Gzz-118/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 118/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. F. iz V., koga zastupaju S. Z. i N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Z., DP Elektra V., koga zastupa M. R., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 7. siječnja 2004. godine, br. G-DO-1654/03., podignut protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 4. studenoga 2004. godine, br. Gž-1637/03., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 18. lipnja 2003. godine, br. P-1088/03-5, u sjednici održanoj dana 28. travnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru od 4. studenoga 2004. godine, br. Gž- 1637/03, te se sudi:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 18. lipnja 2003. godine, br. P-1088/03-5.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 6.075,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.281,00 kn.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je prihvatio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu, te odbio tužbeni zahtjev i ujedno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinaku na način da se žalba tuženika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka državni odvjetnik nalazi u tome što se drugostupanjski sud poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2002. godine br. Pr-845/01 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine br. Gžr-1734/02 a kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i sindikata (Nezavisni sindikat radnika HEP-a, Hrvatskih elektro-gospodarstveni sindikat HEP-a i Nezavisni sindikat operativnih radnika HEP-a T.) smatrajući neosnovanim pozivanje na navedenu presudu kao na prethodno pitanje jer ne postoji ni objektivni ni subjektivni identitet tih presuda i stranaka u ovom postupku.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tome što je kolektivni ugovor sklopljen 22. prosinca 1999. godine te je trajao do 22. prosinca 2000. godine a kako nije u tom razdoblju otkazan da se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem čl. 195. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03).

Tuženik je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlažući da se zahtjev kao neosnovan odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je isplata jednokratnih naknada: božićnice, uskrsnice, regresa te usklađenja plaće zbog porasta troškova života, a sve temeljem odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, sklopljenog između HEP-a i navedena tri sindikata na vrijeme od godinu dana.

Nije sporna visina tužbenog zahtjeva već primjena odredaba Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine kao pravnih pravila po isteku roka na koji je sklopljen. Prvostupanjski sud smatra da se odredbe kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila temeljem odredbe čl. 195. Zakona o radu neovisno od činjenice što je tuženik ugovor otkazao nakon njegovog isteka sve do 23. svibnja 2002. godine kao dana sklapanja novog kolektivnog ugovora slijedom čega je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti tužitelju tražene naknade.

Drugostupanjski sud pak smatra da se odredbe otkazanog kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati kao pravna pravila jer je odredbom čl. 195. Zakona o radu propisana produžena primjena odredaba kolektivnog ugovora kao pravnih pravila samo u slučajevima isteka roka na koje je ugovor sklopljen a ne i u slučaju otkaza kolektivnog ugovora. Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku na koju ukazuje državni odvjetnik.

Naime, ne postoji proturječje između onog što se tvrdi u obrazloženju presude i stanja spisa.

Kolektivni ugovor sklopljen je 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana a smatra se sklopljenim danom potpisa od ovlaštenih predstavnika stranaka (čl. 134. Kolektivnog ugovora).

Tu odredbu ugovora treba tumačiti tako kako to ističe državni odvjetnik, da je kolektivni ugovor istekao 22. prosinca 2000. godine.

Kako je otkaz Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine uslijedio nakon njegovog isteka 27. prosinca 2000. godine to taj otkaz nije od značenja za odluku u ovom sporu pa tako ni presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. svibnja 2000. godine br. Pr-845/01 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine br. Gžr- 1735/02 kojom je odlučeno o tom otkazu.

Naime, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor taj ugovor se više ne može otkazati jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen.

Prema odredbi čl. 195. Zakona o radu ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

Odredbom pak čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine je propisano da će se sve odredbe tog ugovora primjenjivati nakon proteka vremena na koji je sklopljen sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Dakle, ovdje treba primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine koje su se i dalje trebale primjenjivati kao pravna pravila do sklapanja novog kolektivnog ugovora a po kojim odredbama tužitelj ima pravo na isplatu dosuđenog iznosa kojeg visina je utvrđena po prvostupanjskom sudu (čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine).

Stoga je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na isplatu po spomenutom Kolektivnom ugovor ta što je ugovor otkazan 27. prosinca 2000. godine, a o čemu je odlučeno pravomoćnom presudom, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, jer kako je rečeno otkaz Kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je sklopljen nije od utjecaja na pravo tužitelja da ostvaruje traženu naknadu pozivom na odredbu čl. 195. Zakona o radu odnosno ovdje odredbu čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine po kojoj se sve odredbe tog ugovora primjenjuju i nakon njegovog isteka sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Radi naprijed rečenog je trebalo prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku presudu temeljem čl. 408. st. 2. ZPP-a a u svezi čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03) kao u izreci.

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 28. travnja 2005.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.