Revt-304/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 304/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. M. S. D. S. d.d. R., zastupanog po stečajnom upravitelju mr. sc. V. R. V. iz R., protiv tuženika O. B. H. d.d., OIB: ..., Z., kao pravnog slijednika D. B. d.d. D., kojeg zastupa punomoćnik A. Z., odvjetnik u Z., radi pobijanja pravnih radnji u stečaju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9174/13-4 od 1. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-474/2013-70 od 8. kolovoza 2013., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. stavak 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi: - Ugovor o osiguranju (Glavni ugovor) sklopljen 20.3.1997. i istog dana solemniziran pod posl. br. Ou-321/97, između D. b. d.d. D. i društva S. d.d. R., uz potpis D. D. iz R. kao jamca platca; - Aneks Ugovora o osiguranju sklopljen 08.9.1997., solemniziran pod posl. br. Ou-321/97 između D. b. d.d. D. i društva S. d.d. R., uz potpis društva M. d.o.o. R. kao jamca platca; - Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu sklopljen 19.2.1998., kreditna partija br. ...; - Aneks Ugovora o osiguranju sklopljen 18.3.1998. i solemniziran pod posl. br. Ou-388/98 između D. b. d.d. D. i društva S. d.d. R. uz potpis društva M. d.o.o. R. i D. D. iz R., kao jamaca plataca, što je tuženik dužan trpjeti, sve u roku od 8 dana. U točki I. stavak 2. do 4. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u kojem je tužitelj tražio da tuženik vrati u Stečajnu masu na ime dobivene imovinske koristi iznos od 15.688.089,00 kn, iznos od 11.811.911,00 kn te iznos od 18.505.103,00 kn, sve to sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u tom dijelu izreke.

Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim na ime naknade štete zahtijevao od tuženika isplatu 1,772.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18% godišnje tekućom od 23. rujna 2000. do isplate te je u točki II. izreke tog rješenja naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 616.065,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja, dok je rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja u posl. br. P-474/13-70 od 8. kolovoza 2013. i to u točki II. izreke tog rješenja u kojem su tuženiku dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 616.065,00 kn, te je ujedno odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 125.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju osporavaju se svi revizijski navodi uz prijedlog da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija protiv presude nije osnovana, dok je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka revizija nedopuštena.

Sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je pobijanje pravnih radnji prednika stečajnog dužnika koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka i kojima je D. b. d.d. D., prema navodima tužitelja, stekla imovinske koristi suprotno odredbama članka 127. do 144. Stečajnog Zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99 i 129/00, u daljnjem tekstu: SZ), tj. protivno pravilima stečajnog prava o pobijanju pravnih radnji u stečaju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su S. d.d. R. (tužitelj) i pravni prednik tuženika D. b. d.d. D. (u daljnjem tekstu: Banka) zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu od 19. veljače 1998. na iznos od 3.742.000,00 DEM, i to Banka kao davatelj kredita, a pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita;

- da su tužitelj i Banka zaključili još i Ugovor o osiguranju od 20.3.1997. za osiguranje tražbine Banke prema tužitelju temeljem Ugovora o izdavanju devizne plative garancije na iznos od 1.000.000,00 DEM (u daljnjem tekstu: Glavni ugovor), kao i anekse tog Ugovora i to Aneks broj I od 08.9.1997. i Aneks broj II istog Ugovora od 18.3.1998.;

- da je između Banke i Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Z. (u daljnjem tekstu: DAB) 05.7.2000. zaključen Ugovor kojim je Banka prenijela na DAB potraživanje po osnovi rizičnih plasmana, između ostalog i potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu od 19.2.1998. u iznosu od 23.903.527,47 kn prema stanju na dan 30.9.1998.;

- da je Aneksom broj II Glavnog ugovora zasnovano fiducijarno vlasništvo radi osiguranja tražbine Banke temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu te da je Ugovorom od 05.7.2000. i to osiguranje preneseno na DAB, zajedno s potraživanjem temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu;

- da je nad pravnim prednikom tužitelja otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. St-100/99 od 20.11.2000., kao i da je stečajni sudac dao odobrenje za pobijanje pravnih radnji rješenjem posl. br. St-100/99 od 23.7.2002.;

- da je, tijekom postupka, rješenjem posl. br. Tt-04/783-2 od 21. rujna 2004. D. b. d.d. upisana u registar Trgovačkog suda u Dubrovniku, MBS ..., pripojena N. b. d.d., sa sjedištem u Z., ..., upisana u registar Trgovačkog suda u Zagrebu, MBS ..., na temelju Ugovora o pripajanju od 15. ožujka 2004., kao i da je N. b. d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Zadru posl. br. Tt-05/523-2 od 31. kolovoza 2005., promijenila naziv u O. b. H. d.d. (tuženik u ovom postupku);

