Rev-2740/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2740/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz N., koju zastupa Z. T., odvjetnik u N., protiv tuženika T. d.d. N., koga zastupa punomoćnik M. K., radi utvrđenja ništavosti odluka, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 17. lipnja 1998. godine broj Gž-407/98-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 4. veljače 1998. godine broj P-534/97-21, u sjednici održanoj dana 19. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice djelomično se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku od 17. lipnja 1998. godine broj Gž-407/98-3 i presuda Općinskog suda u Kutini od 4. veljače 1998. godine broj P-534/97-21 u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odluke tuženika od 14. veljače 1996. godine broj 1092/96 i od 26. veljače 1996. godine broj 1415/96, za raspored tužiteljice na radno mjesto skladištara u skladištu osnovnog materijala, za isplatu plaće, poreza i doprinosa do ponovnog stupanja tužiteljice na posao, sa kamatama, za priznanje svih drugih prava iz radnog odnosa kao da je tužiteljica obavljala poslove i radne zadatke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odluka tuženika od 5. prosinca 1995. godine broj 6159/95, od 14. veljače 1996. godine broj 1092/96 od 26. veljače 1996. godine broj 1415/96, za raspored tužiteljice na radno mjesto skladištara u skladištu osnovnog materijala, za isplatu plaće, poreza i doprinosa do ponovnog stupanja

tužiteljice na posao, sa zateznim kamatama, za priznanje svih drugih prava iz radnog odnosa kao da je tužiteljica obavljala poslove i radne zadatke.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Utvrđeno je da je direktor tuženika 5. prosinca 1995. godine pod brojem 6159/95 donio odluku o privremenom prestanku potrebe za radom radnika kojim se utvrđuje da je privremeno prestala potreba za radom tužiteljice raspoređene na radno mjesto radnika u skladištu osnovnog materijala, da se ona za vrijeme prestanka potrebe za radom privremeno a najduže šest mjeseci raspoređuje u Hrvatske šume, Šumariju L., gdje će početi s radom 11. prosinca 1995. godine. Tužiteljica je protiv te odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio. Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica samo jedan dan u prosincu 1995. godine radila u Šumariji L. na sađenju žira pod motikom, zatim prestala dolaziti na posao, te se nakon bolovanja od 4. do 9. siječnja 1996. godine nije javljala na rad niti kod Šumarije L., niti kod tuženika. Tuženik je 14. veljače 1996. godine donio odluku pod brojem 1052/96 da tužiteljici prestaje radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, jer izostanak s posla nije ničim opravdala, a da joj radni odnos prestaje 10. siječnja 1996. godine. U obrazloženju te odluke navedeno je da se tužiteljica od 10. siječnja 1996. godine do donošenja te odluke nije javljala na rad u drugom poduzeću, da je odbila raspored u drugo poduzeće, da je čl. 151. Pravilnika o radnim odnosima propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti ako odbije privremeni raspored u drugo poduzeće, a prema čl. 148. st. 2. istog Pravilnika ako ne opravdano izostane s posla pet radnih dana uzastopce.

Protiv te odluke tužiteljica je izjavila zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio odlukom od 26. veljače 1996. godine broj 1415/96. U obrazloženju te odluke tuženik se pozvao na navedene odredbe svoga Pravilnika o radnim odnosima i na čl. 107. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – dalje u tekstu ZR).

Nalazeći da je odluka tuženika od 5. prosinca 1995. godine o privremenom rasporedu tužiteljice na rad u skladu sa odredbom čl. 21. tada važećeg Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje u tekstu ZRO) nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti te odluke, a time su pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, prema odredbi čl. 21. st. 1. ZRO organizacija može utvrditi da je privremeno prestala potreba za radom radnika, ako mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu do šest mjeseci, a prema odredbi st. 2. alineja 2. istog zakonskog članka u slučaju iz st. 1. toga članka organizacija može privremeno, a najduže do šest mjeseci rasporediti radnika u drugu organizaciju ili kod drugog poslodavca neovisno o stupnju stručne spreme. Odredbom čl. 22. ZRO propisano je da je poslovodni organ u

organizaciji dužan prije donošenja odluke iz čl. 21. toga članka zatražiti i razmotriti mišljenje sindikata ili predstavnika radnika. U konkretnom slučaju tuženik je dopisom od 30. studenog 1995. godine broj 5984 upućenom sindikalnoj podružnici tuženika izvijestio o planiranom privremenom raspoređivanju određenih radnika u drugu organizaciju, uz obrazloženje te mjere, a da sindikalna podružnica u smislu čl. 23. ZRO može dostaviti svoje mišljenje, no sindikalna podružnica tuženika u vezi toga dopisa nije tuženiku dostavila svoje mišljenje.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u drugostupanjskom postupku time što drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pogrešno navodi da tuženik u vezi donošenja navedene odluke nije bio obvezan prethodno zatražiti mišljenje svoje sindikalne organizacije. Naime, radi se o pogrešnom tumačenju propisa koje međutim nije imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

U odnosu na odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti navedene odluke tuženika (čl. 393. ZPP).

Odluke tuženika od 14. i 26. veljače 1996. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice donesene su za vrijeme važenja ZR-a. Odluka od 14. veljače 1996. godine temelji se na tuženikovom utvrđenju da se tužiteljica od 10. siječnja do 14. veljače 1996. godine nije javljala na rad u drugo poduzeće niti kod tuženika, a svoj izostanak nije opravdala, te da je odbila raspored na rad u drugo poduzeće, te odredbama čl. 151. i čl. 149. st. 2. Pravilnika tuženika o radnim odnosima, no u obrazloženju odluke tuženika od 24. veljače 1996. godine tuženik se pozvao i na odredbu čl. 107. st. 1. ZR navodeći da su ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu. Prema toj zakonskoj odredbi poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Neopravdani izostanak s posla preko pet radnih dana svakako predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

No, međutim odredbom čl. 117. ZR propisano je da je poslodavac namjeru da otkaže ugovor o radu dužan priopćiti zaposleničkom vijeću, te je dužan o toj odluci savjetovati se sa zaposleničkim vijećem. Odredbom čl. 145. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj zaposlenika, poslodavac mora sa zaposleničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci, te mora zaposleničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj zaposlenika, a prema odredbi st. 2. alineja 2. istog članka važnom odlukom iz st. 1. toga članka smatra se odluka o otkazu, dok je odredbom st. 11. istog zakonskog članka propisano da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama istog zakona o obvezi savjetovanja sa zaposleničkim vijećem ništava.

Zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u postupku ostalo je nepotpuno utvrđeno. Tužiteljica je u žalbi protiv prvostupanjske presude istaknula da tuženik u

konkretnom slučaju nije postupio u smislu odredbi čl. 117. i čl. 145. st. 1. i 2. ZR, a drugostupanjski sud taj odlučni žalbeni navod nije uvažio.

Stoga je valjalo djelomično prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud raspraviti sporna pitanja ukazana ovom odlukom, a zatim će donijeti novu presudu.

S obzirom da je ovaj sud djelomično ukinuo nižestupanjske presude odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 19. veljače 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.