I Kž-454/1997-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-454/1997-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Katice Jelić i Milana Gudelja, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 83. st. 3. i čl. 97. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. svibnja 1997. godine, br. K-196/95., u sjednici održanoj dana 28. listopada 1998. godine, u nazočnosti preuzimatelja kancelarije branitelja S. A., odvjetnika iz Z., te zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika M.M., kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. svibnja 1997. godine, br. K-196/95. oglašen je krivim opt. M.M. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 3. i 1. KZRH, činjenično i pravo opisano u izreci te presude, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. studenog 1995. godine pa nadalje.

Po čl. 90. st. 1. optuženik je obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka i paušalnog iznosa.

Istom presudom protiv optuženika na temelju čl. 339. toč. 3. ZKP optužba je odbijena da bi počinio kazneno djelo iz čl. 97. st. 1. i 2. KZRH, a po čl. 91. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi krivičnog postupka koji se odnose na taj dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujuće presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji, a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, te da se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora od one koja je izrečena po prvostupanjskom sudu.

Optuženik je osobno podnio žalbu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalbu je podnio i branitelj optuženika mr. D.R., odvjetnik iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem odnosno preinači u odluci o kazni i troškovima krivičnog postupka, te izrekne kazna zatvora u manjem trajanju, a da se optuženik oslobodi dužnosti naknade troškova krivičnog postupka u cijelosti.

Optuženik M.M. podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kome predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93. pismeni prijedlog br. KTŽ-923/97. od 21. listopada 1997. godine, u kome predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži.

Na temelju čl. 361. ZKP/93. sjednici vijeća bio je nazočan preuzimatelj kancelarije mr. D.R., odvjetnik S.A., dok nazočnost opt. M.M. koji je u pritvoru nije osigurana, jer vijeće postupajući u smislu čl. 361. st. 2. ZKP/93. to nije našao svrsishodnim.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. M.M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovoga branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud izvedenim dokazima, a prije svega iskazom oštećenice G.M. te provedenim vještačenjima, njihovom kritičkom i svestranom i pomnom analizom i ocjenom pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice glede krivičnog djela iz izreke pobijane presude.

U razlozima presude sud je određeno i potpuno izložio koje činjenice iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je pri tome osobitu ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza, koji su proturiječni, a posebno se to odnosi na obranu optuženika i iskaz oštećenice, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Obrazlažući u žalbi pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj u pretežitom dijelu žalbe pokušava osporiti iskaz oštećenice navodeći da je jedan od razloga njezinog neistinitog iskazivanja činjenica da se oštećenica nalazila u doba puberteta i adolestencije, pa zatim citira literaturu s područja kriminalistike koja govori o tome da djevojke u pubertetu u svojoj mašti mogu vrlo intenzivno doživljavati razne seksualne senzacije i živo ih sebi predstaviti u klasičnim pojedinostima da same zamijene stvarnost i istinitost, dodajući da obrana smatra da oštećenica spada u krug takvih djevojčica, pogotovo što je ona mogla s obzirom na pristupačnost gledanja TV, čitanja, a i učenja o seksualnim problemima mladih već u osnovnoj školi, doći do konstrukcije o spolnim odnosima s optuženikom, pa i o onom navodnom krvarenju, kada je bila na prvom liječnikom pregledu.

Suprotno ovakvim tvrdnjama, sud prvog stupnja je posve opravdano poklonio vjeru u iskaz oštećene G.M., kćerke optuženika, koja je uvjerljivo i na objektivan način te okolnosno opisala kako je bila u drugom razredu osnovne škole kada ju je otac pozvao u krevet, počeo je dirati po grudima i tijelu, rekao da skine gačice, ona je plakala jer to nije željela učiniti, kada je to ponovno zatražio ona ga je poslušala, tražio je da raširi noge, izvadio je spolni organ i ugurao u nju, rekao da se ide oprati i da nikome ništa nesmije reći jer će dobiti batine. To se sve ponavljalo kroz dugi period, u početku od prilike dva puta tjedno, u četvrtom razredu osnovne škole prilikom jednog odnosa je počela krvariti pa je odvedena na pregled (nesjeća se točno, nije sigurna, da li ju je na pregled odveo otac ili majka), otac je kasnije s njom nastavio obavljati spolne odnose kroz cijeli period od njene devete do četrnaeste godine života, jednom prilikom ju je probudio usred noći i tražio da ide u poljski WC gdje je u stojećem položaju obavio odnos s njom, drugom prilikom ju je natjerao da njegov spolni organ stavi u usta, više puta ga je morala dirati po spolnom organu, a oca se jako bojala, jer je bio nasilan, u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole udario ju je klompom po glavi tako da je morala ići u bolnicu zašiti ranu, drugom prilikom se naljutio prije nego što je krenula u školu pa joj je stavio na dlanove ispruženih ruku vruću tavu u kojoj se peklo jaje, a kada je išla u četvrti razred osnovne škole tako joj je zavrnio ruku da joj je napukla kost.