- da je u vrijeme poduzimanja pobijanih pravnih radnji pravni prednik tužitelja bio insolventan;

- da stečajna masa nije bila dostatna za podmirenje svih vjerovnika jer je na dan otvaranja stečajnog postupka ukupna imovina stečajnog dužnika iznosila 15.970.540,99 kn, a ukupne priznate obveze 33.927.950,25 kn, dakle, da obveze znatno premašuju vrijednost imovine, kao i da tekuće poslovanje stečajnog dužnika nije pozitivno te da nema uvjeta za nastavak poslovanja, s tim da je stečajni upravitelj pravnog prednika tužitelja javno objavio kako je podnio prijavu stečajnom sucu o nedostatnosti Stečajne mase;

- da je pravni prednik tužitelja S. d.d. u stečaju R. brisan iz sudskog registra rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. Tt-12/895-2 od 22.2.2012. uslijed obustave i zaključenja stečajnog postupka, s time da je stečajni postupak obustavljen i zaključen rješenjem istog trgovačkog suda posl. br. St-100/99-186 od 27.12.2011.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da okolnost što je D. b. d.d. svoja potraživanja s osnove spornog Ugovora o kreditu prenijela na treću osobu (DAB), u konkretnom slučaju nema utjecaja na pasivnu legitimaciju tuženika jer se tužba radi pobijanja pravne radnje može podnijeti protiv osobe prema kojoj je pobojna radnja poduzeta, odnosno u konkretnom slučaju protiv D. b. d.d., čiji je univerzalni pravni slijednik tuženik.

U reviziji se ponavlja tvrdnja da tuženik nije pravni sljednik dužnika D. b. d.d. za tražbine iz pobijanih ugovora, koje su na osnovi zakona prvotno prenesene na DAB, a potom je ugovorom o kupoprodaji tražbine (od 31.7.2000.) DAB prodao tražbinu koju je ima spram S. d.d. R., trećoj osobi tvrtki G. d.o.o. R., pa da stoga nije ni bio legitimiran zahtijevati nastavak ovog postupka.

U odgovoru na ovakve revizijske navode valja istaknuti da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili i obrazložili da je upravo tuženik, kao univerzalni pravni sljednik, pasivno legitimiran u ovom postupku, to tim više jer je rješenjem o nastavku postupka od 24. listopada 2012. prvostupanjski sud odlučio o nastavku prekinutog postupka upravo u odnosu na sadašnjeg tuženika i to je rješenje postalo pravomoćno, uz ostalo i zato jer tužitelj nije iskoristio pravo na žalbu protiv tog rješenja (list 570. spisa).

Prema odredbama članka 143. stavak 1. SZ-a, pravna radnja može se pobijati i protiv nasljednika ili drugog univerzalnog pravnoga sljednika protivnika pobijanja, dok se prema odredbama stavka 2. istog članka, pravna radnja može pobijati protiv ostalih pravnih sljednika protivnika pobijanja (između ostalog): 1. ako je pravni sljednik u vrijeme stjecanja znao za okolnosti na kojima se zasniva pobojnost stjecanja njegova pravnog prednika.

Slijedom toga, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da na tuženikovu pasivnu legitimaciju ne utječe činjenica istovremenog vođenja drugog parničnog postupka pod posl. br. P-1604/2002 protiv DAB-a (kao singularnog pravnog sljednika D. b. d.d. D.), u kojem je zbog iste stvari tužbeni zahtjev nepravomoćno odbijen jer se ovakva tužba, sukladno odredbama članka 143. SZ-a, može podnijeti i protiv univerzalnog, ali i protiv singularnog pravnog sljednika protivnika pobijanja.

Nadalje, iz navedenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je ispunjena opća pretpostavka pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika iz odredbe članka 127. SZ-a, odnosno da bi u slučaju nastupa pravnih učinaka pobijanja i eventualnog vraćanja u stečajnu masu ostvarenih imovinskih koristi, položaj svih vjerovnika u konkretnom slučaju bio povoljniji jer bi se krajnji rezultat pobijanja očitovao u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika.

