Rev-2063/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2063/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz Z., T. br. …, koga zastupa punomoćnik R.G., odvjetnica u Z., protiv tužene Z.B. d.d. Z., T. b.J.J. br. …, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. siječnja 1995. br. Gž 3149/94-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. prosinca 1993. br. Pr 2406/92, u sjednici održanoj 2. svibnja 1996. godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. siječnja 1995. br. Gž 3149/94-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 9. prosinca 1993. br. Pr 2406/92, te se predmet vraća na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Poništava se odluka tužene br. DK-69/92 od 16. 10. 1992. godine, te nalaže tuženoj da vrati tužitelja u radni odnos i rasporedi ga na dosadašnje radno mjesto i kao naknadi mu prouzrokovani parnični trošak u iznosu od 1,900.000 HRD u roku od 8 dana."

Protiv drugostupanjske presude je tužena pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se ista odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Glavni direktor tužene donio je rješenje o prestanku radnog odnosa tuženika jer nije ostvarivao predviđene rezultate rada. U povodu prigovora tužitelja, protiv te odluke direktora, Drugostepena komisija tužene donijela je odluku od 16. 10. 1992. godine kojom je prigovor odbila, pa je tužitelj ustao tužbom za poništenje te odluke.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i poništili drugostupanjsku odluku (prvostupanjska odluka direktora nije bila predmetom rasprave niti je uopće priložena u spis, niti je pregledana u dokaznom postupku), jer nalaze da nije utvrđeno (saslušanje svjedoka) da tužitelj ne bi postizavao predviđene rezultate rada i "da nije vidljivo da li je tužena postupila u skladu s odredbama čl. 22. i 23. Pravilnika o radnim odnosima tužene, pa tako nije vidljivo tko je predložio pokretanje postupka za utvrđivanje znanja i sposobnosti tužitelja, tko je imenovao komisiju, te kakvu stručnu spremu imaju članovi komisije".

To, po ocijeni (prvostupanjskog) suda "pobijanu odluku čini nezakonitom".

Prema odredbi čl. 18. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 34/91) radnik za kojeg se utvrdi da nema potrebnog znanja i sposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen ili za kojeg se utvrdi da ne ostvaruje predviđene rezultate rada, raspoređuje se na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom znanju i sposobnosti, a ako takovog radnog mjesta nema radniku prestaje radni odnos. Odluku donosi poslovodni organ. Radnik ima pravo prigovora protiv odluke, a nadležni organ donosi odluku o prigovoru na temelju nalaza komisije koju čine članovi koji imaju najmanje isti stupanj stručne spreme određene vrste zanimanja. Iste odredbe o mogućnosti rasporeda na drugo radno mjesto i prestanku radnog odnosa, po utvrđivanju znanja i sposobnosti radnika te utvrđivanja predviđenih rezultata rada, propisuje Pravilnik o radnim odnosima tužene u čl. 22., 23. i 24. (dalje Pravilnik).

Odlukom Drugostepene komisije tužene, koja je poništena po sudovima, odbijen je prigovor tužitelja protiv odluke direktora uz obrazloženje da je Komisija za utvrđivanje znanja i sposobnosti djelatnika odnosno utvrđivanja ostvarivanja predviđenih rezultata rada (dalje: Komisija) utvrdila činjenično stanje iz koje proizlazi da tužitelj ne ostvaruje predviđene rezultate rada i potvrdila odluku direktora.

Iz do sada provedenih dokaza, pred sudom, zaista nije vidljivo tko je predložio pokretanje postupka protiv tužitelja, kako to navodi sud prvog stupnja (to prema odredbi čl. 22. st. 1. Pravilnika treba učiniti rukovodilac organizacijskog dijela Banke predlaganjem rukovoditelju Sektora pravnih, kadrovskih i tehničkih poslova da pokrene postupak, ali taj nedostatak ne čini odluku nezakonitom, jer ovu okolnost može i mora utvrditi sud i provesti potrebne dokaze u tom pravcu.

Zadatak je suda, među ostalim, u ovakovim sporovima, da utvrdi tko je imenovao Komisiju, da li je ona sastavljena u skladu sa odredbama ZOPRO-a i Pravilnika i koju stručnu spremu imaju članovi komisije (čl. 18. st. 4. ZOPRO i čl. 23. st. 2. Pravilnika).

Kako sudovi nisu utvrdili, ni utvrđivali da li je tužena u pogledu sastava komisije, njenih članova i postupka oko utvrđivanja rezultata rada tužitelja, a svoju odluku temelje na činjenici da "nije vidljivo da je tužena postupala po odredbama čl. 22. i 23. Pravilnika", pogrešno su primjenili materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i ostvarene su pretpostavke za ukidanje odluka po čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP).

U pravu je revident kad ističe u reviziji da iz iskaza gotovo svih svjedoka (djelatnika Banke) proizlazi da je tužitelj imao izrazito loš odnos prema strankama, kolegama i rukovoditeljima, imao greške i manjkove u radu i da je kroz više mjeseci bio ocijenjen ocjenom nula (pa nije dobivao varijabilni dio plaće), te da rezultat rada nije mjerljiv samo na način da se utvrdi koliko je djelatnik rješio stranaka, već da se cijeni da li svoje poslove i radne zadatke izvršava točno, bez grešaka i manjkova i da radom djelatnika stranke trebaju biti zadovoljne.

Sudovi nisu cijenili u svojim odlukama i ovaj aspekt ponašanja tužitelja, kad su naveli kako nisu mogli zaključiti da tužitelj "zbog svoje naravi nije postizavao očekivane rezultate", te su odluku poništili i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u postupku pred organima Banke).

Ako sud u radnom sporu sumnja u činjenična utvrđenja iz postupka pred organima organizacije, treba provesti sam dokaze i utvrđivati činjenice koje su osnov za odlučivanje u organizaciji.

U ovom predmetu, nižestupanjski sudovi to nisu učinili, pa je napadnute odluke trebalo ukinuti.

Prvostupanjski će sud u nastavku postupka pribaviti odluku direktora o prestanku radnog odnosa tužitelja, ispitati i utvrditi tko je i da li je u skladu sa odredbom čl. 22. Pravilnika pokrenuo postupak za utvrđivanje znanja i sposobnosti tužitelja, zatim da li je bilo drugog radnog mjesta na koje se je mogao rasporediti tužitelj prije nego li mu je prestao radni odnos (čl. 24. st. 1. Pravilnika), utvrditi kakova je bila odluka Komisije koja je utvrđivala znanje i sposobnost tužitelja (u zapisniku od 15. 9. 1992. nema odluke u smislu čl. 22. st. 4. Pravilnika, a na kraju se tog zapisnika navodi da će odluka uslijediti pismenim putem") izdati sastav Komisije odgovara uvjetima iz čl. 18. st. 4. ZOPRO odnosno čl. 23. st. 2. Pravilnika, te će zatim ponovno ocijeniti provedene dokaze, iskaze svjedoka, po potrebi ih ponovno saslušati i donijeti novu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 2. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/