Legislator Case Law & Legislation
Gž-1053/2018-2 AI generated

Court dismisses appeal on enforcement of notarized agreement, ruling ten-year statute of limitations applies due to exequatur clause.

Case Number Gž-1053/2018-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal dismissed the plaintiff's appeal against the first-instance judgment, confirming the lower court's decision to reject the enforcement request. The plaintiff argued the debt was time-barred because the underlying credit agreement was not a public notary deed, yet the court found the specific notarized settlement agreement contained a valid exequatur clause. Consequently, the court applied a ten-year statute of limitations starting from the date of the agreement's enforcement, concluding the claim was not expired.

Legislator headnote

AI generated

čl. 28. Ovršnog zakona; čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu; čl. 379. stavak 1. ZOO: A notarized agreement containing an exequatur clause constitutes an enforceable instrument subject to a ten-year statute of limitations, which commences from the date of its enforcement.

Keywords

AI generated
enforceable instrument exequatur clause statute of limitations notarized agreement public notary deed enforcement proceedings time bar

Cited Legislation

AI generated
čl. 28. Ovršnog zakona
čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu
čl. 379. stavak 1. ZOO/91
čl. 154. stavak 2. ZPP
čl. 155. ZPP
čl. 368. stavak 1. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj Gž-1053/18-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Alena Perhata, predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Veljka Miškulina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz P. OIB: ...., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz N. G., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po ODO u S. B., Građansko- upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj 7 P-501/16 od 05. ožujka 2018., 27. lipnja 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj 7 P-501/16 od 05. ožujka 2018., osim u dijelu presude, sadržajno rješenja, kojim se stranke oslobađaju od plaćanja troškova sudskih pristojbi.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj Ovr- 1338/13 od 25. rujna 2013. kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka. Nastavno je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama u visini i s tijekom kao u izreci. Istom točkom izreke presude, a koja sadržajno predstavlja rješenje tužitelj i tuženik oslobođeni su od troškova plaćanja sudskih pristojbi.

Protiv te presude, osim dijela koji se odnosi na oslobođenje od plaćanje troškova sudskih pristojbi, sadržajno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13,28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

U žalbi tvrdi da je pogrešno zaključio prvostupanjski sud da nije zastarjela predmetna tražbina. Tvrdi da Ugovor o dugoročnom kreditu od 23. prosinca 1997. nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta i da nije ovršna isprava zbog čega da je zastara tražbine iz tog ugovora nastupila po proteku općeg zastarnog roka od pet godina. Posljednja, jedanaesta rata kredita da je dospjela na naplatu 23. prosinca 2004., a tuženik kao vjerovnik da nije poduzimao nikakvu radnju radi namirenja te tražbine. Sporazum o osnivanju založnog prava na pokretnini, sklopljen 23. prosinca 1997. da je ovršna isprava, ali zbog zastare glavne tražbine da je prestalo i založno pravo jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 222. ZOO-a o eventualnom namirenju zastarjele tražbine iz vrijednosti založene nekretnine. Tuženica je potvrdila da se pokretnine opterećene založnim pravom (traktor i priključci) ne nalaze u njezinom posjedu i da se ne radi se o pokretninama koje su upisane u javnoj knjizi jer traktor nikada nije bio registriran.

Predlaže uvaženje žalbe.

Odgovor na žalbe nije dostavljen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, utvrđeno je da tijekom prvostupanjskog postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti odnosno na koje ukazuje tužitelj. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i moguće ju je ispitati.

Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novoj Gradiški br. Ovr-1338/13 od 25. rujna 2013., po prijedlogu ovrhovoditelja Republike Hrvatske, protiv ovršenika Ž. K., određena ovrha zapljenom pokretnih stvari ovršenika temeljem ovršne isprave Sporazuma o zasnivanju založnog prava (u daljnjem tekstu Sporazuma) sklopljenog 23. prosinca 1997. i Zapisnika o pljenidbenom popisu pokretnina (traktora, pluga, tanjurače, sjetvo spremača, valjaka, hidraulično podizanje) od 10. ožujka 1998., njihovom procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Utvrdio je nespornim i da je povodom prigovora zastare ovdje tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parnice. Ovdje tužitelj kao korisnik kredita da je 23. prosinca 1997., sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu sa Ž. b. d.d., kao kreditorom i da je istoga dana sklopio i Sporazum radi osnivanja založnog prava na pokretninama na kojima je određena ovrha, te da je ovrha iz koje je upućen na pokretanje ove parnice, određena na temelju Sporazuma kao ovršne isprave. Utvrdio je da je po predmetnom Ugovoru o dugoročnom kreditu prva rata kredita dospjela na naplatu 23. prosinca 1999., a posljednja, 23. prosinca 2004. i da je nesporno da tužitelj nije podmirio niti jednu ratu kredita. Pozivajući se na odredbu članka 379. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO) utvrdio je da nije zastarjela predmetna tražbina jer da potraživanja koja su utvrđena nagodbom sklopljenom pred drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina. Sporazum da je postao ovršan 28. ožujka 2011., a prijedlog za ovrhu da je podnesen 25. rujna 2013. te da nije protekao zastarni rok. Utvrdio je irelevantnim navod o nezakonitosti klauzule ovršnosti sve dok ista nije ukinuta. Zaključno je utvrdio i kad sporazum ne bi postao ovršnim sa danom 28. veljače 2011. već po dospijeću zadnje rate kredita, 24. prosinca 2004., do podnošenja ovršnog prijedloga da nije protekao rok zastare od 10 godina.

Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

Sporazum na temelju kojega je određena ovrha u ovršnom predmetu iz kojega je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice, je ovršna isprava, u smislu odredbe članka 28. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 112/12 i 25/13- dalje: OZ) jer udovoljava uvjetima određenim u članku 54. Zakona o javnom bilježništvu (“Narodne novine” broj 78/93. i 29/94-dalje ZJB). Prema odredbi tog članka javnobilježnički akt je izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje. Predmetni Sporazum sadrži obvezu na činidbu, naveden je iznos koji je ovdje prednik tuženika isplatio tužiteljici i iznos koji će mu tužiteljica vratiti sa rokovima dospijeća i sadrži izjavu kojom ovdje tužitelj kao dužnik ovlašćuje prednika ovdje tuženika kao vjerovnika da na temelju tog akta može neposredno tražiti izvršenje na pokretnim stvarima iz zapisnika o pljenidbenom popisu pokretnina koji čini sastavni dio Sporazuma, po dospjelosti tražbine utvrđenoj člankom 2. Sporazuma. Kako je ovrha određena na pokretninama iz tog pljenidbenog popisa Sporazum kao Javnobilježnička isprava predstavlja ovršnu ispravu jer sadrži (tzv. klauzula exequendi) koja ovlašćuje prednika ovdje tuženika te uz dokazano sljedništvo ovdje tuženika na neposredno pokretanje ovrhe na tim pokretninama.

Budući da se predmetna tražbina temelji na Sporazumu kao javnobilježničkom aktu, a ne na Ugovoru o kreditu, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da nije nastupila zastara te tražbine.

Javnobilježnička isprava ima snagu isprava navedenih u odredbi članku 379. stavak 1. ZOO/91 (nagodbe pred drugim nadležnim organom) pa se stoga glede zastare potraživanja tuženika koje potječe iz te isprave primjenjuje desetogodišnji zastarni rok dok se početak tijeka zastare računa od dana utvrđene ovršnosti tog javnobilježničkog akta (analogno zastarijevanje potraživanja utvrđenog sudskom odlukom od ovršnosti te odluke).

Kako je klauzulom ovršnosti (koja nije ukinuta ni stavljena izvan snage) utvrđeno da je javnobilježnički akt ovršan s danom 28. veljače 2011., a od toga dana do podnošenja ovršnog prijedloga (25. rujna 2013.) nije proteklo deset godina neosnovan je prigovor zastare.

Iz tih razloga, a ne ulazeći u utvrđenje ostalih činjeničnih navoda i pravnih zaključaka suda prvog stupnja pravilno je odbijen tužbeni zahtjev te su svi daljnji žalbeni navodi tužitelja neosnovani odnosno irelevantni.

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženika donesena primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom čanka 155. ZPP-a i utvrđenje suda u tom dijelu određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.

Stoga je valjalo odbiti žalbe tužitelja te primjenom odredbe članka 368. stavak 1.

ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Nepobijani dio presude, sadržajno rješenje, kojim se stranke oslobađaju od plaćanja sudske pristojbe ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 27. lipnja 2018.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Alen Perhat