Rev-460/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 460/00-2

Rev 461/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz K., zastupan po punomoćniku J. J., odvjetniku iz K., protiv tuženika C. o.d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja izjavljenim protiv pravomoćnih presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. siječnja 1998. godine, br. Gž 731/92 i 7. rujna 1999. godine, br. Gž 7944/98, kojima su potvrđene presude Općinskog suda u Jastrebarskom od 20. rujna 1996. godine, br. P 210/96 i od 24. veljače 1999. godine, br. P 27/98, u sjednici održanoj 14. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Revizije se prihvaćaju kao osnovane, preinačuju se presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. siječnja 1998. godine, br. Gž 731/92 i od 7. rujna 1999. godine, br. Gž 7944/98, te presude Općinskog suda u Jastrebarskom od 20. rujna 1996. godine, br. P 210/96 i od 24. veljače 1999. godine, br. P 27/98, tako da se tuženik obvezuje, da pored pravomoćno dosuđene svote od 22.500,00 kn, na ime duševnih boli, tužitelju isplati daljnji iznos od 19.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. rujna 1996. godine do isplate.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 4.530,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom od 20. rujna 1996. godine, br. P 210/96, tuženik je, iz osnova naknade štete, obvezan tužitelju isplatiti svotu od 24.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 22.500,00 kn od 20. rujna 1996. godine do isplate, a na iznos od 1.500,00 kn od 11. listopada 1993. godine do isplate, više iznos od 769,72 kn na ime parničnog troška (I), a za više traženi iznos od 20.000,00 kn tužbeni zahtjev odbijen (II). Drugostupanjskom presudom od 5. siječnja 1998. godine, br. Gž 731/97, djelomično su odbijene žalbe stranaka i djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 24.000,00 kn, i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 12.000,00 kn, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 8.000,00 kn i odluka o trošku, i u tom opsegu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Drugostupanjskom presudom od 7. rujna 1999. godine, br. Gž 7944/98, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda od 24. veljače 1999. godine, br. P 27/98, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 8.000,00 kn (I), a tuženik obvezan da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.769,72 kn (II).

Protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda br. Gž 731/97 i Gž 7944/98, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, na ime duševnih boli, tužitelj je pravovremeno izjavio dopuštene revizije pozivom na revizijski razlog pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu tužbeni zahtjev bude prihvaćen kao osnovan.

Na revizije nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu naknadi štetu, koja mu je nastala zbog smrti brata, koji je poginuo u prometnoj nesreći, krivnjom osiguranika tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

U ovom stadiju postupka nije prijeporna pasivna legitimacija, već stupanj suodgovornosti za nastali štetni događaj i pravilnost utvrđene visine naknade nematerijalne štete.

U postupku je utvrđeno:

- da je dana 11. listopada 1993. godine u prometnoj nesreći, kao suputnik u automobilu …, osiguranim kod tuženika, poginuo M.M., brat tužitelja,

- da je vozač, koji je navedene prigode upravljao automobilom, pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela ugrožavanja javnog prometa, a vožnju je poduzeo u alkoholiziranom stanju s 1,26 ‰ alkohola u krvi i 1,81 ‰ u urinu,

- da je poginuli M.M., bio u dobi od 18 godina i da je pristao da se vozi u automobilu kojim je upravljao vozač pod utjecajem alkohola, što mu je bilo poznato, jer je tog poslijepodneva bio u društvu s vozačem T.B., te vidio da je T.B. u nedopuštenoj mjeri konzumirao alkoholna pića,

- da je pok. brat tužitelja živio u zajedničkom domaćinstvu s tužiteljem.

Nižestupanjski sudovi su, cijeneći izložena utvrđenja, zaključili da je pok. M.M. štetnom događaju doprinio u omjeru od 25%, jer je pristao da se vozi u automobilu kojim je upravljala osoba u alkoholiziranom stanju, dok su visinu naknade nematerijalne štete, primjenom odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) utvrdili u visini od 30.000,00 kn, a visinom materijalne štete, na ime crnine, u traženom iznosu od 2.000,00 kn, tako da su tuženika, temeljem odredbe čl. 201. st. 2. i 205. ZOO, obvezali da isplate tužitelju ukupno svotu od 24.000,00 kn, a za više traženi iznos od 20.000,00 kn odbili tužbeni zahtjev. Prema ocjeni ovog revizijskog suda, nije na štetu tužitelja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kada su nižestupanjski sudovi, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, zaključili da je pok. brat tužitelja, štetnom događaju doprinio za 25%, a osiguranik tuženika 75%.

U pravu je, međutim, revident kada prigovara pravilnosti utvrđene visine naknade na ime duševnih bolova zbog smrti brata.

Prema ocjeni ovog Vrhovnog suda pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 200. i 201. st. 2. ZOO) zatraženi iznos od 42.000,00 kn na ime duševnih boli zbog smrti brata, ne prelazi 75% od svote koja bi tužitelja pripadala kao naknada za navedeni oblik nematerijalne štete.

Iz izloženog slijedi da je tužitelju trebalo dosuditi naknadu nematerijalne štete u ukupno zatraženom iznosu od 42.000,00 kn.

Stoga je valjalo reviziju prihvatiti kao osnovanu, te preinačiti nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na ime duševnih boli i presuditi kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 160. st. 2. u svezi sa čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 14. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.