Sud prvog stupnja potpuno je opravdano povjerovao u ovakav iskaz oštećenice, a ne u obranu optuženika koji je sve porekao, uz tvrdnju da mu je to "namjestila" obitelj njegove supruge, a kada je kćerka jednog dana izašla iz kuće te se vratila tek idući dan oko 16,00 sati, krenuo je da je udari, suzdržao se od toga, no, kćerka mu je tada rekla da će mu "naskočiti na život", nakon čega je uhićen, pa zaključuje da je kćerka pozvala policiju, dodajući i to da je nemoguće da bi on u razdoblju navedenom u optužnici imao spolne odnose sa svojom kćerkom, a da se za to ne sazna, dodajući nadalje da je mogao imati drugih žena koliko je htio, da u Austriji gdje je radio ima javnih kuća, pa da zbog toga ne bi morao ići sa vlastitim djetetom.

Ovakva obrana optuženika, kojom on u potpunosti poriče ostvarenje krivičnog djela, uz razloge koje navodi, nije ni najmanje uvjerljiva.

Naime, oštećenica nema nikakvog razloga da lažno tereti optuženika, provedeno je vještačenje oštećenice, ona je saslušana po defektologu mr. M.G., utvrđeno je da u njenom ponašanju nema elemenata koji bi ukazivali na bilo kakve psihopatološke ispade, oštećenica nije sklona izmišljanju, ima uvid u vlastito ponašanje i pri tome je kritična, pa su suprotne tvrdnje žalitelja, u kojima on citira kriminalističku literaturu o modelima ponašanja djevojčica u dobi puberteta i adolestencije, u potpunosti neprihvatljivo. Tako neutemeljene tvrdnje žalitelja kojima pokušava oštećenicu prikazati kao problematičnu u učenju i ponašanju, proizlazi, između ostalog iz iskaza saslušanih svjedokinja Š.I. i M.P., pedagoga i razrednice škole u B. u kojoj je oštećenica pohađala, i kojima se povjerila tvrdeći da joj otac dolazi za božične blagdane iz Austrije, te da ona to više ne može trpjeti, a koje su iskazale da se oštećena G.M. dobro adaptirala u novoj sredini kad je došla kao izbjeglica da je bila topla djevojčica sa kojom nije bilo nikakvih problema.

Žalitelj nadalje navodi da je tek liječničkim pregledom koji je izvršen 14. prosinca 1992. godine, u domu zdravlja Z. utvrđeno da je oštećenica održavala spolne odnose, te da je defloracija nastala najmanje četiri tjedna prije toga pregleda, a da se moglo dogoditi mnogo ranije, ali koliko vremena da nije moguće utvrditi. Oštećenica je ginekološki pregledana 31. kolovoza 1987. godine i 11. rujna 1987. godine, kada nije utvrđeno postojanje defloracije himena, a pregled je obavila dr. B.F.-K., koja bi se trebala saslušati u svojstvu svjedoka, radi utvrđivanja mogućnosti njenoga previda, da u času pregleda nije utvrdila postojanje defloracije, a u čemu je, po mišljenju žalitelja, činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno. Saslušanje svjedokinje dr. B.F.-K., ukazuje se nepotrebnim, jer nije za očekivati da bi se liječnica mogla sjetiti nekog uobičajenog pregleda (infekcija) nakon deset godina, pa je sud prvog stupnja opravdano prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka Z. dr. D. koji je prilikom saslušanja naveo da liječnik prilikom pregleda oštećenice 31. kolovoza 1987. godine nije opisao stanje himena, te da se očito radi o previdu, koji se može dogoditi, a radi čega se danas objektivno ne može utvrditi da li je već tada kod oštećenice postojala defloracija ili ne, jer liječnik koji pregleda može instrumentom ući u rodnicu i uzeti bris, ulaz u rodnicu je dovoljno prostran, bez obzira da li je u tom času već postojala defloracija ili je himen bio intaktan. Radi navedenog, opravdano je sud prvog stupnja poklonio vjeru u iskaz oštećenice, u onaj njegov dio koji se tiče početka kriminalne djelatnosti optuženika, bez obzira na okolnost što kod pregleda koji je obavljen 31. kolovoza 1987. godine oštećenje himena nije konstatirano, što nikako ne zanči da stvarno nije i postojalo.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonte odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, kada je optuženika oglasio krivim zbog krivičnog djela obljube s djetetom iz čl. 83. st. 1. i 2. KZRH, te se stoga žalba optuženika u tome dijelu ukazuje neosnovano.

Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Protivno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, prema kome je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, prestroga, kao i ocjeni dražvnog odvjetnika, prema kojem je ta kazna preblaga, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku za počinjeno krivično djelo.

Opravdano je optuženiku cjenjeno kao olakšavajuće narušeno zdrvstveno stanje, a kao otežavajuću upornost koju je optuženik pružio pri izvršenju djela, težinu posljedica za oštećenicu, te činjenicu da je optuženik već u jednom navratu osuđivan i to 1979. godine, zbog krivičnog djela silovanja.

Za utvrđeno krivično djelo sud prvog stupnja je ispravno optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, pravilno ocijeniviš značaj svih okolnosti koje govore o vrsti i visini krivične sankcije, a ovakva kazna primjerena je težini učinjenog krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika i podobna je za ostvarivanje zakonom predviđene svrhe kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Nije osnovana žalba optuženika ni u pogledu troškova krivičnog postupka jer su isti temeljem čl. 90. st. 1. u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1., 5. i 6. ZKP pravilno odmjereni i dosuđeni, a visina tih troškova (s obzirom na dobro imovno stanje optuženika) nije takva da bi njihovim plaćanjem bila dovedena u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati.

U izrečenu kaznu optuženiku je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. studenog 1995. godine, pa nadalje.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik i državni odvjetnik pobijaju presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93., trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. listopada 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.