Court allows revocation of contract invalidity judgment due to erroneous application of substantive law regarding terminated contracts.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the State Ombudsman's appeal against the County Court's confirmation of the lower court's dismissal of a contract invalidity claim. The plaintiff argued that lower courts erred by refusing to rule on the contract's invalidity because the parties had previously terminated it, claiming the plaintiff still had a legal interest in establishing the contract was void ab initio. The court held that termination does not preclude a subsequent finding of invalidity, as the legal consequences differ, and thus revoked the lower decisions to allow a new trial.
Legislator headnote
AI generatedčl. 110. ZOO; čl. 395. st. 2. ZPP: Termination of a contract does not preclude a subsequent claim to establish its invalidity, as the legal consequences of invalidity differ from those of termination, and the right to claim invalidity is not extinguished by the contract's termination.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-34/01-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Državnog pravobraniteljstva Osječko-baranjske županije iz Osijeka, protiv I-tuženice B. Š.-D. iz O., zastupane po D. Š. odvjetniku u O. i II-tuženika Grada Osijeka, radi ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Osijeku od 06. srpnja 2000. br. Gž-1570/00, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 11. svibnja 2000. br. P-2497/99, u sjednici vijeća održanoj 03. rujna 2003. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju: rješenje Županijskog suda u Osijeku od 06. srpnja 2000. br. Gž-1570/00 i rješenje Općinskog suda u Osijeku od 11. svibnja 2000. br. P- 2497/99 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 11. svibnja 2000. br. P- 2497/99 odbačena je tužba s tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljenog između Grada Osijeka kao prodavatelja i B. Š.-D. kao kupca 29. prosinca 1995. za 3-sobni stan u O.,
Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 06. srpnja 2000. br. Gž- 1570/00 navedeno rješenje je potvrđeno.
Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjska rješenja i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu suda odlučiti o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, budući da su sudovi prihvatili tvrdnju tuženih da su sporni ugovor raskinuli, iako nije utvrđeno ni gdje ni kada.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u pogrešnom stajalištu nižestupanjskih sudova da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništavosti spornog ugovora, jer su sporni ugovor stranke raskinule, budući da tužbeni zahtjev nije usmjeren na raskid, već na ništavost ugovora, koji je zaključen bez postojanja valjane pravne osnove, budući da I-tužena nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.
Revizija tužitelja je osnovana.
Predmet spora je pitanje ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a kojim ugovorom je Grad Osijek prodao I-tuženoj 3-sobni stan u O., 29. prosinca 1998., iako I-tuženica nije bila u tom času nositeljica stanarskog prava na istom stanu.
U postupku je utvrđeno:
1. da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku br. P-2572/95 ugovor o prodaji istog stana I-tuženoj, a koji je bio zaključen 21. prosinca 1995. između Grada Osijeka i I-tužene, utvrđen ništavim,
2. da su Grad Osijek i I-tužena nakon toga zaključili novi ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 29. prosinca 1998., koji je identičan ništavom ugovoru od 21. studenog 1995.,
3. da je I-tužena po primitku tužbe radi utvrđenja ništavosti novog ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, obavijestila sud da je raskinula sporni ugovor s Gradom Osijekom, dakle da sporni ugovor više ne postoji,
4. da je I-tužena po primitku negativnog mišljenja Državnog pravobraniteljstva za ugovor od 29. prosinca 1998., podnijela tužbu protiv Grada Osijeka radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a u kojem sporu je donijeta pravomoćna presuda br. P-164/99, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev. Sudovi stoga odbacuju tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 29. prosinca 1998., smatrajući da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništavosti nepostojećeg ugovora.
Neosnovano revident smatra da je odbacivanjem tužbe počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zato što sud nije meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu. Kad sud odbacuje tužbu zbog odsutnosti procesnih pretpostavki za donošenje presude kojom se traži utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava i pravnog odnosa ili istinitosti odnosno neistinitosti kakve isprave, onda ne treba meritorno odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kako pogrešno smatra revident, jer bi se time upustio u odlučivanje o tužbenom zahtjevu, iako smatra da ne postoje procesne pretpostavke za takvo odlučivanje.
Osnovano međutim revizija ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Okolnost da je ugovor raskinut nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništavost. Pravne posljedice ništavosti ugovora ne moraju u svemu biti iste kao i pravne posljedice raskinutog ugovora, stoga nije točno da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje istog pravnog posla ništavim.
Prema odredbi članka 110. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO) pravo na isticanje ništavosti ne gasi se, pa kad sporni ugovor nije utvrđen ništavim, tužitelj ima pravo zahtijevati njegovo utvrđenje ništavim.
Valjalo je stoga odredbom čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinuti oba nižestupanjska rješenja i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud najprije odlučiti ima li uvjeta za prekid postupka temeljem odredbe čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP-a zbog podnijetog prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu P-164/99, te zatim o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom predmetu.
U Zagrebu, 03. rujna 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.