosti, posebno veliku opasnost od ovakvih kaznenih djela, naročito učestalih na području suda prvog stupnja, primjerena prema optuženici kazna zatvora u trajanju od tri godine, koju joj je onda, prihvaćanjem žalbe družavnog odvjetnika, trebalo i izreći i u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, jer je za očekivati da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ, zbog čega je žalba optuženice neosnovana i u ovom dijelu.

Konačno, nije u pravu optuženica ni kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, jer je ona proglašena krivom (čl. 122. st. 1. ZKP/97), a sud prvog stupnja je utvrdio da je ona te troškove, u iznosu od 2.050,00 kn, u mogućnosti naknaditi.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I.) i čl. 387. ZKP/97 (toč. II.).

U Zagrebu, 29. travnja 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Senka Klarić-Baranović v.r.