Rev-69/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-69/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz S., kojega zastupa punomoćnik M. B.-P., protiv tuženika Grada Splita, zastupanog po Javnom pravobraniteljstvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odbijajućeg dijela pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 8. ožujka 1995. godine broj Gž- 358/95, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 27. travnja 1994. godine broj P-1007/93, u sjednici održanoj dana 9. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 24,34 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 14,44 kn teku od 15. ožujka 1992. godine pa do isplate, a na iznos od 9,90 kn od 19. ožujka 1992. godine pa do isplate sve uz naknadu troška postupka u iznosu od 600,00 kn. Istovremeno je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 14,44 kn sa pripadajućom kamatom time da svaka stranka snosi svoj trošak. Tužitelj je izjavio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 14,44 kn zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da se žalba tuženika odbije kao neosnovana. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske se nije izjasnilo o reviziji.

Revizija je neosnovana.

U presudama nižih sudova iznosi su izraženi u hrvatskim dinarima, a u ovoj presudi su preračunati i izraženi u kunama i lipama temeljem Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine", broj 37/94).

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Među strankama nije sporno da je tužitelj bio djelatnik organa tadašnje Općinske uprave S. te je rješenjem Izvršnog vijeća Skupštine Općine S. od dana 14. rujna 1991. godine stavljen na raspolaganje, sa danom 14. prosinca 1991. godine mu je počeo teči otkazni rok od 3 mjeseca a protekom otkaznog roka je tužitelju prestao radni odnos i to dana 14. ožujka 1992. godine. U tom razdoblju tužitelj nije bio raspoređen ni na kakove poslove, te se nije bio dužan javljati na posao.

Nižestupanjski sudovi su dosudili tužitelju naknadu za godišnji odmor (K-15) za 1992. godinu i u tom dijelu odluka je pravomoćna, a u ovoj fazi postupka sporno je, da li tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 1992. godini. Zahtjev tužitelja temelji se na tvrdnji da mu je radni odnos prestao 14. ožujka 1992. godine, a da mu nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 1992. godinu te od tuženika traži da mu naknadi štetu za neiskorišteni godišnji odmor u visini plaće u vremenu od mjesec dana prije prestanka radnog odnosa odnosno od 14. veljače 1992. do 14. ožujka 1992. godine. Zakonom o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 50/79, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53a/91) nije regulirano pitanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor te se pravni osnov tužbenog zahtjeva u ovom predmetu temelji na odredbi čl. 73. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92, 26/93 - dalje ZOPRO prema kojoj je organizacija odnosno poslodavac dužan radniku nadoknaditi štetu po općim načelima odgovornosti za štetu ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom.

Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor za 1992. godinu, no ne iz razloga navedenih u drugostupanjskoj presudi već iz razloga što tužitelj nije dokazao da bi krivnjom tuženika bio onemogućen u korištenju godišnjeg odmora. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj zatražio korištenje godišnjeg odmora tijekom rada, kada je stekao to pravo, a najkasnije do datuma kada mu je prestao radni odnos (14. ožujka 1992. godine) pa je upravo temeljem odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radnim odnosima izgubio pravo na korištenje godišnjeg odmora zbog čega se neosnovano poziva na navedenu zakonsku odredbu.

Tužitelj bi imao pravo na naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora od tuženika samo u slučaju da mu je isti uskratio korištenje tog prava iz radnog odnosa. Kako tijekom postupka nije utvrđeno da tužitelj krivnjom tuženika nije koristio godišnji odmor to je neosnovan njegov zahtjev za naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora te je pravilna odluka drugostupanjskog suda kada je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana. U Zagrebu, 9. veljače 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.