Uzz-49/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz 49/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivke Zlokić kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Đure Sesse, Mirjane Magud i Jasne Guštek kao članova vijeća, u upravnom sporu tužiteljice R. M. iz O., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva klasa: UP/II-350-05/06- 02/00249, ur. broj: 531-04-1-06-2 od 23. lipnja 2006. radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO-77/09 od 10. prosinca 2009. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10254/2006-4 od 12. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj dana 23. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10254/2006 od 12. lipnja 2009. preinačuje i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom tužba je uvažena te je poništeno rješenje tuženog tijela Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske klasa:

UP/II-350-05/06-02/00249, ur. broj: 531-04-1-06-2 od 23. lipnja 2006. koji je poništeno rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, Ispostava O., klasa: UP/I- 350-05/04-01/39, ur. broj: 2181-05/05-05-11 od 8. prosinca 2005. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice i drugih za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju pristupnog puta kč. br. 2253, 2254/2, 2252, 2210, 2209, 2212, 2211, 2215, 2218 i 2214 k.o. R. u L. R., predjel L. – G., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje. Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prihvati i pobijana presuda preinači i tužba odbije.

Obje stranke podnijele su odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti pri čemu tužiteljica predlaže da se odbije kao neosnovan, dok tuženi predlaže da se prihvati i presuda Upravnog suda Republike Hrvatske preinači.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 27/92 – dalje: ZUS) ispitana samo u granicama zakona.

Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku tužiteljica je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole podnijela prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 100/04).

Tuženo tijelo poništilo je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole, uz obrazloženje da je u vrijeme odlučivanja na snazi bila Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora koja prijelaznim odredbama čl. 19. nije isključila svoju primjenu u postupcima izdavanja lokacijske dozvole započetih do stupanja na snagu Uredbe te je ista u konkretnom slučaju trebala biti primijenjena.

Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužiteljice ocijeniti prema odredbama čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 100/04) kojim je propisano da se postupci izdavanja lokacijske dozvole i prekršajni postupci započeti po Zakonu o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 30/94, 68/98, 61/01 i 32/02) do stupanja na snagu ovog Zakona dovršit će se po tom Zakonu. Budući da je postupak u ovom predmetu započeo prije stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju (čl. 41. Zakona) da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o prostornom uređenju a da Uredba (prijelaznom odredbom čl. 19.) kao podzakonski hijerarhijski niži propis nije mogao propisati drugo nego što je to propisano zakonskim odredbama.

Navedeno pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske koje se odnosi na sporno pitanje da li u konkretnom slučaju treba primijeniti podzakonski akt tj. prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužiteljice ili podzakonski akt tj. naprijed citirana Uredba koja je bila na snazi u vrijeme odlučivanja o tom zahtjevu, ne može se prihvatiti.

Pri tome, odredbe čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju treba cijeniti imajući na umu i odredbe čl. 36. st. 3. naprijed citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju, prema kojima se izričito zabranjuje gradnja i izdavanje lokacijskih dozvola u zaštićenom obalnom području dok se ne donose podzakonski propisi iz čl. 45. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, za provođenje tog Zakona glede uređenja i zaštite obalnog područja mora (čl. 36. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju - "Narodne novine", broj 100/04). Takav podzakonski propis je donijela Vlada Republike Hrvatske dana 13. rujna 2004. temeljem zakonskog ovlaštenja koje joj je dao čl. 49. st. 1. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 100/04), a to je upravo naprijed navedena Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, pa s obzirom da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj tražio upravo lokacijsku dozvolu za izgradnju objekta u zaštićenom obalnom području na čestici koja se nalazi neposredno uz more, tada je drugostupanjsko upravno tijelo ispravno poništavajući prvostupanjsko upravno rješenje zatražilo da se primijene odredbe Uredbe o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, a koje odredbe Uredbe su važile u trenutku odlučivanja o zahtjevu tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole.

Treba reći i to da primjena podzakonskog propisa koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole (u ovom slučaju to su odredbe Uredbe), nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi se propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva da joj se izda lokacijska dozvola tužiteljica nije stekla pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela da joj izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, niti o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužiteljice kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njenom zahtjevu (ali nije stekla pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pri tom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku upravnu stvar dužno rješavati na temelju zakona i drugih propisa te općih akata, ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti. Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema st. 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona. Lokacijska dozvola se ne može dakle izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja…“ (citat iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-5/08 od 29. listopada 2008.).

U ovom konkretnom slučaju u vrijeme odlučivanja bila je na snazi naprijed citirana Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, koju je trebalo primijeniti, kako je to navedeno i u rješenju drugostupanjskog tuženog tijela, pa je zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo uvažiti te je na temelju odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a pobijana presuda preinačena.

U Zagrebu, 23. ožujka 2010.

Predsjednica vijeća:

Ivka Zlokić, v. r.