Međutim, nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da u ovom slučaju nije ispunjena posebna pretpostavka za pobijanje pravnih radnji iz odredbe članka 131. stavak 1. SZ-a, naime, da bi se pravna radnja prema odredbi tog članka mogla uspješno pobijati potrebno je utvrditi je li postojala namjera tužitelja (kao dužnika) da ošteti svoje vjerovnike, kao i utvrditi je li tuženik u vrijeme poduzimanja pravne radnje znao za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

U odnosu na Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu od 19. veljače 1998., uspoređujući ih s prethodnim ugovorima o kreditu, nižestupanjski sudovi su zaključili da je obveza stečajnog dužnika tim ugovorom olakšana budući je njime ugovorena niža kamatna stopa i duži rokovi vraćanja u odnosu na uvjete po ranijim kreditima. Osim toga, potraživanja obuhvaćena tim ugovorom već su ranije bila osigurana fiducijarnim vlasništvom temeljem aneksa broj I Glavnog ugovora o osiguranju iz rujna 1997. temeljem kojeg je upisano fiducijarno vlasništvo.

Zbog toga su nižestupanjski sudovi prosudili da u odnosu na naznačeni ugovor ne postoji oštećenje vjerovnika, niti neposredno niti posredno jer se njegovim zaključenjem stanje stečajnog dužnika pa tako niti stečajnih vjerovnika zapravo ni u čemu nije pogoršalo. Protivno tome, u reviziji se ističe da je zaključenjem ugovora o dugoročnom kreditu od 19. veljače 1998. pogoršan položaj stečajnih vjerovnika, međutim, taj je zaključak protivan utvrđenom činjeničnom stanju i razložnom obrazloženju nižestupanjskih sudova iz kojeg proizlazi da je navedenim ugovorom pozicija stečajnog dužnika, u odnosu na ranije kreditne obveze, znatno poboljšana i to bez dodatnih obveza dužnika.

Glede Ugovora o osiguranju od 20. ožujka 1997. i njegovih dodataka, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je njima zasnovano fiducijarno vlasništvo u korist Banke na nekretninama tužitelja radi osiguranja tražbine prema tužitelju. Polazeći od činjenice da je vrijednost nekretnina čije je vlasništvo uvjetno preneseno na Banku veća od osigurane tražbine, da postoje i drugi vjerovnici čije tražbine nisu osigurane ili su slabije osigurane čime dolazi do pogodovanja samo jednog vjerovnika dok su drugi stavljeni u lošiji položaj, kao i da je pozicija ukupnosti svih vjerovnika otežana zbog činjenice da u vrijeme plasiranja sredstava nije bilo ugovoreno osiguranje fiducijarnim vlasništvom, nižestupanjski sudovi zaključuju da u odnosu na taj ugovor i njegove dodatke ne postoji ekvivalentnost uzajamnih činidbi i da je zato ispunjena pretpostavka objektivnog oštećenja vjerovnika.

Polazeći od iznesenih činjenica, nižestupanjski sudovi ističu da je Banka zadržavajući ista sredstva osiguranja koja su korištena u ranijim kreditima, prvenstveno nastojala kontinuirano reprogramirati obveze tužitelja, uz utvrđenje da je namjera kako stečajnog dužnika, tako i Banke, zapravo bila omogućiti stečajnom dužniku vraćanje kredita jer stečajni dužnik bez zaduživanja nije mogao servisirati svoje dospjele obveze.

Slijedom toga nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju - da namjera oštećenja (kao subjektivan pretpostavka pobijanja dužnikove pravne radnje) nedostaje onda kada je dužnik svjestan da je pokušaj saniranja opterećen rizikom, ali su nastojanja da se društvo spasi u prvom planu, kao što je to bilo u ovom slučaju. Stoga, kako ne postoji namjera oštećenja vjerovnika, sudovi osnovano ocjenjuju da u konkretnoj situaciji ne može postojati niti znanje druge ugovorne strane za takvu namjeru.

Revizijski sud u cijelosti prihvaća ovakvu prosudbu nižestupanjskih sudova jer je činjenično i pravno utemeljena na odredbama mjerodavnog članka 131. stavak 1. SZ-a.

U odnosu na utvrđenja glede postojanja subjektivnih pretpostavki za pobojnost Ugovora o osiguranju od 20. ožujka 1997., u reviziji se zapravo osporavaju činjenice utvrđene saslušanjem svjedoka, posebice svjedoka G. M. (za kojeg se tvrdi da je dao netočan i neobjektivan iskaz), međutim, na takav se način pobija činjenično utvrđenje, što u revizijskom dijelu postupka nije dopušteno (članak 385. ZPP).

Preostali revizijski navodi nisu od odlučnog značenja i zapravo se u najvećem dijelu svode na nedopušteno pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, stoga revizijski sud u tom dijelu nije ni ispitivao pobijanu presudu.

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Revizijom se posebno osporava i rješenje o troškovima postupka, međutim, revizija protiv takve odluke nije dopuštena (članak 400. stavak 1. ZPP).

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. i 392. stavak 1. u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 11. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.