Rev-1564/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1564/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica J. I. iz S. A. D., i tužiteljice D. B. iz S. A. D., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1712/12-4 od 13. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7712/06-18 od 30. siječnja 2012., u sjednici vijeća od 22. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužiteljica protiv odluke o troškovima parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu nematerijalne štete svakoj od 220.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete od 20.000,00 kn i troškom postupka (toč. I. izreke). Ujedno je tužiteljicama naloženo da solidarno naknade tuženici troškove postupka u iznosu od 35.000,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljica i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) podnijele su tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlažu ovom sudu da prihvati reviziju, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljica protiv presude nije osnovana, dok revizija tužiteljica protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

Revidentice navode da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je izreka presude u suprotnosti s dokazima u spisu.

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP, nije drugostupanjski sud, otklonivši postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i sam učinio tu povredu stoga su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

Slijedom iznesenog nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe koju su tužiteljice pretrpjele smrću majke, sada pok. Đ. B., ..., a koji zahtjev tužiteljice temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da su dana ... pripadnici vojnih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske njihovu majku ubili, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete od 20.000,00 kn za trošak podizanja spomenika pokojnoj majci.

Pošavši od utvrđenja da su tužiteljice ... imale saznanja o činjenici smrti sada pok. Đ. B., i o tuženici kao odgovornoj osobi prigovor zastare u smislu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), ocijenjen je osnovanim obzirom da je tužba podnesena 19. prosinca 2006., dakle, protekom trogodišnjeg zastarnog roka, a ne radi se o šteti za koju je utvrđeno da je uzrokovana kaznenim djelom, zbog čega se ne može primijeniti odredba čl. 377. st. 1. ZOO-a, kojom je predviđen dulji rok zastare stoga su nižestupanjski sudovi su ocijenili prigovor zastare osnovanim i tužbeni zahtjev odbili.

U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno treba li o istaknutom prigovoru zastare odlučiti primjenom čl. 376. ili čl. 377. ZOO.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila dok prema odredbi st. 2. u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Revidentice ističu da je trebalo primijeniti Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatski oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 dalje: ZORH).

Prema odredbi čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03) ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je primjenom ovog zakona istekao objektivni zastarni rok od pet godina za utuženje od nastanka štete 6. kolovoza 1995., jer je taj objektivni zastarni rok počeo teći prije 6. studenoga 1999., te je u smislu navedene zakonske odredbe vrijeme do 6. studenoga 1999. uračunato u ovaj zastarni rok, pa je i stupanjem na snagu ovog zakona nastavilo uredno teći sve do isteka 6. kolovoza 2000. U ovom slučaju tužba je podnesena izvan objektivnog roka od pet godina koje je isteklo 6. kolovoza 2000. čime je prestalo pravo tužitelja zahtijevati isplatu naknade štete (čl. 360. st. 1. ZOO-a).

Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO-a propisano je da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

Pogrešno tužiteljice smatraju da se glede spornog pravnog pitanja tijeka i roka zastare treba primijeniti čl. 377. ZOO-a bez obzira što kazneni postupak protiv počinitelja nije niti pokrenut te da stoga primjenom te odredbe konkretno potraživanje naknade štete počinjene kaznenim djelom prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja ako je za to predviđen dulji tok zastare jer je parnični sud dužan kao prethodno pitanje utvrditi ima li štetna radnja obilježja kaznenog djela.

Naime, parnični sud ovlašten je utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom samo u slučaju kada i ako su postojale određene procesne pretpostavke zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak, što znači da su počinitelji kaznenog djela koje istovremeno predstavlja i štetnu radnju identificirani. Okolnost da počinitelji kaznenog djela nisu utvrđeni ne predstavljaju procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašten ispitati je li šteta učinjena radnjama koje sadrže biće kaznenog djela, jer postojanje takve smetnje pretpostavlja i postojanje poznatog počinitelja kaznenog djela protiv kojeg se iz određenih procesnih razloga ne može voditi kazneni postupak (npr. smrt počinitelja ili njegova nesposobnost za rasuđivanje tako i ovaj sud u Rev-2128/96 od 29. travnja 1998.).

Pritom valja također reći da ovaj stav ne može dovesti u pitanje niti pozivanje tužitelja na međunarodne konvencije kojima se regulira pitanje postojanje kaznenih dijela po međunarodnom pravu jer se i za primjenu tih i takvih konvencija temeljem kojih se određuju kaznena djela, a u svezi s spornim pitanjem primjene pravila o roku zastare potraživanja naknade štete počinjene kaznenim djelom traži da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno ili da postoje procesne smetnje da se vodi kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela.

Dakle i kada se eventualno radi o kaznenim djelima počinjenim protivno međunarodnim konvencijama glede primjene odredaba čl. 376. ZOO-a ili čl. 377. ZOO-a ne postoji nikakva razlika u odnosu na isto pitanje kada se radi o šteti eventualno počinjenoj kaznenim djelom koje je isključivo propisano unutarnjim pravom Republike Hrvatske.

Prema tome, budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom ne može se primjenjivati dulji rok zastare koji je predviđen za kazneno gonjenje zbog čega se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revidentice osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka.

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Slijedom navedenog revizija tužiteljica kojom osporavaju odluku o troškovima postupka nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 1. ZPP.

Zagreb, 22. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.